Kosovo i Srbija – ‘nesporazumi’ koji ne prestaju

Vlada Srbije je u oktobra prošle godine poništila Zakon o pretvaranju Trepče u državno preduzeće (Al Jazeera)

Vlada Kosova donela je odluku da se sva nepokretna imovina na Kosovu registrovana na ime bivše SFRJ, Srbije i Autonomne pokrajine Kosovo registruje na ime Kosova kao vlasnika te imovine, u šta ulazi imovina državne i vojne administracije i imovina bivših društveno-političkih organizacija. Vlada je takvu odluku donela na osnovu Ustava, Deklaracije o nezavisnosti te Pravilnika međunarodnih prava o državnoj sukcesiji državne imovine.

Kosovska ministarka pravde Dhurata Hodža kaže “da na Kosovu odlučuje Vlada, na osnovu svojih zakona, a o imovini se ne može pregovarati sa Srbijom u Briselu” i da je ova odluka nepovratna. “Za imovinu na teritoriji Kosova imamo potpunu nezavisnost, suverenitet i o tome nema potrebe da vodimo razgovore sa bilo kim. Radi se o pitanju o kojem, kao država, sami odlučujemo, kao što je to bio slučaj sa bivšim republikama Jugoslavije”, ističe Hodža.

Predsednik Kosova Hašim Tači izjavio je da se o strateškim interesima Kosova, poput formiranja vojske, neće konsultovati sa Srbijom, a  “galama” oko javne svojine koje su odlukom Vlade Kosova postale vlasništvo Kosova deo je izborne kampanje u Srbiji.

Vučić je poručio prištinskim vlastima, da svojom odlukom o imovini bivše SFRJ, Srbije i Vojvodine “ništa nisu oteli, jer u tu imovinu ne mogu da uđu niti da je otmu”.

Srbija nema imovinu na Kosovu. Javna imovina je imovina Kosova. Kosovo je bilo deo jugoslovenske federacije, koja se rasformirala”, kazao je Tači i dodao da Srbija nije naslednica bivše Jugoslavije, već samo jedna od njenih republika, a “privatna imovina Kosova je sveta i nedodirljiva”.”

Odluka Vlade Srbije

Nakon oštrih reakcija beogradskih zvaničnika, po kojima je ovo otimačina srpske imovine i navoda da takva odluka nema pravne efekte, Vlada Sbije je u petak “uredbu Prištine o preuzimanju srpske imovine na Kosovu i Metohiji proglasila ništavnom”, kao što je ranije učinila i u slučaju Trepče, saopštio je premijer Aleksandar Vučić. “Ne možete da kažete da je sve vaše i otmete nekom subjektu imovinu. To je otimačina, a pravo svojine je najzaštićenije u svetu, posebno na Zapadu.” On je kazao da  je “nama od početka pregovora u Briselu bilo jasno da će Priština povući takav potez, jer su predstavnici Prištine svaki put odbijali da razgovaraju o imovini u okviru dijaloga”.

Vlada Srbije je oktobra prošle godine takođe poništila Zakon o pretvaranju Trepče u državno preduzeće. Na skupu premijera balkanskih država u Sarajevu Vučić je poručio prištinskim vlastima da svojom odlukom o imovini bivše SFRJ, Srbije i Vojvodine “ništa nisu oteli, jer u tu imovinu ne mogu da uđu niti da je otmu”. On kaže da se u odnosima Beograda i Prištine dogodilo u poslednjih desetak dana pet stvari na koje mora da upozori, iako ne očekuje neku reakciju.

“To je inicijativa za stvaranje vojske Kosova, što je suprotno Briselskom sporazumu i našem dogovoru sa NATO-om, zatim deklaracija o prekidu dijaloga Beograda i Prištine, koja nije došla iz Beograda, već iz Prištine… a tu je i odluka za otimanje imovine… iako nikada o tome nisu želeli da razgovaraju u Briselu, pošto kažu da nema potrebe da razgovaramo.”

A šef Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije Marko Đurić – iako je pre par dana izjavio da beogradske vlasti nemaju poverenja u prištinske – kazao je da je Priština generisala atmosferu nepoverenja kampanjom za formiranje kosovske vojske, pokušajima otimanja imovine Srbije na “KiM-u”, prekidom dijaloga sa Beogradom i tvrdoglavim odbijanjem da otpočne proces formiranja zajednice srpskih opština. Ali, uprkos svemu, dodao je Đurić, Beograd ostaje opredeljen za dijalog sa Prištinom, smatrajući da su razgovori najefikasnija brana eskalaciji međunacionalnih tenzija i garancija bezbednosti srpskog naroda.

Zamenik premijera Kosova koji predstavlja Srpsku listu Branimir Stojanović ocenio je da će odluka Vlade u Prištini dodatno zakomplikovati srpsko-albanske odnose.Osim kosovskih Srba i beogradskih zvaničnika, na ovu odluku je reagovala i Evropska unija. Portparolka Evropske komisije Maja Kocijančič kaže da su “pitanja koja se odnose na imovinu osetljiva i njih bi trebalo rešavati i regulisati kroz transparentne i sveobuhvatne procese, koji uključuju sve zajednice na koje se to pitanje odnosi. Sve zainteresovane zajednice moraju biti spremne da se angažuju u takvom otvorenom i inkluzivnom procesu”, rekla je ona.

Dok se na Kosovu, u Srbiji i međunarodnoj zajednici ne prestaju reakcije na inicijativu predsednika Kosova za transformaciju Kosovskih snaga bezbednosti u vojsku Kosova, koja je naišla na protivljenje Srbije, SAD, NATO-a, čak i od koalicionog partnera, Demokratskog Saveza Kosova, kao šlag na tortu, već se otvorila nova tema, a uskoro se očekuje još jedna inicijativa veterana rata da Skupština Kosova poništi zakon o formiranju Specijalnog suda sa sedištem u Hagu, koji bi sudio nekim komandantima Oslobodilačke vojske Kosova osumnjičenim za ratne zločine 1999-2000. godine.

Opljačkani resursi

Teritorija Kosova proglašena je nerazvijenim područjem još 1956. godine i kao takva je, u cilju razvoja, postala objekat intenzivnog finansiranja novcem građana, privrede i budžeta SFRJ i Srbije, kroz Fond za kreditiranje nerazvijenih republika (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora) i pokrajine Kosovo.

Kad je marta 1999. na Kosovu počeo rat, Srbija je koristila, odnosno pljačkala kosovske resurse za svoje potrebe, a investicije u tim privrednim subjektima su bile minorne.

Posredstvom Fonda tadašnje federacije za kreditiranje bržeg razvoja nedovoljno razvijenih područja i autonomnih pokrajina, kao vida, tadašnjeg, institucionalnog investiranja, u periodu od 1965. do 1990. godine na područje Kosova neposredno je usmereno oko 4,37 milijardi dolara – Slovenija, Hrvatska i Srbija i pokrajina Vojvodina u fond su uplaćivali po 1,85 odsto bruto društvenog prihoda.

Preduzeća iz Srbije su, osim obaveznog zakonom regulisanog zajma, putem neposrednog udruživanja usmeravala sredstva u izgradnju i proširenje materijalne baze Kosova. U Beogradu procenjuju da prosečno učešće Srbije u formiranju ovih sredstava iznosi oko 40 odsto ili 1,75 milijardi dolara?

Godine 1990. Srbija je ukinula autonomiju Kosova i instalirala svoju vlast i proterala sa radnih mesta sve Albance, jer nisu prihvatili prinudne mere, čime je instalirala aparthejd, etnocid i kulturocid. Tada je Srbija usvojila svoje zakone, među kojima i zakone o pripajanju kosovskih pivrednih i industrijskih subjekata sa sestrinskim firmama u Srbiji, bez saglasnosti i radnika albanske nacionalnosti. Srbija ja 1991. godine formirala svoj fond za razvoj privrede Kosova, ali u periodu do 1999. godine, kad je u martu na Kosovu počeo rat, Srbija je koristila, odnosno pljačkala, kosovske resurse za svoje potrebe, a investicije u tim privrednim subjektima su bile minorne.

Nakon intervencije NATO-a i početka međunarodne misije na Kosovu, na terenu se menja situacija u pogledu funkcionisanja privrednih subjekata. Rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244 precizirano je da u ovlašćenja civilne misije UN-a na Kosovu spada i ekonomska rekonstrukcija Kosova, a UNMIK je preuzeo pravo upravljanja nad svom državnom i društvenom imovinom. Na osnovu uredbi UNMIK-a, Kosovska poverilačka agencija je dobila pravo da privatizuje društvena i javna preduzeća. Jedini izuzetak predstavljaju one firme koje su se prethodno vlasnički transformisale. Tada je UNMIK suspendovao sve diskriminatorske zakone donešene nakon ukidanja autonomije, kao i vlasničke transformacije koje su se dogodile pre 10. juna 1999. godine.

