Kosovsko klatno pomjera se ka Republici Srpskoj

Bez Milorada Dodika poslednjih godina i meseci, takoreći, ne prolazi ni otvaranje osnovnih škola po Srbiji (Ilustracija)

Među svim što je Ivica Dačić izgovorio na nedavnom Kongresu svoje partije kad je ponovo izabran za predsednika Socijalističke partije Srbije („ako me već birate, onda morate i da me slušate!“) nije najjače zazvonila neka partijsko- ideološka teza/fraza. Već jedna nacionalna sa dobrim šansama, u ludom balkanluku, da raste ka nacionalističkoj…

Možda je „Republika Srpska i veći nacionalni interes Srbije od Kosova“, glasila je ta poruka – pred zadovoljnim Miloradom Dodikom među gostima – uz mrljave ograde da Kosovo zasad ima važnosti samo zato što je na dnevnom redu.

Mladić (tobož) nezainteresovan za politiku, što je ovu rečenicu čuo istovremeno kad i gorenatpisani, uskliknuo je gotovo besprekornu analizu – znači Kosovo se seli u Republiku Srpsku da bi bilo zaboravljeno i tako u krug bez kraja… Međutim, preciznost ove ocene ipak se iscrpljuje na terenu propagande i političkog marketinga.

Jer Dačićeva poruka  – a ovakve se sve češće blagonaklono tumače kao podnošljive, jer su za tzv. „unutrašnju upotrebu“ – nažalost nije samo marketing. Ako i jeste, onda je marketing sa znatno proširenim poljem dejstva u sklopu evidentnog preseljenja i kosovskog problema, ali i „recepta“ na zapad.

Pothranjivanje ‘integralnog srpstva’

„Komendijant slučaj“ potrudio se da Dačićevoj „kongresnoj ispaljotini“ ponudi  i sasvim novu, (neočekivanu?) argumentaciju. Na dan pokazivanja prekomerne policijske sile i brutalnih hapšenja „pravednika“ za Davora u Banjaluci, od okupljenih su se mogli čuti povici „idite na Kosovo“, a da se očito nije mislilo samo na nedokazano prisustvo oklopnika iz Srbije.

Taj se povik može tumačiti kao spontani proboj uverenja da se kosovski problem tiče „integralnog srpstva“, a ne samo države Srbije. Tako nešto je i očekivano s obzirom da vlasti i s jedne i s druge strane Drine taj obrazac mišljenja brižljivo gaje i sve obilnije pothranjuju.

U takvom kontekstu može se protumačiti i apel majke stradalog Davida, Suzane Radanović, da se o svemu izjasni predsednik Srbije Aleksandar Vučić za koga je uverena da ipak ima „pristup svetu“, za razliku od Dodika koga niko van ne ferma. (Njoj se, nadamo se, kao ni mnogim običnim ljudima ne može prigovoriti što nemaju uvid u dominantno manipulativnu i populističku crtu srpskog „svedržitelja“!?)

I ako je i ovakav poziv razumljiv plod naduvane priče o međunarodnoj važnosti i ugledu srpskog predsednika koja se širi među ljudima (a vidimo i po „srpstvu“), nije bilo teško zaključiti da će se on, „skroman“ kakvog ga je Bog dao pozivu i odazvati.

U sumrak dana kad se „kroji“ ovaj tekst, realizovaće se vest koju od jutarnjeg sumraka papagajiše većina, a naročito državni mediji. Aleksandar Vučić će se u udarnom večernjem dnevniku Radio televizije Srbija obratiti građanima Srbije. I naglašava se – Republike Srpske.

Najblagonaklonije gledano, moglo bi da se zaključi da su sve ovo tek nešto „egzotičnija“ iskakanja u odnosima Srbije i Republike Srpske koji su i međunarodno-pravno definisani kao specifični. Tačnije i kroz akta kao – specijalni. A pogotovo ako se posmatraju iz ugla odnosa matične države sa svojom dijasporom, koja, eto, sticajem poznatih okolnosti nije baš „rasejana“ (dijaspora = rasejanje) već organizovana kao entitet druge suverene države.

Šlihtanje ‘srbijanskih’ i ‘entitetskih’ lidera

Međutim, podsetimo – od zasnivanja  BiH na dejtonskim principima ne prestaju više ili manje izraženi procesi i konkretni politički potezi na tragu razmišljanja pokojnog filozofa i Dačićevog partijskog kolege Mihajla Markovića. On je zaključio da su ratovi devedesetih uspešno rezultirali uspostavom dve „srpske države“, s tim što je jedna prekodrinska. Sledeći korak na tim „temeljima“ bi valjda trebalo da bude – voditi specijalne odnose do – ujedinjenja, kazuje ta platforma.

Međusobno „šlihtanje“ između „srbijanskih“ i „entitetskih“ rukovodstava pod izlikom famoznih specijalnih odnosa, sa manje ili više političko-marketinškim „prelivom“, nikad nije prestajalo od koštuničino-tadićevskih vremena (i pre) sve do danas. Ko je zaboravio, takva beše i svojevremena afera sa navodnim pokušajem atentata na ex-predsednika Tadića u banjalučkom SC „Borik“.

Vrhunac, pak, ono „s one strane“ doživljava u „dodikovskoj eri“ bez koga poslednjih godina i meseci, takoreći, ne prolazi ni otvaranje osnovnih škola po Srbiji. O parčadi autoputeva i da ne govorimo. Srbija izdašno finansira razne projekte u RS-u, još izdašnije ih reklamirajući u medijima.

Sastanci na „najvišem nivou“ Vučića i Dodika o zajedničkim pitanjima vode „mrtvu trku“ po učestalosti sa onima koje srpski predsednik drži sa ruskim ambasadorom u Beogradu. Dodik čak (sad) i kao predsedavajući državom javno iznosi stavove da mu je ta država, Bosna i Hercegovina nametnuta, neprirodna i za Srbe „zagušljiva“.

S druge strane, Vučić, a i okolna mu srpska funkcionerčad, sve pozivajući se na Dejtonski sporazum, a posebno na činjenicu da mu je Srbija jedan od „garanata“ i sve kao poštujući suverenitet i princip nemešanja u unutrašnje stvari BiH, često povlače ne samo verbalne poteze suprotne tim mantrama.

Ne propušta se prepucavanje, kad god se za to pruži prilika ili kad im je pruže „nesrpski“ funkcioneri iz Sarajeva da se glasno posvađaju.

Računajući i potmule stavove SPC-a u tom pravcu – približavanje, srpstvo i „svesrpstvo“, ujedinjenje interesa, ali i državno – valja podsetiti i na „idejni okvir“ ali i način koji je pri kraju svog mandatovanja ponudio tadašnji srpski predsednik Nikolić. On bi se, setimo se, „lukavo“ i kao zmija penjao i migoljio uz to stablo nacionalnog približavanja do državnog povezivanja.

Trampa – Kosovo za RS?

Ako je tačno da su Dodik i Vučić koliko pre godinu dana odustali jer su „dobili packe“ zbog najavljivanja famozne deklaracije RS i Srbije o „opstanku srpskog naroda“ (i to kad je jedna slična i nimalo radikalna ranije već postojala) onda su joj nadomestak upravo svi ovi „lukavi i zmijski“ koraci.

Da ne podsećamo dalje, ni Dačićeva eskapada nije daleko od svega ovoga. U prvom redu, ona je svakako neodmeren marketinški štos namenjen „premeštanju“ javne pažnje sa sve ubrzanijih političkih kretanja u vezi s Kosovom. Hoteći da nas podseti da tamo dalje, ka zapadu, postoji možda nešto važnije i od ovog problema.

Propagandni efekat u ovom slučaju, međutim, škakljiv je jer pomeranje granice ka kojoj može da se njiše (sve)srpsko političko klatno sve do Banjaluke korist donosi samo neodgovornim političarima. Ali, povećavanje raspona neizvesnosti pomoću koje oni uspevaju da vladaju, nosi još rizika osim evidentnog sluđivanja srpskog društva.

Reći da je RS veći interes i od Kosova, opasno sugeriše da su vlasti spremne bar za otvaranje pitanja koje se na više mesta povremeno postavljalo: trampa „statusa  Kosova“ za „status“ Republike Srpske. A tako nešto potencijalno provocira potrese, ne samo regionalne, te svako moguće rešenje dodatno komplikuje.

Nadalje, ukazuje da možda nisu bez osnova ni ona gledišta koja u geostrateškom smislu u svemu vide i jače „premeštanje“ uticaja Rusije u smeru zapadne amplitude srpskog klatna, budući da će, kako se tvrdi, uskoro biti po uticaju istisnuta sa istočne amplitude (Makedonija, Kosovo) a dugoročnije možda i iz Srbije. (Putin više veruje Dodiku nego Vučiću, glasio je jedan od naslova nedavno u novinama).

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera