Kozmetička fasada prikriva nezavidan položaj žena

'U Hrvatskoj svjedočimo pojavi i pozitivnih i negativnih pomaka kad je riječ o odnosu prema ženama' (EPA)

Nekome ko gleda sa strane djeluje da zemlje regije svakodnevno grabe ka potpunoj ravnopravnosti spolova, u kojoj će žene imati ne samo jednaka prava kao i muškarci nego će i prestati biti meta diskriminacije i zlostavljanja na internetu, govore sagovornice Al Jazeere. U krajnjem slučaju, činjenica da su žene birane i imenovane predsjednicama i premijerkama zemalja okruženja najbolji je pokazatelj da smo se približili standardu naprednih, razvijenih zemalja, zar ne?

Stvarnost je mnogo drugačija, smatraju sagovornice Al Jazeere, a veliki dio tih “promjena” više su kozmetički zahvati nego stvarni napreci.

Denija Hidić iz Fondacije CURE navodi da su u Bosni i Hercegovini, kao i generalno u svijetu, žene diskriminirane i svakodnevno izložene cyberbullingu, odnosno raznim vidovima zlostavljanja na internetu.

“Internet se pokazao kao novi prostor za svakodnevno nasilje nad ženama, te ovaj oblik nasilja nije dovoljno prepoznat kao ni adekvatno procesuiran i postao je sve prisutniji i dovodi do isključivanja žena kako iz internetske (online) tako i privatne (offline) sfere. Posebno su nasilju putem interneta i društvenih mreža izložene pripadnice LGBT zajednice, žene / djevojke s invaliditetom, Romkinje i višestruko marginalizovane žene i u tom kontekstu možemo govoriti o rodno uvjetovanom nasilju. I danas, u 2020. godini, mreža nije dostupna svim osobama te veliki dio ruralnih područja nije pokriven internetskom mrežom, a procjenjuje se da najveću štetu trpe žene koje nemaju pristup internetu. Jedan od feminističkih principa interneta jest da je dostupan svima. Zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini nema jasno definisane odredbe kad je riječ o diskiminaciji putem informaciono-komunikacijskih tehnologija”, govori ona.

Afirmacija žena

Budući da je u Bosni i Hercegovini izborna godina, potrebno je afirmirati žene da budu politički aktivne, iskoriste svoje aktivno i pasivno biračko pravo, da biraju i budu birane, da ne budu marionete kako bi zadovoljile zakonski predviđene kvote, jer 40 posto žena na izbornim listama nije jednakost, smatra Hidić.

“Mi nemamo nikakav problem s tradicionalnom sferom djelovanja žena, ali također smatram da sve možemo biti te koje će raditi na visokim pozicijama i trebamo više žena na mjestima odlučivanja. Velika je odgovornost i na medijima i medijskom izvještavanju, internetski prostor može se koristiti kako bi se promovisali i isticali pozitivni primjeri žena afirmativnim člancima kao što su aktivistkinje Fondacije CURE otvorile prostor da promovišu djevojke / žene koje se bave atipičnim zanimanjima za koje društvo smatra da su isključivo ‘muška’.”

“Veliki utjecaj na poboljšanje odnosa prema ženama igraju i udžbenici i trenutna udžbenička politika u Bosni i Hercegovini; potrebno je poboljšati sliku žena u udžbenicima. Žene u udžbenicima u većini slučajeva predstavljene su kao majke, domaćice, kuharice, dok su muškarci naučnici, fizičari, matematičari, piloti ili astronauti”, dodaje.

Kako kaže, potrebni su ravnopravan tretman, sloboda da pripadamo sebi i samostalno odlučujemo o svojim životima i tijelima, dostupno pravo na rad i radne uvjete, ekonomski napredak, dostojanstven život bez nasilja i diskriminacije.

Kako kaže, prema statističkim podacima iz Istraživanja o internetskom rodno zasnovanom nasilju u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, najčešće zastupljeni vidovi internetskog nasilja jesu: 15,4 posto uznemiravanje, 14,46 posto nasilni komentari, 12,70 posto uhođenje / proganjanje.

Na marginama društva

“Žene u bosanskohercegovačkom društvu i dalje su na samim marginama društva, ne odlučujemo o važnim ekonomskim i političkim pitanjima, ne sudjelujemo u važnim odlukama o sadašnjosti i budućnosti naše zemlje, ne pregovaramo o ustavnim promjenama ili reformskoj agendi, a nema nas ni u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine”, kaže Hidić.

Dodaje da je stopa nezaposlenosti žena alarmantno visoka, posebno kod mladih visokoobrazovanih žena, a slučajevi mobinga i seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu gotovo uvijek se odnose na žene.

“Vijesti o ženama koje zbog trudnoće ostaju bez stalnog zaposlenja su svakodnevnica. Ako se, pak, neka od nas odluči na materinstvo, na podršku u ostvarivanju porodiljskih prava ne trebamo računati jer ona danas ovisi o retrogradnim politikama entiteta ili kantona u kojima imamo prebivalište. Nevidljive, društveno marginalizovane žene su svuda oko nas, a institucionalne politike naš glas ne prepoznaju. Za svijetom i svjetskim promjenama Bosna i Hercegovina kasni. Sve promjene koje su tamo negdje vani napravljene su zbog velikog pritiska vlada. Treba naglasiti da mi još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu, gdje nekoga moramo učiti da ne postoje muška i ženska zanimanja, da žene moraju imati iste mogućnosti za napredovanje u bilo kojim karijerama i zanimanjima. Zar naše društvo ne bi bilo bolje da imamo dostupno kvalitetno obrazovanje za sve djevojčice, udžbenike i udžbeničku politiku bez stereotipa, predrasuda i diskriminacije prema ženama? Kada bismo učile o ženama koje su znanstvenice, matematičarke, fizičarke, geografkinje, teoretičarke, odgajale bismo djevojčice koje bi sutra vjerovale u sebe i mogle biti pozitivne promjene u našem društvu”, kaže članica Fondacije CURE.

U Srbiji je, naizgled, situacija mnogo bolja. Na čelu Vlade Srbije je Ana Brnabić, Maja Gojković je predsjednica Skupštine, Zorana Mihajlović potpredsjednica Vlade i ministrica, što bi potencijalno ukazalo na to da su žene u toj zemlji ravnopravnije i manje izložene raznim vidovima zlostavljanja i na internetu i u offline svijetu.

Odnos prema ženama

S tim se ne slaže Svenka Savić, koordinatorica Udruženja “Ženske studije i istraživanja” iz Novog Sada.

“Odnos prema ženama se ne pomera od ustaljenog patrijarhalnog nipodaštavanja, vređanja, omalovažavanja, pa onda starijih žena, zatim mladih i naročito onih koje su uspešne i inovatorke, koje idu svojim putem. Za sada ću navesti samo primere za starije žene, jer sam i ja jedna od njih, budući da smo u vremenu vanrednih mera. Navodno je vlast fokusirana na bezbednost njihovog života, stalo im je do nas i zato moramo ostati u izolaciji, ne smeju šetati i slično i dobićemo 4.000 dinara pomoći. Eto ti shvatanja ravnopravnosti! A ustvari, ta briga je u ekonomsokj sferi. Svaka penzionerska porodica izdržava barem jednu mladu, nezaposlenu i njihovu decu. Ako se starijima dogodi nešto, država mora da preuzme odgovornost za te nezaposlene. Dakle govorimo o implicitnoj diskriminaciji, koja se ne menja na patrijarhalnom Balkanu u svakom deliću svakodnevnog života, Mogu isto reći i za mlade, one zarobljene na raznim aerodromima u svetu danas u vreme vanrednog stanja i ‘brige za mlade’, da nam se vrate iz sveta”, kaže Savić.

Osvrnula se na činjenicu da su na istaknutim političkim pozicijama u Srbiji žene, te ocijenila da one nisu ni u kakvoj vezi s onim što je osnova zalaganja za feministički odnos prema jednakosti i ravnopravnosti.

“One su jednostavno ispostava svog nadređenog muškarca. Sve su one tu samo da Ličnost ostane na vlasti i one uz njega. One su dekor. A dekor u svakoj pozorišnoj predstavi (naročito u vodvilju) postoji dok postoji predstava i glavni glumac, a onda ide u fundus”, kaže koordinatorica Udruženja “Ženske studije i istraživanja”.

Savić je naglasila i da su žene na visokim pozicijama u Vladi Srbije posebno ciljane diskriminatornim izjavama ili akcijama, bilo na internetu, bilo u Skupštini. “Tu su poslanice Radikalne stranke raširile roza gaćice, kritikujući ministarku Mihajlović zbog njenog izgleda i oblačenja.”

Političko djelovanje

“Dakle, podjednako žene diskriminišu druge žene u javnom političkom prostoru, nažalost, bez sankcija.”

“Imenovanje žena na visoke pozicije uopšte može pomoći da se smanji diskriminacija ako su one dovoljno osetljive (i obrazovane) za tu problematiku i ako imaju hrabrosti da se za nju zalažu po svaku cenu (kao što je hrabra rektorka Univerziteta u Beogradu). Osnovno je obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje svih, muškaraca političara pre svega, da bi se nešto promenilo. E, u tom obrazovanju su mali pomaci, gotovo nevidljivi”, smatra Savić.

Imenovanje žena na visoke pozicije mora pratiti i jaka ženska lobistička aktivnost u ženskom pokretu, u ženskim organizacijama, u svakoj državi posebno i svi zajedno na Zapadnom Balkanu, dodaje.

Pozitivni i negativni pomaci

“Pomaka u vezi sa stanjem žena i ženskih prava u Hrvatskoj sigurno ima, ali u posljednje vrijeme svjedočimo istovremenoj pojavi i pozitivnih i negativnih”, kaže Pavičić-Ivelja.

Kao pozitivne navodi ratifikaciju Istanbulske konvencije 2018, dovođenje problema s kojima se žene u Hrvatskoj susreću u javni diskurs akcijama poput #PrekinimoŠutnju, formiranje nove inicijative protiv nasilja nad ženama pod nazivom #SpasiMe, te da je 2019. spolni odnos bez pristanka zakonom konačno definiran kao silovanje.

“No, iako zaista pozitivnih pomaka poput ovih navedenih u Hrvatskoj svakako ima, cjelokupno stanje u državi nemoguće je okarakterizirati kao dobro budući da su se navedeni pozitivni pomaci javili upravo kao reakcija i protuteža onim negativnima. U protekloj godini posvjedočili smo zaista brutalnim slučajevima nasilja nad ženama”, kaže urednica portala Libela.

Tu je navela problem opstetričkog nasilja, s kojim se žene u Hrvatskoj susreću pri porodu, kiretaži i sličnim zahvatima, koji se nerijetko odvijaju u neprimjerenim uvjetima, bez anestezije i uz krajnje neprofesionalno ponašanje medicinskog osoblja.

Hrvatsku je potresao i slučaj “Daruvarac”, u kojem je Darko Kovačević Daruvarac u Zadru u kafiću brutalno premlatio 18-godišnjakinju pred kamerama i svjedocima, nanijevši joj teške povrede, a za šta je osuđen na samo pet godina zatvora.

Bilo je još brutalnih ubistava i slučajeva nasilja koji pokazuju da su prisutni doista negativni pomaci, kaže Pavičić-Ivelja.

Također, protekle godine obilježio je i porast klerikalno-konzervativne struje u političkom diskursu te posljedična nastojanja za ograničavanje reproduktivnih prava žena, zabranom pobačaja te ulaganjem sve većeg broja prigovora savjesti od ginekologa u hrvatskim bolnicama, dodaje.

Hrvatska je već nekoliko godina članica Evropske unije, na čelu države i vlade imala je žene, ali ni to nije dokaz da su se stvari u toj zemlji drastično promijenile, kaže Katarina Pavičić-Ivelja, urednica portala Libela.

“Hrvatska možda jest imala i premijerku i predsjednicu, no, promotrimo li stanje u državi te položaj u kojem se nalazi većina njezinih stanovnica, vidimo da to uistinu ne znači mnogo. Čak i u politici žene u Hrvatskoj i dalje su uvelike diskriminirane i podzastupljene. Primjerice, postotak saborskih zastupnica u Hrvatskoj, prema podacima iz 2018., tek je 19 posto, što je daleko ispod svjetskog prosjeka. Po tome je Hrvatska trenutačno na 97. mjestu u svijetu, a tu poziciju dijeli sa Saudijskom Arabijom. Izbor premijerke ili predsjednice prije je fasada koja prikriva nezavidni položaj hrvatskih žena no što je uistinu odraz bilo kakvog pozitivnog pomaka. Bivša predsjednica također je bila podvrgnuta čitavoj gomili neprimjerenih komentara i objava na internetu čiji je sadržaj rodno uvjetovan i nema mnogo istinske veze s kritikom njezine politike, od kojih mnoge graniče s uznemiravanjem, a mnoge to uistinu i jesu, što na neki način također odražava sveopći i dalje patrijarhalni mentalitet hrvatskog društva”, navodi Pavičić-Ivelja.

Borba za prava

“Dalje, kako bismo mogli govoriti o istinskim pomacima prema naprijed, imati šačicu žena na rukovodećim pozicijama nikako nije dovoljno”, kaže.

Istinska borba za ženska prava mora u vidu imati dobrobit svih žena i ne sastoji se samo od toga da javno “pokazujemo” nekolicinu onih odabranih nego mora uključivati i čitav niz rodno osviještenih politika, od onih vezanih za borbu protiv nasilja nad ženama preko onih za radnička prava (budući da su zbog trudnoće i djece te njima uzrokovanog nezapošljavanja / otkaza žene unutar radničke populacije posebno ugrožena grupa), pa do učinkovitih javno-zdravstvenih i socijalno-stambenih politika (koje su usko vezane i uz suzbijanje nasilja), a takve politike u Hrvatskoj još izostaju, smatra urednica portala Libela.

“Odnos prema ženama na internetu u Hrvatskoj procijenila bih sličnim kao i u ostatku svijeta”, kaže, “što nikako nije pozitivno”.

“S obzirom na prirodu interneta kao, rekla bih, najvažnijeg sredstva globalizacije, gotovo je nemoguće o internetskom nasilju u Hrvatskoj govoriti u kontekstu odvojenom od ostatka svijeta. Mogućnost kontakta s bilo kojom osobom iz bilo kojeg dijela svijeta sa sobom donosi i mogućnost zlouporabe povjerenja i podataka bilo koje osobe, a budući da se svjetski trend nasilja nad ženama u offline svijetu vrlo lako pretače u onaj online, koji nasilniku tek time pruža mogućnost neometanog djelovanja iz udobnosti vlastitog doma, i na području Hrvatske moguće je govoriti o ‘uspješnom’ praćenju trendova budući da bilo koja žena s pristupom internetu na njemu može postati žrtva bilo kojeg nasilnika s pristupom internetu.”

“No, kada se spominje pretakanje offline nasilja u online svijet, valja napomenuti da su oni koji nasilje vrše ipak i dalje u najvećoj mjeri žrtvi poznate osobe. Stoga, u Hrvatskoj vrlo često imamo prilike svjedočiti partnerskom nasilju koje, osim fizičke / emocionalne / ekonomske komponente, uključuje i nadziranje online aktivnosti žrtve, napadanje žrtve zbog sadržaja / osoba koje prati na društvenim mrežama, proganjanje i uznemiravanje žrtve putem Facebook / Instagram / Twitter profila itd. Također, budući da je seksualno nasilje u offline svijetu jedan od oblika rodno uvjetovanog nasilja i, kao takvo, predominantno pogađa žene i djevojčice, od velike je važnosti napomenuti i tendenciju javljanja određenih oblika tog nasilja i na internetu.”

“Seksualno nasilje na internetu može biti počinjeno i od poznatih i od nepoznatih osoba (upravo zbog njegove globalne prirode), a o navedenom u određenoj mjeri ovisi i oblik u kojem će se nasilje javiti. Kod internetskog seksualnog nasilja ili uznemiravanja od nepoznatih osoba češće možemo govoriti o ‘benignijoj’ varijanti, poput upućivanja poruka seksualnog sadržaja, neprimjerenih ‘šala’ erotskog karaktera i tome slično ili već svima dobro poznatog fenomena koji uključuje slanje slika spolovila ženskim osobama bez njihovog pristanka, često u okvirima stranica za upoznavanje, ali i putem društvenih mreža  te drugih web mjesta. Naravno, javljaju se i ozbiljniji slučajevi pri kojima nasilnik putem ucjena i prijetnji nastoji ‘pridobiti’ žrtvu kako bi s njom ostvario seksualni kontakt uživo. S druge, pak, strane, u slučaju nasilja od poznatih osoba češće možemo govoriti o javnom objavljivanju intimnih fotografija i snimaka žrtve, tzv. revenge porn, za čije objavljivanje čak postoje i specijalizirane web stranice, a za objavu takvog sadržaja najčešće su krivi bivši partneri. Kao što sam već na početku spomenula, svaka žena koja živi na području s pristupom internetu samim time postaje potencijalna žrtva navedenih oblika nasilja, pa tako i žene u Hrvatskoj”, kaže Pavičić-Ivelja.

Izvor: Al Jazeera