Kad se sve ovo ima u vidu, postavlja se pitanje na osnovu čega vlasti u Beogradu tvrde da je 38 odsto imovine na Kosovu vlasništvo Srbije? A zna se da je za vreme zajedničke države, SFR Jugoslavije, svaka federalna jedinica, dakle i Kosovo, bila vlasnik državne i javne svojine, osim objekata Jugoslovenske narodne armije. Da li to znači da deo “svoje” imovine na Kosovu treba da traže i druge republike bivše SFRJ i Vojvodina, jer su participirale u Fondu za razvoj nerazvijenih republika i pokrajina? I zašto Srbija po istom principu, kao što kaže za Kosovo, ne traži imovinu i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji?

Voz, Haradinaj, vojska…

Činjenica je da Kosovo, kao ni Vojvodina, kao federalne jedinice, nisu bili deo Badinterove komisije za bivšu SFRJ o sukcesiji, ali sukcesija se uglavnom odnosila na zajedničku imovinu u inostranstvu, a ne i o ono što je izgrađeno sredstvima Fonda federacije za nerazvijene. Srbija ima pravo da traži svoju državnu imovinu ako za to ima validne dokaze i o tome treba da razgovara sa kosovskim vlastima, ali po kom osnovu jedna država poništava odluke ili zakone neke druge nezavisne države?

Brisel treba da označi koja je to strana koja koči ili opstruiše i dijalog.

Ili time hoće da dokaže da je “Kosovo sastavni deo Srbije”, kako piše u preambuli Ustava Srbije? Ili su možda ove reakcije u službi pripreme javnosti za ono što konačno treba da se dogodi: priznavanje realnosti na Kosovu, ili potpisivanje odgovarajućeg obavezujućeg pravnog dokumenta. Ili aktuelna vlast u Srbiji ovo koristi za predsedničku izbornu kampanju, a kosovska za unutrašnju potrebu i odvraćanje javnosti od drugih gorućih problema, kao što je politička kriza, demarkacija granice sa Crnom Gorom, kao uslov za viznu liberalizaciju, ali i inicijativa za formiranje vojske. Ili, dok je dijalog u Briselu zamrznut, političke strukture Beograda i Prištine nastoje da do njegovog nastavka zauzmu što bolje pozicije.

Institucije Kosova su pogrešile što državnu imovinu koja se vodila na SFRJ i Srbiju nisu prenele u državno i javno vlasništvo Kosova nakon proglašenja nezavisnosti, februara 2008. godine.

Brojni događaji od januara do danas još više su zaoštrili odnose između Beograda i Prištine: hapšenje Ramuša Haradinaja u Francuskoj po međunarodnoj poternici Srbije; rusko-srpski voz, nazvan “crkva koja se kreće”; dizanje i rušenje zida na mostu na Ibru koji deli južni i severni deo Kosovske Mitrovice; inicijativa za formiranje vojske Kosova; rezolucija Skupštine Kosova o suspenziji dijaloga sa Beogradom u Briselu dok se Haradinaj ne pusti iz zatvora i Srbija ne povuče poternice raspisane protiv nekih komandanata OVK-a; odluka Vlade o prenošenju vlasništva imovine bivše SFRJ u državnu imovinu Kosova; najava zahteva veterana rata da Skupština poništi odluku o formiranju specijalnog suda za ratne zločine na Kosovu tokom 1999/2000. godine.

Ovi događaji potvrđuju ogromne razlike koje i dalje postoje u stavovima prištinske i beogradske vlasti oko svih pitanja, ali obe strane se slažu da jedini put za iznalaženje rešenja jeste dijalog. Međutim, u praksi se događa da se svi sporazumi ili delimično primenjuju, ili se ne primenjuju uopšte. Zato je vrlo važno da zvanični Brisel, kao posrednik u dijalogu, označi koja je to strana koja koči ili opstruiše i dijalog, i sprovođenje dogovorenog. U suprotnom, niti ima normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, niti puta ka evropskim integracijama, a tenzijama se odvraća pažnja građana od prisutnih problema i promašaja vlasti, pojačavaju se strah, nepoverenje i mržnja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera