Komemoracija na Bleiburgu može, ali na Sutjesci ne može

Hrvatski sabor je odbio obilježavanje godišnjice bitke na Sutjesci jer se nije dogodila u Hrvatskoj, a pokrovitelj je Bleiburga kao da se dogodio u Hrvatskoj, ukazuju analitičari (EPA)

Iako je do komemoracije žrtvama Bleiburga ostalo skoro dva mjeseca, na hrvatskoj političkoj sceni već je krenula „priprema terena“. Austrijska policija već je odavno najavila nultu toleranciju za simbole Nezavisne države Hrvatske. Na sve to, i vrh Katoličke crkve u Koruškoj upozorio je da neće dozvoliti misu za žrtve. No, Hrvatski sabor i ove će godine biti pokrovitelj tog događaja.

„Ako komemoraciji na Bleiburgu nikakvu prepreku nisu predstavljali ustaški zločini, u čemu bi onda mogao biti problem s komemoracijom žrtava Kozare, Neretve ili Sutjeske“, upitao je u međuvremenu novinar Ladislav Tomičić u svojoj kolumni u Novom listu. Otvorio je time svakako zanimljivo pitanje – ako Hrvatska iz svog proračuna plaća komemoraciju na Bleiburgu u Austriji, zašto ne bi plaćala i komemoracije žrtvama nacističkih i fašističkih ofenziva u Bosni i Hercegovini? I na Sutjesci, i na Neretvi, i drugdje po Bosni i Hercegovini u sukobima s vojnicima Wehrmachta, ali i njihovim slugama ustašama i četnicima, ginuli su i brojni Hrvati.

Kad je odavanje počasti žrtvama Bleiburga, profesor političke i socijalne psihologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Nebojša Blanuša smatra kako taj čin „podvaljuje veličanje zločinačkog režima NDH, koja nije bila ni nezavisna ni država niti Hrvatska, tako da u isti koš stavlja osvjedočene zločince i nevine žrtve koje su ubijene tijekom bijega pred partizanskom vojskom“.

Jedna oktroirana istina zamijenila drugu

Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava priču seli na razdoblje tranzicije iz jednopartijskog sistema, za koji podsjeća da je imao „svoju službenu verziju“ NOB-a i povijesti 1945 – 1990, u politički pluralizam. Dok je na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj pobijedio HDZ, kako navodi, „stranka koja je zagovarala hrvatski nacionalizam“, s druge strane je „važnu, a možda i presudnu ulogu u tom izboru hrvatskih birača odigrala agresivna politika koju je nekoliko godina uoči prvih višestranačkih izbora vodio Slobodan Milošević i koja je, iako formalno vođena kao politika Saveza komunista Srbije, bila neskriveno nacionalistička“.

„U javnom djelovanju HDZ-a, a i u djelovanju nekih drugih stranaka u Hrvatskoj, jednopartijsko jednoumlje pokušalo se zamijeniti nacionalističkim jednoumljem. Pri tome se posebno nastojalo prevrednovati povijest, dati drugačiju težinu događajima iz prošlosti kako bi se hrvatski nacionalizam, na kojem su te stranke početkom devedesete homogenizirale svoje birače, prikazao kao pozitivna povijesna konstanta, a njegovi protivnici i kritičari kao protivnici Hrvatske. Konačno, predsjednik HDZ-a [Franjo Tuđman] zapamćen je i po svojoj vulgarnoj šovinističkoj izjavi na predizbornom skupu 1990. u zagrebačkoj Dubravi: ‘Sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka’, a jedna od prvih akcija novoizabrane vlasti 1990. bilo je masovno micanje imena ulica i trgova koja su podsjećala na NOB, među ostalima i Trga žrtava fašizma. Tako se jedna oktroirana ‘istina’ umjesto slobodom zamjenjivala drugom oktroiranom ‘istinom'“, podsjeća Pusić.

Napominje i kako je „politika koja je originalno inicirala tu vrstu revizionizma, pa i grubog falsificiranja povijesti, bila od posljednjih 29 godina – 22 godine na vlasti“. „Kroz sve to vrijeme i vrh Katoličke crkve aktivno djeluje u relativiziranju i negiranju zločinačkog karaktera ustaškog režima. Pri tom se prešućuje ili spominje isključivo u negativnom smislu antifašistički pokret u hrvatskoj povijesti“, kaže Pusić.

„Dodajući tome i krivo navođenje na spomeniku da je riječ o hrvatskoj vojsci, a ne o ustašama i domobranima, rehabilitira se fašizam, a Hrvatsku zamišlja kao sljednicu NDH, što je protuustavno i degutantno. Jednostavno rečeno, riječ je velikohrvatskoj ideologiji koja nastoji učiniti od Bleiburga mit i središnju traumu hrvatskog naroda čiji se identitet trudi utemeljiti na tako opisanoj ‘otvorenoj rani’ nacije“, ukazuje Blanuša.

Objašnjavajući o kakvoj se ideologiji, na koju se referira, radi i tko je promovira, napominje kako se to „najbolje vidi na oltarnom kamenom reljefu u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini koji spaja Krbavsku bitku iz 1493. godine, Bleiburg 1945. i Vukovar 1991“.

„Riječ je o notornoj manipulaciji poviješću i pokušaju uspostave ideološkog kontinuiteta kroz prikaz nekakve nebeske Hrvatske. Riječ je o gotovo ideološkom blizancu nebeske Srbije čije destruktivne posljedice još uvijek osjećamo“, upozorava Blanuša.

Plitke dnevnopolitičke svrhe

Hrvatski povjesničar Martin Previšić smatra da je „temeljni problem oko komemoracija raznih mjesta stradanja iz Drugog svjetskog rata, bila ona logori i stratišta, ili neka mjesta velikih bitaka, što se ona promatraju, valoriziraju pa onda i instrumentaliziraju u prilično plitke dnevno političke svrhe“. Po njemu, „to je odraz raznih problema, koji nisu nastali samo 1991. ili 1995. već i mnogo ranije“. Misli i da „većina i ne promišlja kada olako daje sudove o tome što je bilo i kako komemorirati“.

„Za mene sve te teme, kao Jasenovac, Bleiburg i druge ni po čemu nisu kontroverzne. One se na silu takvima prave. Npr. Bleiburg. Ako je istinski stalo nekome do toga da se pokloni poginulima ili ubijenima (da sada ne ulazimo u debatu tko, kada i zašto, koja sada i nije važna) onda to treba napraviti u miru, pognute glave, bez jedne političke poruke, bez bekrijanja. Nad nekim plamenom ili apstraktnom skulpturom. Kao što se to radi u Japanu svake godine na dan kada je bačena atomska bomba. I takvu vrstu komemoracije Hrvatska treba sponzorirati. I na takvu komemoraciju treba ići. I takva će komemoracija svakome ići u prilog, a najviše žrtvama“, smatra Previšić.

Uzimajući kao primjer bitku na Sutjesci, Martin Previšić navodi kako je „protiv argumenta da bi Hrvatska trebala komemorirati Sutjesku jer je tamo poginulo puno Hrvata“. Prema njegovim riječima, „to jeste jedan od razloga, ali treba komemorirati jer se puno Hrvata borilo u onom pokretu protiv onih koji su druge ljude bacali u peći, a ne zato jer su Hrvati“.

„Što su bili dio pokreta, ponavljam. To što je KPJ vodila taj pokret, što ga je komunizirala, u ovom specifičnom kontekstu je nevažno, važno da je postojao. I što nas je sve za stol stavio, zajedno sa Churchillom, Rooseveltom, Trumanom, pa i Staljinom, a ne u Nuernberg. To što su kasnije došli Goli otoci mislim da sa borcima na Sutjesci nema veze. Dapače, i jedan od čuvenih komandanata Prve proleterske, Jagoš Žarić, i sam je tamo završio na Golom. I to na najgorem mjestu, Petrovoj rupi. Pametnom dovoljno“, zaključuje Previšić.

Postojale su inicijative, ali su odbačene

Činjenica jeste da nekih posebnih komemoracija, pogotovo ne u organizaciji države Bosne i Hercegovine nema na mjestima najvećih bitaka, posebno Sutjeske i Neretve. Na godišnjice bitaka okupe se preživjeli sudionici i udruge antifašista, polože vijence i cvijeće, odaju počast poginulim suborcima i to je sve. Visokih državnih dužnosnika nema. Na upit otkud takva praksa, urednica tacno.net portala Štefica Galić odgovara kako je to „zato što su na vlasti nacionalističke stranke slijednice tih sluga okupatora i radikalno desnilo“.

„I bolje je da ovakvi kakvi jesu ne odaju počast antifašistima jer bi to bilo licemjerno. Revizionistima prošlosti smeta antifašizam vezan uz KPJ, partizane i svjetski ugled njihovog vrhovnog zapovjednika Tita koji je poveo najuspješniji pokret otpora fašizmu u okupiranoj Evropi. Čovjek je to, vojskovođa, političar i državnik svih građana Jugoslavije sa čijom političkom i ljudskom humanističkom idejom se danas vodi obračun. Bezuspješno“, smatra Galić.

