Kontrola slobode govora na internetu

Piše: Jillian C. York

U posljednjih nekoliko godina blogovi o tehnologiji su obilovali pričama o socijalnim medijima koji su stavljali zabranu korisnicima ili uklanjali sadržaj koji su korisnici postavljali. Ove kompanije imaju vlastite uslove korištenja, koji im dozvoljavaju da regulišu način govora na svojim platformama onako kako smatraju da je prikladno. Kratak pogled na pravilnike platformi glavnih socijalnih medija, poput YouTubea, Facebooka i Flickra, otkrit će pravila koja uveliko prevazilaze okvire zakona u SAD-u (gdje se nalaze sjedišta sve tri kompanije), a u nekim slučajevima prevazilaze i načela koja su određena Članom 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Iako se ove kompanije suočavaju sa legitimnim izazovima u rješavanju pravnih zahtjeva stranih država, one zbog svojih prava koja imaju kao kompanije, a ne zbog zakonskih odredbi, prevazilaze okvire zakona u odabiru govora koji će dozvoliti na svojim platformama. 

Iako su primjeri takvih prekoračenja kodeksa poslovnog ponašanja brojni, problem se našao u fokusu zbog finansijske blokade WikiLeaksa, vanzakonske odluke korporativnih divova Vise, MasterCarda i PayPala, za koju neki kažu da je donesena u dosluhu s američkom Vladom.

Rebecca MacKinnon je jedna od onih koji su prozvali ove divove socijalnih medija zbog lošeg ponašanja, redovno nazivajući Marka Zuckerberga „sultanom Facebookistana“. U svojoj knjizi “Consent of the Networked” ona kaže da suverenost korporativnih lidera poput Zuckerberga predstavlja izazov, pa čak i proširenje suvereniteta države kada je u pitanju govor na internetu.

Anonimnost može proizvesti mržnju, ali isto tako može proizvesti i kreativnost. Može prikriti kriminalno ponašanje, ali može i zaštiti disidente od njihovih vlada koje koriste tehnologiju više nego ikada prije. 

Njen rad je bez sumnje podigao svijest o ovom pitanju. U izvještaju koji je nedavno objavio Centar za međunarodnu pomoć medijima, autor Bill Ristow navodi izazove regulacije s kojima se suočavaju takve kompanije i zaključuje:

„Nije dovoljno samo reći korisnicima ‘vjerujte nam’. Bez kršenja legitimnih pitanja vlasništva sasvim sigurno ima prostora za formu interne revizije koja je dostupnija javnosti, a koja se tiče načina interakcije ovih korporacija sa državama širom svijeta u vezi s donošenjem odluka koje se tiču kontrole objavljenih sadržaja.“

Anonimnost na udaru kritike

Ali, uprkos sve većem pritisku na kompanije da vode više računa o svojoj ulozi novih kontrolora govora, podrška im dolazi sa nekih neočekivanih mjesta. U nedavno objavljenom tekstu na Privacy Perspectives, blogu Međunarodnog udruženja profesionalaca za pitanja privatnosti, Christopher Wolf (katedra za ljudska prava pri Ligi za borbu protiv klevete), tvrdi da „posrednici na internetu  u prikladnim uslovima mogu imati ulogu onih koji ograničavaju anonimnost u nastojanju da se prikrije mržnja na internetu“.  

Priznajući da je zakon „nedovoljan alat u borbi protiv [govora mržnje]“, Wolf navodi primjer žrtava nedavnog napada u Bostonu, čime podupire svoj slučaj negiranja prava na anonimnost (koje je garantovano Prvim amandmanom američkog Ustava) na internetu.

Wolfovi komentari podsjećaju na komentare bivše uposlenice Facebooka i Markove sestre, Randi Zuckerberg, koja je jednom prilikom izjavila da anonimnost na internetu „mora nestati“. “Sultan Facebookistana” tvrdi da „posjedovanje dva identiteta predstavlja primjer nedostatka integriteta“.

Ali zašto? Iako će mnogi aktivisti s pravom tvrditi da anonimnost ne predstavlja snažnu osnovu za zasnivanje pokreta, malo je njih koji poriču značaj prava na anonimnost. Anonimnost može proizvesti mržnju, ali isto tako može proizvesti i kreativnost. Može prikriti kriminalno ponašanje, ali može i zaštiti disidente od njihovih vlada, koje koriste tehnologiju više nego ikada prije. 

S obzirom na to da naša anonimnost svakako nije zaštićena kada upotrebljavamo ove alate (dovoljno je za primjer uzeti slučaj Petraeus da bi se vidjelo kako je teško sakriti identitet), mora se postaviti pitanje: Zašto kompanije i njihovi pobornici insistiraju na tome da korisnici koriste svoja „prava“ imena?

Iako kompanije često tvrde da je stvar u promovisanju „učtivosti“ (nedokazana ideja), jednako vjerovatnim se čini da je cilj ovakvih pravila osnažiti nastojanja kompanija da prikupe i obrade podatke o korisnicima i da se reklamiraju. Što kompanija ima više informacija o svojim korisnicima, to joj je lakše prodati im uslugu. 

Mijenjanje normi

Osnivač Facebooka Mark Zuckerberg je 2010. godine izjavio da privatnost „više nije društvena norma“, tvrdeći da je „to nešto što je vremenom evoluiralo“, kao rezultat povezivanja na socijalnim medijima. Međutim, iako Facebook ne može preuzeti sve zasluge za takvo stanje, infrastruktura koju posjeduje podstiče korisnike na to da podijele privatne detalje iz svog života: polje za „status veze“, „omiljene televizijske programe“ i razne druge detalje koji bi se ranije dijelili samo sa prijateljima i porodicom, a koji su sada vidljivi na Facebook profilu.

Je li došlo vrijeme da se pitamo da li pitanje kontrole govora na internetu vodi ka promjeni društvenih normi? 

Slično tome, Facebookovo pravilo za prihvatljive slike isključuje slike majki koje doje djecu (iako se u najnovijem izdanju Facebookovih standarda zajednice tvrdi da Facebook „teži ka tome da poštuje pravo ljudi da objavljuju sadržaj koji za njih ima lični značaj, bilo da su to slike skulptura poput Michelangelovog Davida ili porodične slike dojenja djeteta“).

Ovo je izazvalo bijesne reakcije majki iz država u kojima je dojenje u javnosti sasvim prihvatljivo i optužbe da su stavovi Facebooka o pitanju društveno prihvatljivog previše američki za stranicu čija baza korisnika obuhvata cijeli svijet. 

Facebook je, također, uklonio slike koje su postavljale korisnice koje su preživjele rak dojke. U februaru su prvo uklonili, a potom vratili, fotografiju tetovaže žene koja je imala dvostruku mastektomiju uz natpis: „Fotografije mastektomije ne narušavaju naše standarde o sadržaju i dozvoljene su na našoj stranici.“ Ova izjava je pozitivan korak za kompaniju, ali žalbe na slične neprihvatljive sadržaje i dalje su prisutne.

Pojavila su se pitanja o tome trebaju li američke kompanije dozvoliti sadržaj koji objavljuju terorističke organizacije. Među pitanjima koja su uključena u takvu odluku su i pravne implikacije za američke kompanije, ukoliko dozvole objavljivanje sadržaja organizacijama koje su na zvaničnoj listi američke Vlade kao „strane terorističke organizacije“. Američkim državljanima je zabranjenja većina transakcija (finansijskih ili nekih drugih) sa organizacijama na listi, ali ta pravila se u načelu ne odnose na građane drugih država.

Ovo nije puko pozivanje na staru izreku da onoga koga jedni vide kao teroristu drugi vide kao borca za slobodu, već ozbiljno pitanje u vrijeme kada američka Vlada terorističkom grupom smatra grupu koja je popularna politička stranka u drugoj državi. Iako se čini da je na socijalnim medijima Hezbollah veoma aktivan, Twitter je optužen da je uklonio račune Al-Shahaba i Sirijske elektronske vojske, naprimjer.

Bilo da je riječ o nagosti ili govoru mržnje, zabranjenim skupinama ili dojenju djece, naš govor na internetu sve je manje naš. Je li došlo vrijeme da se pitamo da li pitanje kontrole govora na internetu vodi ka promjeni društvenih normi? 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera