Košarkaši odlaze trbuhom za kruhom
Piše: Zoran Čutura
U proteklih petnaest godina (Zar je već toliko prošlo?!) moj se osobni odnos prema regionalnoj košarkaškoj ligi mijenjao. Pa, mijenjao se čak i prilično radikalno.
Prvo sam bio apsolutno protiv te lige, na rubu revolta, ne vidjevši joj nikakav smisao. Postupnim uključivanjem srpskih klubova, prvo dobrovoljnim, pa potom i prisilnim, pod prijetnjom izbacivanja iz eurokupova (a legitimitet tim prijetnjama dao je interesni brak ULEB-a i ABA lige, koji su poslovali na istim, tržišnim, temeljima), liga je postajala sve jača i našla je svoje mjesto unutar obitelji europskih liga.
Tadašnje vodstvo lige je sitnim preinakama iz sezone u sezonu – jedna od bitnijih je bila ona da posljednjeplasirana momčad gubi pravo nastupa u idućoj sezoni, čime je eliminirana komponenta rekreacije, skrivena ispod parole “razvijamo mlade” – proširivanjima i smanjivanjima, promjenama formata završnice, mudro i kompromisno zadovoljava sve zainteresirane strane, kojih je bilo, i ima ih, mnogo.
Naravno, sve to vrijeme liga je bila – vrlo bitna napomena – besplatna za učesnike, za klubove iz regije praktički su “hladni pogon” plaćali sponzori (Goodyear, Nova ljubljanska banka), potom Česi, Madžari i Bugari, a dva ulaska velikana Maccabija donijela su dodatni kredibilitet i zanimanje javnosti, ne samo domaće.
Ili “domaće”, ako uzmemo u obzir da je termin “domaći” vrlo relativan na prostoru bivše SFRJ koji liga sad pokriva. Povremeno je liga doista bila kvalitetna, ne zaboravimo da je, recimo, Partizan u sezoni 09/10 igrao na Final Fouru Eurolige.
Procjep među klubovima
Iako je regionalna liga sve vrijeme svog postojanja imala problema i dvojbi o potpunoj regularnosti, uspostavljanjem protočnosti prema eurokupovima postala je činjenica, i kao takvu sam je vremenom prihvatio. Bez oduševljenja, ali bez daljnjeg tvrdoglavog odbijanja i kritiziranja.
Među ostalim i stoga što je svakom sljedećom sezonom povratak na stari sustav natjecanja, na nacionalnu ligu (pišem isključivo iz hrvatske perspektive, ne bih se usudio petljati u situacije drugdje), bio sve manje i manje moguć.
U međuvremenu se, naime, stvorio ogroman procjep, provalija veličine Grand Canyona, između onih klubova koji su u ligi participirali i onih koji su bili osuđeni isključivo na loptanje unutar države. U svakom pogledu – ekonomski, organizacijski, stručno, igrački…
Postalo mi je nezamislivo da se nanovo formira nacionalna liga, recimo s osam klubova, pa neka igraju četverokružno, koja bi okupila sve ono što može skočiti do obruča, probaciti loptu kroz mrežicu, pretrčati – ili barem prehodati – teren, i one koji bi to financirali.
U Hrvatskoj je, u međuvremenu, izgubljena baza, a košarka je izgubila status i situacija se bitno promijenila u odnosu na inauguralnu regionalnu sezonu 01/02. Tada sam mislio kako je bi to bila solidna liga, i dvojio sam je li regionalna liga bolja od takve varijante, sada mislim da bi to bio čisti užas.
Netom je, dakle, završila petnaesta regionalna sezona, a iskreno ne znam kako bih je zaokružio. Ponovo se promijenila situacija, kako je ovo naše područje uvijek bilo zahvalno za provođenje raznoraznih eksperimenata (u prvom redu političkih…) sa strane bogatijih i stabilnijih, prije ove sezone se silom prilika promijenilo vodstvo i vlasništvo lige, a tijekom sezone postalo je jasno da više neće biti isto ono na što sam navikao, i ono što sam prihvatio kao činjenicu.
Ucjena FIBA-e
Ponovnim uzletom – ili pokušajem uzleta – FIBA-e i ucjenom te vrhovne administrativne košarkaške institucije u trenutku završavanja regularnog dijela sezone, ne znamo što će se dalje događati s ligom i oko nje.
Jedina konstatacija iza koje mogu stopostotno stati jest: Liga nikad nije bila lošije kvalitete. Područje koje pokriva jednostavno nije u stanju proizvesti onoliko kvalitetnih igrača koliko ih ligu napušta iz sezone u sezonu.
Idu ljudi trbuhom za kruhom, kao nekada gastarbajteri na njemačke bauštele, i neka idu – priključili smo se takvim pravilima igre pa nema natrag. Kad kažem da je liga loša, ne mislim vrijeđati nikoga i ništa. To je, jednostavno, činjenično stanje.
Ima i izuzetaka – Budućnost igra sjajnu sezonu, oni godinama njeguju modernu košarku, i nacionalna su sportska perjanica, predstavnik države u svijetu, ali morali su “čekati dok ne dođu na red”, Zvezda se stabilizirala čak i u europskim okvirima te je još u ozbiljnoj igri za četvrtfinale Eurolige, Cedevita se drži na razini koja je hvale vrijedna, boljeg plasmana vjerojatno ih je stajao ulazak u Top 16, a što sam nedavno ovdje “opjevao”, a Mega je – kao menadžerski projekt – zapravo posramila sve one koji su u košarci dugo i godinama su nam prodavali “muda pod bubrege”, ispričavam se na izrazu.
Ostatak društva je izjednačen u nemoći, bez neke naročite perspektive da se to u dogledno vrijeme promijeni.
Zašto, da konačno dođem i do poante i da poduprem one riječi o “eksperimentima” na ovom području, zašto se ne može zaokružiti ova regionalna sezona neposredno prije početka doigravanja?
Nikome se ne igra Eurocup
Zato što se još ne zna kuda će koji klub iz regije, u koje europsko natjecanje… Bez obzira na konačni plasman, koji bi to “morao” odrediti. Ponuda ULEB-a je ovakva: Među 16 euroligaša ulazi jedan klub iz regionalne lige, ali dva iduća plasmanom moraju ići u Eurocup.
Ponuda FIBA-e je ovakva: Puštamo taj jedan klub da ide u Euroligu, ali dva iduća plasmanom moraju ići u novo FIBA-ino natjecanje, nazovimo ga Ligom prvaka. FIBA ima taj neugodni i konačni argument u mogućnosti blokiranja nacionalnih saveza.
A regionalni klubovi se još nisu uspjeli dogovoriti, sigurno je samo to da se nikome ne igra Eurocup. Samo još jedna digresija – iduće sezone Euroliga će imati 16 klubova koji će igrati dvokružno, znači 30 kola, a Liga prvaka će imati 32 kluba podijeljena u četiri skupine, pa se kasnije igraju sljedeće faze, što je natjecateljski logičnije.
Kao što je, pretpostavljam, logično da 16 velikana u nekoj europskoj inačici NBA lige, što ULEB i želi napraviti, igra dvokružno. Inače šef ULEB-a Bertomeu krajem tjedna ide na turneju Zagreb – Beograd pa će tu malo sastančiti, da ne kažem lobirati… Po splavovima…
Ima tu mnogo pitanja. Uzmimo, na primjer, Cedevitu. Neka oni budu prvaci nakon doigravanja, i neka im se otvori mogućnost igranja Eurolige. Igrali bi protiv Reala, Barce, Fenera, Maccabija, i nakon osam kola imali bi 0-8. Ili, nagradimo ih s 1-7… Koga bi zanimala preostala 22 kola Eurolige?
Kad vidimo da malo koga zanimaju njihovi nastupi u Top 16, za razliku od borbe za ulazak u Top 16, kad su bili itekako gledani. Uzmimo, na primjer, Budućnost.
Rekoh već da igraju odličnu sezonu, imaju sjajnu momčad, i meni dragog trenera Luku Pavičevića, s kojim sam igrao u Ciboni davnih dana, imaju sve pretpostavke da osvoje regionalni naslov.
Je li realno očekivati da u tom slučaju upravo oni budu regionalni predstavnik u Euroligi, da će ih Euroliga prigrliti bez ikakvog ostatka? Osobno, mislim da nije.
Evo, kuvertirat ću ovakav rasplet: Zvezda ide u Euroligu iduće sezone, Budućnost i Cedevita igrat će FIBA-inu Ligu prvaka. Samo to još valja administrativno regulirati, dati nekakvo pokriće tom raspletu svom silom novih kompromisa.
Direktor lige oprezan u procjenama
S tim da i šest Saveza koji daju klubove za jednu ligu traže svoje interese, i sigurno u datoj kaotičnoj situaciji vide mogućnost “guranja” nacionalnog predstavnika iz nacionalne lige u FIBA-inu Ligu prvaka.
Direktor lige Krešo Novosel je vrlo oprezan i vrlo racionalan u procjenama.
“Još je uvijek puno upitnika nad cijelom tom pričom. Za sada je sigurno to da opstanak regionalne lige nije upitan, jer su se klubovi tako izjasnili. Sve ostalo treba pokušati riješiti što prije, jer nam je to svima u interesu. U konačnici – ako govorimo o europskoj razini – najviše će izgubiti košarka, jer se ponovno neće sa sigurnošću znati tko za što igra i tko je prvak Europe. Uzmimo u obzir i financijsku komponentu, jer se još uvijek čeka koliko bi klubovi dobijali za igranje u određenoj ligi, i zagušenje medijskog prostora, koji je postao vrlo bitan u valorizaciji vrijednosti određenog natjecanja.”
Francuzi su potpisali s FIBA-om, Nijemci su potpisali s FIBA-om, Talijani su potpisali s FIBA-om, ali jednostavnije je naći put kad je riječ o jednoj ligi koju drži jedan savez.
Dodatni problem u priči je mogući daljnji pad interesa za košarku – ponovo govorim o hrvatskoj perspektivi – jer je teško očekivati zanimanje gledatelja za sport u kojem prije početka sezone trebaš dobiti debelu skriptu, a tu skriptu valja pomno proučiti, da bi uopće shvatio protiv koga i zbog čega igra momčad za koju navijaš, i što eventualnom pobjedom dobija.
Izvor: Al Jazeera