Po njezinom mišljenju, „upravo ideja NOB-a, zajedništvo svih, bez etničke mržnje i progona drugih i drugačijih, bez brojanja krvnih zrnaca, danas najviše smeta vlastima“.

Animozitet prema isforsiranim obilježavanjima

Profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Neven Budak pretpostavlja da je „pretjerano komemoriranje partizanskih bitaka tijekom više od četiri desetljeća stvorilo kod većine animozitet prema isforsiranim obilježavanjima događaja u čije se povijesne interpretacije s pravom moglo sumnjati, jer su bile rezultat ne samo osobnih sjećanja sudionika, nego i ideologizirane javne povijesti“.

„Takva je praksa komunističkih vlasti priječila da se o tragičnim epizodama antifašističke borbe, ali i o njezinim velikim uspjesima, stvori realna slika s kojom bi se ljudi mogli iskreno identificirati. S druge strane, o zločinima koje su partizani počinili za vrijeme i neposredno poslije rata (iako su borbe ponegdje još uvijek trajale), nije se smjelo govoriti, niti su se žrtve smjele komemorirati. Kada se sustav urušio, ‘njihalo’ komemoracije se zanjihalo u drugu stranu. Osim toga, mislim da je većina danas nezainteresirana za bilo kakve komemoracije, što je, naravno, loše, jer za posljedicu ima neznanje“, smatra Budak.

„Ne žele se suočiti sa dijelom negativnog naslijeđa, banaliziraju ga, opravdavaju ili veličaju. Tako je na cijelom postjugoslavenskom prostoru gdje vladajuće politike revidiraju povijest, podižu spomenike teroristima i fašistima, a organizirano uklanjaju svaki spomen NOB-e, antifašizma na čijim temeljima su nastale. Problem se ponovo ostavlja u nasljeđe novim generacijama, a time i potencijalnim budućim ratovima“, ukazuje Galić.

Kad je konkretno sjećanje na žrtve velikih bitaka u pitanju, podsjeća na inicijativu saborskog zastupnika Socijaldemokratske partije Hrvatske, Ranka Ostojića koji je od hrvatskog parlamenta tražio pokroviteljstvo obilježavanja godišnjice bitke na Sutjesci.

„Hrvatski sabor je to odbio uz obrazloženje da se nije dogodila u Hrvatskoj. A Bleiburg se obilježava uz pokroviteljstvo tog istog Sabora kao da se dogodio u Hrvatskoj. Sami se sapliću o vlastite laži“, dodaje.

Gromoglasna šutnja

I s područja Srbije bilo je puno onih koji su se u partizanskim redovima borili protiv okupatora i njihovih sluga, no ni službeni Beograd neće podržati komemoraciju žrtava velikih bitaka iz NOB-a. Istovremeno, gromoglasno će prešutjeti okupljanje pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta u Višegradu. I ne samo šutnju iz Beograda, primjećuje Galić, nego i iz najvećeg dijela drugih društava.

Nebojša Milikić, aktivist grupe „Ne rehabilitaciji“, prvo će se vratiti na citiranu kolumnu s početka teksta uz ocjenu da mu „pomalo naivno zvuči, skoro pa kao neko stidljivo (a nikad postavljeno) novinarsko pitanje, u Skupštini Srbije, prilikom donošenja zakona o izjednačenju boračkih prava četnika i partizana“. Podsjeća da po tom zakonu, koliko mu je poznato, „još nijednom četniku ta prava nisu i formalno priznata i pored upinjanja tolikih sudova, novinara, četničkih političara, promotera i praktičara“.

„Sama ta činjenica da ne postoji osnov da se takva prava dele ili izjednačavaju, dovoljna je da se predlozi za rokade državne memorijalne šarade, i kada su sasvim ironični, odbace kao nadrealni a nedovoljno artistički. Meni se nadalje čini da zagovornici komemoracija u Bleiburgu i sličnih derneka i nisu nekakvi vatreni ljubitelji fašizma i nacizma, ali jesu ljubitelji privilegija svoje klase unutar režima perifernog kapitalizma, privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju i na kraju krajeva nad državom, i koji samo žele da se svojim klasnim i individualnim interesima što bolje uklope u aktuelne neokolonijalne politike EU i SAD, ili Rusije, Kine (koje su od sekundarnog značaja i kapaciteta u našem regionu). U takvoj ljubavi, rehabilitacija, martirizacija ili makar tolerancija na fašizam su obavezna predigra u čvrsti i večni zagrljaj centralnih kapitalističkih ekonomija“, zaključuje Milikić.

(Kraj prvog dijela, sutra nastavak: Balkanska društva se u jednom slažu – u poricanju prošlosti)

Izvor: Al Jazeera