Korupcija i sukob interesa na Balkanu

Istovremeni procesi u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu prilično precizno pokazuju koliko su društva u trima državama napredovala u demokratskoj tranziciji.

Region, Korupcija, Sukob interesa, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Mišljenje, Davor Gjenero
U tranzicijskim društvima nema institucija građanskoga društva za suzbijanje korupcije [Getty]

Piše: Davor Gjenero

Mogli bismo reći da je situacija u kojoj se Ljubljana, Zagreb i Beograd istovremeno suočavaju s istim problemom prije pravilo nego iznimka. Doduše, jednaki problemi u različitim državama često imaju različite pojavne oblike i različito su teško rješivi, a i naziva ih se različitim imenima. Slovenija je trenutno u političkoj krizi, nastaloj nakon objavljivanja izvještaja o riziku od korupcije utvrđenom provjerom imovine šefova dviju najvećih parlamentarnih stranaka, što ga je izradila Komisija za sprečavanje korupcije.

Srbiju tresu dvije afere, od kojih jednu pravim imenom nazivaju aferom vezanom uz rizik korupcije na najvišoj razini, jer se utvrdilo da se premijer, tada još kao ministar unutrašnjih poslova, sastajao s osobom za koju se sumnja da je visokopozicionirana u regionalnom narko-kartelu; predsjednik je Republike pod sumnjom rizika "sukoba interesa", jer je na poklon dobio limuzinu, a ne želi javno reći tko mu ju je darovao.

Hrvatska je, pak, suočena sa sedam ozbiljnih upozorenja Europskoga parlamenta, vezanih uz ispunjavanje pristupnih uvjeta, koji su proizašli iz pregovora s Europskom unijom, a jedan od njih odnosi se na ozbiljan državni problem - suzbijanje korupcije na najvišim političkim razinama.

Pritom Hrvatska ima "nečistu savjest", jer je u vrijeme predpristupnih pregovora usvojila Zakon o sprečavanju sukoba interesa, kojim je nadležnoj komisiji dala ozbiljne ovlasti u nadzoru najviših državnih funkcionera, čime je bio zadovoljen jedan od kriterija za zatvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima, a poslije je Ustavni sud ukinuo najveći dio ovlasti ove komisije kao neustavne.

Tako je ona ostala "krezuba", bez mogućnosti da se ozbiljno suoči s rizikom korupcije najviših državnih činovnika.

Termin "sukob interesa" je, zapravo, svojevrstan eufemizam za pojam rizik od korupcije. Govoreći o sukobu interesa, govorimo o situaciji u kojoj se nađe donosilac odluka u javnoj sferi kad se uspostave takve okolnosti da će njegove odluke, prosudbe ili radnje vezane uz zaštitu javnog interesa biti pod neprihvatljivim utjecajem drugoga - privatnog interesa.

Da se takve okolnosti ne bi pretvorile u preduvjet za korupciju, nužno je spriječiti njihovo nastajanje i državnom dužnosniku ili javnom službeniku omogućiti da se na vrijeme izuzme iz odlučivanja u situacijama u kojima bi sukob interesa mogao dovesti do štetnih odluka ili do toga da se njegove profesionalne prosudbe javno ospore tvrdnjom kako su donesene pod neprihvatljivim utjecajem njegova privatnog interesa.

Bježanje u eufemizme

Kad je riječ o sprečavanju sukoba interesa u konsolidiranim demokracijama, radi se, prije svega, o reguliranju lobiranja za privatne interese kod donosilaca odluka, a ozbiljne demokracije se u većoj mjeri bave reguliranjem odnosa u izvršnoj i administrativnoj vlasti, nego li u zakonodavnoj odnosno predstavničkoj, uz koju se lobiranje češće spominje.

Hrvatska, naravno, još nema zakonski regulirano lobiranje, a u percepciji korupcije problemi povezani s lobiranjem i sukobom interesa nisu naglašeni kao najvažniji izvor rizika korupcije.

Regulativu o "sprečavanju sukoba interesa" Hrvatska je dobila u procesu pristupnih pregovora, a njeno usvajanje bilo je jedno od mjerila za zatvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima.

Europskoj je komisiji, koja je definirala mjerila, bilo jasno da hrvatski temeljni problemi nisu "sukob interesa" i njegovo sprečavanje, nego, prije svega, sprečavanje korupcije na najvišim razinama vlasti i uklanjanje visokog rizika od korupcije u procesu donošenja političkih odluka, ali umjesto jasne definicije, kao što je to i uobičajeno u jeziku europskih integracija, upotrijebljen je eufemizam.

Za razliku od Hrvatske, u Sloveniji nisu bježali u eufemizme. U vrijeme prethodne Vlade stvoreni su zakonodavni uvjeti za formiranje Komisije za sprečavanje korupcije, koja je dobila ozbiljne ovlasti: pravo istraživanja imovnog stanja i financijskih transakcija najviših državnih funkcionara, pravo objavljivanja izvještaja o tim istragama i pravo da u slučaju postojanja rizika od korupcije pozove funkcionare da se povuku s dužnosti.

Korupciju na najvišim razinama po definiciji ne mogu proganjati niti državno tužiteljstvo niti policija. Te su agencije pod kontrolom izvršne vlasti, a kad u provođenju svojih istraga "ulove u mrežu" osobe zaštićene imunitetom, one de facto moraju prekidati istrage i one koje su ulovljeni u nečasnim radnjama moraju obavijestiti o svom "ulovu".

To je odlika praktički svih demokratskih sustava, pa je uobičajeno da tužiteljstvo ne podnosi optužnice protiv onih koji su još na vlasti, nego tek protiv onih političara koji su pali.

Korupciju na najvišim razinama u konsolidiranim demokracijama uglavnom suzbijaju neovisni mediji i institucije građanskoga društva, neovisni o političkim vlastima. U tranzicijskim društvima nema takvih institucija građanskoga društva, a mediji su slabašni i uglavnom služe samo tome da pojedinim lobističkim skupinama omoguće objavljivanje podataka o koruptivnim poslovima suprotstavljenih im skupina.

Tako određene skupine samo nastoje osnažiti vlastitu poziciju u političkoj areni, a ne doprinijeti javnom dobru suzbijanja korupcije.

Slovenija ima izgrađen sustav sprečavanja rizika od korupcije i efikasno tijelo koje provodi nadzor tog rizika. Posljedica je da se vladajuća koalicija raspala, jer, nakon što je u imovini premijera i šefa najveće stranke vladajuće koalicije utvrđena sumnja u korupciju, Janez Janša nije prihvatio poziv Komisije da podnese ostavku.

S druge strane, u raspadu je i trenutna parlamentarna opozicija, jer je ustanovilo da je uz predsjednika najveće opozicijske stranke i gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića povezan rizik korupcije deset puta veći nego uz premijera.

Svejedno, Janković se, protivno pozivu Komisije, nije povukao s mjesta gradonačelnika, a u stranci je samo "zamrznuo" svoj položaj.

Elite u 'starim' demokracijama

Janšino ustrajanje na premijerskom položaju istjeralo je njegove koalicijske partnere iz Vlade, a zbog Jankovićeve još veće kontaminiranosti u Parlamentu nije moguće formirati alternativnu većinu.

Istovremeno, slovenski je politički sustav konstruiran tako da parlamentarnoj manjini praktički onemogućuje provociranje prijevremenih izbora, pa je djelovanje sustava za sprečavanje korupcije dovelo do blokade političkog sistema i situacije da Sloveniju vodi Vlada bez političkog legitimiteta.

Hrvatska politička klasa uspjela je na Ustavnom sudu srušiti europski projekt zakona o sprečavanju sukoba interesa. Na prijedlog današnjeg predsjednika Hrvatskog sabora, koji je inicijativu pokrenuo još kao opozicionar, prije nekoliko mjeseci Ustavni je sud poništio upravo one odredbe tog zakona - o ovlastima Komisije za sprečavanje sukoba interesa - koje su slovenskoj protukorupcijskoj komisiji omogućile efikasnost: to da mogu bez sudskog dopuštenja provjeravati bankovne račune i transakcije funkcionara i da mogu pozivati funkcionare da zbog rizika sukoba interesa ili korupcije podnesu ostavke.

U Hrvatskoj sada oni koji ozbiljno prate procese vezane uz pristupanje EU strepe hoće li izvješće EK-a o monitoringu upozoriti na ovo izigravanje preuzetih obveza, tim više što je EP u svom izvještaju o napretku Hrvatske već upozorio na probleme vezane uz sprečavanje korupcije na visokoj razini.

Hrvatska politička klasa rušila je protukorupcijski model pozivajući se na ustavna prava građana na privatnost i na bankovnu tajnu, zanemarujući pritom da prava privatnosti koja imaju obični građani ne mogu automatski važiti i za one koji obavljaju javne poslove i da prihvaćanje javne funkcije automatski znači odricanje od dijela građanskih sloboda.

Istovremeni procesi u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu prilično precizno pokazuju koliko su društva u trima državama napredovala u demokratskoj tranziciji.

Slovenski je problem u tome da politička klasa još uvijek nije uspostavila političku kulturu i svijest o odgovornosti usporedive s onima u konsolidiranim demokracijama, a javnost od svojih predstavnika traži upravo to - da se ponašaju kao što se ponašaju elite u "starim" demokracijama.

Otuda i socijalna dinamika, pobuna javnosti, nelegitimnost vlasti, netrpeljivost prema političkim elitama i politička kriza.

Hrvatska politička elita, za razliku od slovenske, pasivizirala je demokratsku javnost, a mediji i civilno društvo kao da ne vide ozbiljne probleme.

Jedini ozbiljan demokratski kriterij ostaje EK, a politička klasa uglavnom je koncentrirana na to kako da izbjegne izvršiti preuzete obveze. Najgora je, pak, situacija u Srbiji.

Ondje se problem korupcije na visokoj razini niti ne tematizira ozbiljno kao demokratska obveza, nego se o korupciji i sukobu interesa govori samo u kontekstu ratova među političkim klanovima, a optužbe za korupciju tek su oruđe za uklanjanje političkih protivnika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.