Kome trebaju stari zanati

Ručni rad nema ni približnu vrijednost koju inače ima u ekonomski i kulturno zdravim društvima (Ustupljeno Al Jazeeri)

U Srbiji je bavljenje starim zanatima postalo moderno u poslednjoj deceniji  XX veka. Kao deo procesa podizanja nacionalne svesti nakon raspada Jugoslavije, stari zanati su izbili na visoko mesto čuvara tradicije, tik iza religije. Da se razumemo – bavljenje starim zanatima je i u socijalističkoj Jugoslaviji postojalo kao osnova folklora kojim su, između ostalog, i nacionalne manjine iskazivale svoj etnički identitet. Osim toga, šezdesetih godina prošlog veka u Jugoslaviji se, razvojem potrošačke kulture, pojavila i svest o ekonomskoj propagandi, pa se zbog potrebe za isticanjem jugoslovenske različitosti na evropskom tržištu posegnulo za nacionalnim stilom. Tako je ručni rad, inspirisan tradicijom, u tom vremenu imao i primenu i tržište – dakle, imao je vrednost.

U tom smislu su devedesete bile nešto sasvim drugo: nestabilne godine, narod iscrpljen građanskim ratom, zemlja sa posrnulom privredom. Preduzetni ljudi su u tom opštem beznađu, dobro iskoristili plimu političke, nacionalno obojene retorike kojom su široke narodne mase hranjene svakodnevno – drugim rečima, videli su šansu da zarade. Nicale su obuke i kursevi, najčešće tkanje, ikonopis i grnčarija, osnivana su udruženja; što je situacija u državi bila gora, interesovanje za stare zanate je raslo jer su dodatni izvori prihoda bili neophodni. Međutim, tržište za unikatne, rukom rađene predmete u tim godinama praktično nije postojalo, što je prisililo armiju „novopronađenih“ kreativaca da spuštaju cene svojih proizvoda – dakle, ručni rad nije imao ni približnu vrednost koju inače ima u ekonomski i kulturno zdravim društvima.

Da li je danas, nakon što država više od jedne decenije obraća pažnju na stare zanate tako što ih finansijski podržava, stanje imalo bolje? Sudeći po navodima koje možete pročitati na sajtu Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija (http://starizanati.gov.rs/), ukoliko ste kreativni, slobodno se upustite u bavljenje starim zanatima jer: „Generacije polaznica kurseva tkanja postale su poznati proizvođači metražne robe, a mnogobrojna udruženja tkalja svoje proizvode plasiraju priznatim trgovačkim lancima“; ili: „…on je (terzijski zanat, prim.au.) sporadično opstajao da bi se danas sve više pojavljivala potreba za njihovim proizvodima, postalo je moderno venčavati se u narodnoj nošnji ili građanskom kostimu, u svečanim prilikama nositi libade ili neki drugi deo tradicionalne odeće.“

Šifra 16.29: Asurdžijski zanat

Pod tu šifru bi se, po pravilniku Ministarstva privrede, najpribližnije mogao podvesti stari, porodični zanat koji Pavle Nećakov iz Zrenjanina čuva od zaborava i već deset godina pokušava da stvori uslove da od njega i živi:

„Moj deda je posle II svetskog rata proizvodio papuče od rogoza. Ja sam jedini iz porodice nastavio da se bavim tim poslom, odnosno, bitku bijemo supruga i ja da dođemo do pozicije sa koje možemo da vodimo pristojan život radeći u svojoj radionici. Za sve ovo vreme uspeli smo da proširimo asortiman proizvoda: osim papuča koje su izvrsne za poboljšanje cirkulacije, radimo i torbe, korpe i nameštaj. Proizvodi se ručno izrađuju od rogoza, dakle od 100% prirodnog materijala koji raste u čistom, nezagađenom ribnjaku mog prijatelja. Proces pripreme rogoza kao repromaterijala je dug i zahteva pažnju i određenu veštinu, ali je divno raditi sa njim: deo procesa Vas vezuje za prirodu koja inspiriše, a deo za radionicu, stvaralački prostor u kojem se Vaše ideje materijalizuju. Idealno, zar ne? I jeste, do trenutka kada je proizvod gotov. Tada nastaje pakao jer tržište nije uređeno.“

Ministarstvo privrede Republike Srbije se bavi sertifikacijom starih zanata, koji imaju „višestruko pozitivne efekte“. Ti efekti su poslovanje u zakonskim okvirima, samozapošljavanje, ali i ovaj koji ostavlja bez teksta: „Zadržavanje stanovništva, posebno mladih u planinskim i pograničnim, manje naseljenim mestima, jer se u ovim područjima uglavnom nalaze sirovine za oblast starih i umetničkih zanata i domaće radinosti“. Ni jedne jedine reči o efektu sertifikovanja koji se odnosi na prodaju tih specifičnih proizvoda u jednoj od najsiromašnijih država Evrope, za čije građane i kineski proizvodi postaju skupi:

„Tačno je da ministarstvo privrede i pokrajinski sekretarijat za privredu subvencionišu stare zanate – to su sredstva dovoljna da kupimo neki novi alat ili opremu za rad male vrednosti. Ali to ne treba isticati jer to nije ništa neobično: sve evropske države to rade! Ono što je u Srbiji izostalo, a dužnost i svrha je države, je stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta u kojem će „mali“ proizvođači biti zaštićeni bar u jednakoj meri kao što su trgovci. O čemu konkretno govorim? O tome da mene kao proizvođača trgovci uslovljavaju da ako želim u nekoj određenoj prodavnici da prodajem moje papuče, moram da ih ostavim komisiono. Kada ih prodaju, prođe od tri do šest meseci dok mi ne uplate novac! Dakle, ovde niko ne dolazi sa idejom da treba da plati tu robu, pa da je onda prodaje i raspolaže dalje tim svojim zarađenim novcem. Prodavci su zaštićeni kao beli medvedi, a mi treba da trpimo. Proizvodi starih zanata spadaju u unikate i male serije, nije to masovna industrijska proizvodnja koja proizvođaču omogućava da čeka trgovca izvesno vreme. Tržište u Srbiji jednostavno ne funkcioniše.“

Dotle, rad za stranog investitora, ali u Srbiji

„Rad za stranog investitora, u mom slučaju, ima dve konotacije. Prva je da se nadam da će pregovori sa tri investitora iz inostranstva rezultirati poslovnom saradnjom; reč je o modnoj kreatorki iz Zagreba koja svoju kolekciju cipela želi da radi na našim platformama od rogoza, zatim o trgovkinji iz Splita koja u svojoj radnji želi da prodaje naše papuče i torbe, a treća se odnosi na izradu fotelja za hotel u Crnoj Gori. Uzorci su poslati, čekamo odgovor. A dotle, rad za stranog investitora u mom slučaju ima i drugu konotaciju: ja sam morao da se zaposlim u stranoj fabrici da bih obezbedio egzistenciju pre svega našoj ćerkici. Jedan deo dana radim za platu koja je veoma daleko od republičkog proseka, u uslovima koji su teški; drugi deo dana radim u svojoj radionici, ne bih li taj stari zanat podigao na nivo kada više neće biti potrebe za dodatnim poslom. Uveče sam iscrpljen, na izmaku snaga, nesposoban da se posvetim porodici. I to je opšta slika bavljenja starim zanatima u Srbiji. O ovome sam govorio u svim intervjuima koje sam dao za štampane medije, međutim ta priča uvek nekako izostane, a ostane samo sladunjava, romantična slika porodice koja je uspela u neobičnom eko-biznisu. Ako uzmete da je za mene i najveći deo mojih kolega uspeh obezbediti pristojan život svojoj porodici, o čemu sam govorio na početku, jasna Vam je dubina problema u kojem se nalazimo.“   

Izvor: Al Jazeera