Košarkaška zvijezda rođena u mraku srebreničkih šuma
Na današnji dan prije 20 godina u srebreničkim šumama, iz kojih su tada dopirali najstrašniji krici, rođen je Emir Sulejmanović. Iako obilježen nevjerovatnom dramom koja je pratila njegovo rođenje, vjerovao je da ima pravo maštati o velikim stvarima, kao i svi njegovi vršnjaci.
Danas je Emirovo radno mjesto košarkaški teren. Ni na 20. rođendan ne propušta trening.
“Jedino želim da igram za Bosnu i Hercegovinu. To je nešto iza čega čvrsto stojim i čekam”, kaže za Al Jazeeru.
Takav odnos prema košarci Emir ima od kako je počeo trenirati kao dječak u Finskoj. Njegov talenat zapazili su ubrzo Slovenci, pa je naredna važna stanica karijere bila Ljubljana. Kao igrač Olimpije, proglašen je za najboljeg u juniorskoj Euroligi, nakon čega je stigla pozivnica iz Barcelone.
‘Osjećam veliku tugu…’
“Tu sam proglašen najkorisnijim igračem tog turnira. Onda se Barcelona zainteresovala za mene i ja sam prihvatio taj izazov, da vidim kako je u jednom gigantu Evrope biti, igrati, trenirati i živjeti…”, kaže Sulejmanović.
U dresu Barcelone kao 19-godišnjak je debitirao u Euroligi. Međutim, na jedan dres još čeka – zbog nastupa za mlađe finske selekcije. Tako će biti sve do 21. rođendana.
“U odmoru opet trebaš držati kondiciju, još kad si mlad trebaš još više da radiš, jer ima puno prostora za napredak, i to je veoma bitno za mladog igrača da trenira cijelo vrijeme. Tako će najbolje napredovati i uraditi neke veće stvari”, kaže.
Mladić visok 205 centimetara, rođen na kamenu, u mraku srebreničkih šuma, kao petogodišnjak je ostao bez majke. Tada je cijeli teret brige o dvojici sinova preuzeo otac, koji je prvu godinu Emirovog života proveo u logoru u Srbiji.
“Jednostavno, osjećam jednu veoma veliku tugu u sebi, a i sa neke strane i dodatnu motivaciju da ja to uradim. Ne samo zbog sebe, nego i za moga oca, i moga brata..”
Od Srebrenice do NBA
Svake godine jednanaesti julski dan Emir provodi u Potočarima. Vraćat će se dok je živ. Dramatične i teške okolnosti rođenja i godine odrastanja u izbjeglištvu, kako sam kaže, obavezuju ga na to.
“Upitam sam sebe – zašto je sve to trebalo da se desi? To je jedna velika bol i tuga, što je urađeno nad našim narodom, taj genocid što je bio. Neopisivo, bol kad odeš tamo, kad vidiš tu okolinu. Jednostavno, počnu suze same da ti krenu…”
Nakon teških pitanja i još težih odgovora o bolnoj prošlosti, za kraj jedno o svijetloj budućnosti. Gdje je sebi postavio cilj kada je o košarci riječ?
“Pa, ako Bog da, u NBA-u.”
Cilj koji je za Emira svakog dana sve bliže. Na putu je da postane svjetska košarkaška zvijezda, iako mu je bila namijenjena sasvim drugačija sudbina.
Izvor: Al Jazeera