Konačan pad najskuplje hrvatske ‘posvuduše’

Piše: Damir Petranović

‘Kako se ono zvao, onaj… Jozinović? Jusup? Piplović? Jovanović?’

Tako bi, po prilici, za koju godinu mogli izgledati odgovori na kvizovima, kada bi se nekom mlađem i za politiku manje zainteresiranom natjecatelju postavilo pitanje ‘Tko je bio treći predsjednik Hrvatske?’.

I najveći kvizomani neće se lako prisjetiti tog bezličnog gospodina, a i Splićanin Robert Pauletić – inače hrvatski kralj križaljki, osmosmjerki i rebusa  – izbjegavat će koristiti ime Ive Josipovića. I njemu je, naime, u interesu da ljudi ipak uspiju riješiti postavljene zagonetke.

Taj tip, beskrajno mlitav i suzdržan daleko s one strane podnošljivosti, u knjigama će ostati zapisan kao prvi predsjednik Hrvatske u samo jednom mandatu i onaj kojega je na izborima – doduše, s povijesno tijesnim rezultatom – uspjela pobijediti čak i jedna Kolinda Grabar-Kitarović. Evo, nije još ni predao dužnost, a prosječan Hrvat već ga je zaboravio.

Ukratko, Ivo Josipović je klasični primjer političkog mrtvaca.

Mrtvac protiv mrtvaca

Naravno, kako su političke prilike u Hrvatskoj već dugo dosta histerične, već se može predvidjeti drugačiji razvoj događaja: za dva ili tri mjeseca u novinama će se početi pojavljivati članci sa spekulacijama da bivši predsjednik ima ambiciju preuzeti svoju bivšu stranku, onda će se javiti nekoliko nezadovoljnika iz same stranke, zatim će analitičari početi važno lamentirati o njegovom ‘političkom kapitalu’ i u hipu stižemo do još uzbudljivijih izbora.

Ivo Josipović protiv Zorana Milanovića. Mrtvac protiv mrtvaca.

A sve to, naravno, neće imati previše važnosti jer već i vrapci na grani znaju da se Hrvatskoj krajem godine sprema smjena vlasti. Nema te greške, tog lopovluka i te blamaže – a oni su svakako šampioni u zagađivanju javnog prostora i ruganju zdravoj pameti – koji bi HDZ spriječili da još jednom obrlati birače. I nema te prilike koju SDP, stranka koja se uvijek najugodnije osjeća u opoziciji, neće propustiti.

No, vratimo se našem Josipoviću, bivšem predsjedniku koji će još mjesec dana provlačiti karticu na radnom mjestu na Pantovčaku, a onda utonuti u zaborav negdje u aseptičnom okruženju Pravnog fakulteta u Zagrebu, na kojemu su mu punih pet godina vizionarski čuvali katedru, ured i radni stol. Zbilja, zašto je izgubio izbore?

Mudre glave već danima uporno lamentiraju o ‘podijeljenoj Hrvatskoj’, o odnosu snaga ljevice i desnice, o njegovom teško razumljivom izbornom programu i greškama u komunikaciji, a odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Ispao je šupalj, proziran i anemičan. Nevidljiv i neodlučan. Neuvjerljiv i neučinkovit.

Jednom riječju, beskorisan.

Uljuljan u lažnoj popularnosti

I trebalo je dosta političke vještine za upropastiti ono s čime je krenuo u svoju predsjedničku avanturu – od činjenice da je na položaj došao kao logičan izbor razumne većine građana, nasuprot Milanu Bandiću kao oličenju rodijačke i krimogene političke prakse, preko zvučnog slogana ‘Pravda’ i naširoko propagiranih socijaldemokratskih načela, do stalne i gotovo nevjerojatno visoke potpore u svim mogućim anketama i javnim istraživanjima. Josipović kao da se uljuljao u svoju lažnu popularnost i valjda vjerovao da će mu drugi mandat sam od sebe sletjeti u krilo, samo ako se nikome ne zamjeri.

To je u stvarnosti bio lajtmotiv cijelog njegovog mandata i ništa ga ne može bolje opisati od zgodnog nadimka koji mu je prišio jedan novinar: rejting efendija. Da ne spominjemo one nešto uvredljivije, poput ‘lignja’ ili ‘kuhana nogica’.

Odlazeći hrvatski predsjednik pet godina pokušavao se svidjeti svima, da bi na koncu shvatio da je to čisto matematički i logički nemoguće. Bio je navodno jako principijelan i moralan – ali se itekako dobro pobrinuo da njegovi prijatelji poduzetnici dobro zarade na legalnom haraču koji se u Hrvatskoj ubire na ime autorskih prava.

Bio je silno socijalno osjetljiv, ali je s vlastitom obitelji nekako uspio steći četiri – pet stančuga u centru Zagreba s respektabilnih osamstotinjak kvadrata. Čime se, naravno, nije previše udaljio od lažne hrvatske ljevice, kojoj su puna usta siromašnih i jadnih dok na drugoj strani njeguju gotovo perverznu opsesiju privatnim avionima, luksuznim automobilima, skupim večerama i raskošnim protokolom.

Silno se trudio demonstrirati vlastito domoljublje, ali je za glavnog savjetnika četiri godine držao čovjeka koji  je, khm, koristio svaku priliku kako bi osporio čak i demokratski karakter same nezavisnosti.

A onda ga je, naravno, kad mu je pred izbore zagustilo – jednostavno otpustio.

‘Pravi put’

I cijeli je mandat tako proveo špartajući Hrvatskom, otvarajući festivale i izložbe, posjećujući koncerte i komemoracije, postrojavajući paradne vojne jedinice i producirajući se u svakoj mogućoj prilici. Bio je, kako se na novohrvatskom slengu kaže, jedna važna i rado viđena ‘posvuduša’, samo što je usput trošio pedesetak milijuna kuna godišnje.

A onda je građanima – izmučenima krizom, besparicom, rezignacijom i gotovo opipljivim gađenjem prema svim političkim elitama – ponudio Novu Hrvatsku. ‘Pravi put’, ili kako se već ta budalaština zove. Trebalo je samo zavaliti se u fotelju, zgrabiti kokice i čekati njegov konačni pad, koji je započeo čim mu je prvi put postavljeno jednostavno i logično pitanje.

Što si, kume, radio zadnjih pet godina?

Ništa? Hvala lijepo, sljedeći…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera