Korijeni sirijske tragedije

Piše: John McHugo 

Sukob u Siriji se često opisuje kao najveća humanitarna katastrofa 21. stoljeća. Sirija ima 24 miliona stanovnika, a pola od tog je raseljeno, interno i van države, i do sada nezabilježeni brojevi izbjeglica traže sigurnost u Evropi. Među izbjeglicama ima i muslimana i kršćana.

Mnogi od njih su obrazovani i kvalifikovani sa korisnim vještinama i znanjem engleskog ili francuskog jezika u određenoj mjeri, ali pristigli su i deseci hiljada siromašnih stanovnika iz ruralnih krajeva, kojima će prilagođavanje na život na drugom kontinentu veoma teško pasti.

Njihova navala na evropska vrata pokazuje da i oni žele voditi život kakav vode Evropljani: uz slobode, demokratiju i šansu da uspiju u ekonomskom okruženju koje ne guši korupcija.

Implikacije sporazuma Sykes-Picot

Ipak, komentatori koji skreću pažnju na razmjere ove tragedije rizikuju da je liše konteksta. Ovo je najnovija, ako ne i najveća, u nizu izbjegličkih kriza koje su uslijedile nakon što su Velika Britanija i Francuska nakon Prvog svjetskog rata proizvoljno podijelile pokrajine Osmanskog carstva u kojima se govorio arapski jezik.

Ta je podjela dovela do nepravdi pomiješanih sa nestabilnošću, koje su odigrale svoju ulogu u inkubiranju sirijske tragedije. Prije nego je 2011. godine u Siriji nastupio haos, bila je primorana, kao i Jordan i Liban, primiti veliki broj siromašnih ljudi koji su bježali iz svojih domovina.

Sirija je pružila utočište Iračanima koji su bježali od posljedica sankcija 90-ih godina prošlog stoljeća, a onda od organizovanog kriminala i sektaških sukoba koji su postali obilježja novog Iraka nakon 2003.

Sirija im je pružila onoliko koliko je mogla sa ograničenim resursima, iako je priliv izbjeglica opteretio njenu ekonomiju i društvo.

Najsiromašnije izbjeglice su postale veoma primjetne u gradovima, gdje su gotovo ostavile bez posla lokalne čistače cipela. Prepunjene škole dobile su još učenika za koje nije bilo dovoljno sredstava.

U isto vrijeme su bogati Iračani počeli kupovati kuće. To je dodatno pogoršalo ozbiljnu krizu nedostatka stambenih jedinica i dovelo je čak do promjena zakona koji su ograničili strancima mogućnosti kupovine kuća.

Pa ipak, ovo nije bila jedina izbjeglička kriza u regiji u to vrijeme. Kada je Izrael u ljeto 2006. godine napao Liban, blizu milion Libanaca, možda više od četvrtine ukupnog stanovništva u državi, bilo je interno raseljeno ili su postali izbjeglice koje su pobjegle iz države.

Blizu 180.000 Libanaca ušlo je u Siriju, a često su ih s dobrodošlicom dočekivale lokalne porodice, pa čak i u najsiromašnijim dijelovima države. Ove su izbjeglice imale sreće jer se većina mogla vratiti kući nakon izvjesnog vremena.

Prije tog, tokom 15-godišnjeg građanskog rata u Libanu od 1975. do 1990, Libanci su rutinski prisiljavani da utočište potraže kod rodbine i prijatelja u unutrašnjosti, u predjelima koje je naseljavala njihova sekta, odnosno pleme. I mnogi od njih će se nakon nekog vremena moći vratiti kući.

Beskrajne nedaće

Najranija izbjeglička kriza je, međutim, bila palestinska na kraju britanskog mandata. Cionističke milicije koje će kasnije postati izraelska vojska su i prije jednostranog proglašenja države Izrael u maju 1948, već oduzimale zemljište Palestincima u dosta slučajeva.

Kako je to palestinski historičar Rashid Khalidi rekao, oni koji su uspostavili jevrejsku državu, “razumjeli su ustaljeni demografski proračun Palestine, što je značilo da bi bez takvog etničkog čišćenja nova država imala gotovo jednak broj Arapa kao i Jevreja.”

Neke od ovih izbjeglica i dalje žive  pod izraelskom okupacijom, što se međunarodnog zakona tiče, kao što je 70 posto populacije Gaze koje su izraelske snage natjerale u enklavu. Iako neki od njih žive tako blizu svojih domova da ih doslovno vide, slabe su šanse da će se u njih vratiti.

Ima i onih Palestinaca koji su izgradili novi život u inozemstvu, ali mnogi od njih to nisu bili u stanju. S izuzetkom Jordana, arapske države im ne žele dati puno državljanstvo.

Zbog očaja jer ih je međunarodna zajednica napustila neki od njih su se okrenuli oružanom otporu, što je dovelo do krvavog gušenja Palestinske oslobodilačke organizacije u Jordanu tokom “crnog septembra” 70-ih godina 20. stoljeća, destabilizacije Libana također 70-ih godina, izraelske invazije iz 1982, u kojoj su stradale hiljade civila, i u novijoj prošlosti, do napada bombaša-samoubica i napada raketama na izraelske civile od strane Hamasa i drugih islamističkih grupa otpora.

Kada je otac Alana Kurdija, trogodišnjaka koji se utopio blizu Bodruma, prekorio bogate arapske države jer ne primaju sirijske izbjeglice, mnogi su čuli odjek molbi Palestinaca za pravdu.

S obzirom da je budućnost Sirije nesigurna, da li će i mnogi Sirijci sada biti lišeni prava da se vrate u svoje domove? Ako bude tako, nepodnošljivo je razmišljati o dugoročnim posljedicama po stabilnost u ovoj regiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera