Krajnja desnica ima utopiju, a koja je naša?

Nije slučajnost da je Steve Bannon odlučio uspostaviti novu fondaciju, ambiciozno nazvanu 'Pokret' (EPA)

Piše: Lorenzo Masili

Postoji nešto što spaja nacionalističke lidere širom svijeta: od američkog predsjednika Donalda Trumpa do novog talijanskog ministra unutrašnjih poslova Mattea Salvinija, od indijskog premijera Narendre Modija do mađarskog premijera Viktora Orbana. Da, svi oni dijele sklonost ka autoritarnoj vladi i generalni prezir spram liberalne demokratije. I da, oni su u globalu ksenofobi koji maltretiraju manjine da bi opravdali politički poraz. Ali postoji nešto još strašnije od tog: Šta ako su oni jedini vizionari na sceni?

Vratimo se korak unazad. Nema mnogo izraza koji su efikasno uhvatili oholost epohe od poznatog eseja Francisa Fukuyame iz 1989 o „kraju historije“. Tri decenije taj je izraz izgleda bio tačan opis realnosti.

Svijet se sporo kretao ali se primicao, po kontradiktornom neravnom putu ali čiji je smjer bio jasan. Bez obzira na to koliko će trebati kineskim seljacima da se preobraze u srednju klasu i zahtijevaju demokratsku reformu i bez obzira koliko dugo trebalo da se preoblikuje Bliski istok, krajnju cilj je bio samo jedan: neoliberalni kapitalizam i liberalna demokratija za sve.

Ta se osuda slomila pod težinom vlastitih pretenzija. Ekstremni nivoi nejednakosti izložili su neoliberalno obećanje prosperiteta za sve kao prevaru.

Liberalni finansijski sistem dodao je nestabilnost nepravdi, pokrečući ubrzane krize širom svijeta i gotovo globalnu imploziju 2008. Zapadna vanjska politika, pod izgovorom da izvozi demokratiju, izvozila je rat i ekstremizam. A zemlje u razvoju koje su se zaista razvile – Kina, iznad svih, učinile su to totalno ne vodeći računa o neoliberalnim receptima MMF-a.

Svijet je sada u zastoju. Ali već predugo, vodeći političari ranije poznati kao „establišment“ – pokušavali su ga održati na životu dugo nakon isteka roka.

Uzmimo za primjer američkog predsjednika Baracka Obamu. Nekoliko dana nakon što je prvi put izabran 2008, časopis Newsweek je otvoreno pisao da će njegov zadatak biti „da vodi konceptualnu kontrarevoluciju protiv ideje koja dominira svijetom od kraja Hladnog rata, ali je sada u zadnjim fazama izgaranja: apsolutizam slobodnog tržišta“.

Obama je došao na vlast nedugo nakon što je finansijski mjehurić pukao, na nevjerovatnom talasu učešća ljudi. Mnogi su očekivali da će on zgrabiti priliku i raskinuti sa sistemom u krizi.

Neki su molili da se razlikuju

Ali on je odabrao stari put. Imenovao je Tim Geithner i Larryja Summersa u Ministarstvo finansija, iste pojedince koji su entuzijastično otklonili posljednje prepreke koje su zadržavale finansijski sektor. Ovo nije bila moralna drama kajanja i iskupljenja, već reprodukcija istih finansijskih privilegija koji su prvobitno doveli svijet na ivicu provalije.

I dok su stranke i lijevog i desnog centra nastavile zahtijevati pokoravanje neoliberalnim pravilima, uprkos sve većem ekonomskom jadu; dok su njihovi prazni glasovi nastavljali odjekivati u sve neuvjerljivijem povike „nema alternative“, uprkos raširenom protestu, neki su molili da se razlikuju.

Među njima su mnogi od današnjih „populista“ lidera koji nude mješavinu autoritarne vladavine i isključive politike ponovno upakovane kao vizija za vrli novi svijet: zidovi umjesto globalizacije, mišićna diplomatija umjesto multilataralizma, „moja država na prvom mjestu“ umjesto slobodne trgovine i protekcionističke ili čak socijalno-nacionalističke mreže da se ukroti neoliberalizam.

I tako, nakon godina u kojima je izgledalo da je glasanje postalo impotentan izbor između identičnih proizvoda, za mnoge je konačno desničarski populizam vratio težinu glasačkom listiću.

Revolucionarna retorika je prevara

Neka ne bude zabune: njihova revolucionarna retorika je prevara isto tako. Desničarski populizam je tu da pogura narodno nezadovoljstvo i učinit ga pokornim interesima ekonomskih elita. Nije slučajno da Trumpov porezni režim neproporcionalno pogoduje bogatima, da se Turska Recepa Tayyipa Erdogana ili Orbanova Mađarska pretvaraju u oligarhijske kleptokracije, ili da je austrijska ksenofobna vlada u potrazi protiv države blagostanja.

Ali entuzijazam i uvjerenost su opipljivi – i zarazni. Narativ je često herojski. Kako kaže Beppe Grillo, komičar i osnivač vladajućeg talijanskog pokreta Pet zvjezdica: „Mi smo pravi heroji!…oni koji pokušavaju, uporno, barbari će povesti svijet naprijed. A mi smo ti barbari!“

Dvije godine nakon što se Grillo obavezao da će povesti svijet naprijed, talijanski lutkarski premijer Giuseppe Conte, odletio je u Washington da se sretne sa Donaldom Trumpom i izrazio svoju solidarnost sljedećim riječima: „Mi smo veoma bliski: naše obje vlade su vlade promjene“. Trump, predsjednik koji je gotovo unišio G7, jezgro neoliberalne globalizacije, sa ničim više nego tvitom, klimao je sa odobravanjem.

I dok su evropski progresivci usporeni i često flertuju sa ljevičarskim nacionalizmom dok odbacuju svaku uvjerenost u njihovu moć da promijene Evropsku uniju, krajnja desnica ima ambiciozan spin. Kada je upitan bi li napustio EU, Matteo Salvini, koji je obećao da će donijeti revoluciju u srce Evrope, odgovorio je prkosno: „Ne. Ja ću primijeniti Evropu iznutra.“

Nije slučajnost da je Steve Bannon, bivši Trumpov glavni strateg, odlučio uspostaviti novu fondaciju, ambiciozno nazvanu „Pokret“, da podrži desničarske stranke pred izbore za evropski Parlament u maju 2019. godine.

Ovo će biti lakmus papir za stanje demokratije širom svijeta, dotičući blizu 500 miliona ljudi u 27 demokratija. Plan je jednostavan. Pretvoriti evropske izbore u konfrontaciju između entuzijastičnih pristalica novog svjetskog poretka i umornih branitelja već prošlog jučerašnjeg svijeta: strategija koja je dobro funkcionisala u utrci između Trumpa i Hillary Clinton.

Humanistička internacionala utopista

Postoji samo jedan način da se reaguje. A to je da se konačno formuliše sveobuhvatna vizija za novi svijet izvan propadanja neoliberalizma. Treba nam vizionarski program promjene koji bi doticao neka od najvažnijih globalnih pitanja našeg vremena sa idejama koje remete i koje bi bile nezamislive u starom sistemu: politike kao što je univerzalni prihod, garant posla, tehnološki suverenitet, zatvaranje poreskih utočišta, zajednički međunarodni sistem azila, ekološka transformacija i redistribucija između država.

Ko bi trebao razbiti čaroliju? Tokom vrhunca prve faze globalizacije, na prelazu u 21. stoljeće, veliki pokret za globalnu pravdu organizovan je i borio se od Puerto Alegra do Mumbaija.

Danas, u kontekstu nacionalističke internacionale distopista, treba nam humanistička internacionala utopista – ona koja se proteže od demokratskog socijalističkog pokreta u SAD-u do progresivaca u Mexico Cityju i Londonu, od evropskih pokreta kao što DiEM25 do branitelja klime, migracionih i poreskih aktivista u cijelom svijetu. Potreban nam je pokret ideja sposobnih da oblikuju javnu debatu, inspirišu umjetničke kreacije i natječu se za političke pozicije.

Zašto ne početi već u novembru kada će G20 imati svoj godišnji samit lidera u Buenos Airesu? I zašto ne zgrabiti priliku koju nude transnacionalni evropski izbori da se predstavi zajednički program promjene širom 27 evropskih država?

To zvuči dalekosežno? Tako i jeste. Postoji stara poslovica koju Angela Merkel navodno mnogo voli: „Ko god ima vizije, treba posjetiti psihijatra“. Ovakav poredak bi mogao objasniti zašto je njemačka kancelarka nemaštovito predsjedavala nad izgubljenom decenijom evropskih kriza.

*Lorenzo Marsili je pisac, politički aktivista i osnovač međunarodne NVO Evropske alternative.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera