Kome odgovara mostarski politički maraton?

Sve ukazuje na to da su se akteri cijele ove igre pomirili s postojećim stanjem (Al Jazeera)

Piše: Enes Ratkušić

Bilo je izvjesno da po hitnoj proceduri usvojeni Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona vezan za izbore u Mostaru u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine neće proći na Domu naroda. Njegov prolaz bez bošnjačkih glasova mogao je značiti samo jedno – Bošnjaci neće podržati njegovo donošenje, što se na kraju i obistinilo.

Dakle, Mostar će, kada je riječ o izborima, sačekati neke naredne, ukoliko, naravno, u međuvremenu ne budu riješena sporna pitanja, odnosno statutarne izmjene koje je naložio Ustavni sud BiH. No, poučeni dosadašnjim iskustvima, neće biti nimalo čudno ukoliko oni izostanu i u narednim (lokalnim) izborima, za dvije godine.

Ustavni sud BiH izmjene je naložio nakon ocjena da su određene statutarne odredbe diskriminirajuće sa stanovišta snage izbornog glasa. Provedba odluka, međutim, pojavila se kao problem.

Bošnjačka strana za takvu vrstu provedbe, koja Mostar suštinski pretvara u jednu izbornu jedinicu, nije pokazala zanimanje, podsjećajući javnost da bi takvo rješenje bilo samo uvertira za majorizaciju Bošnjaka, odnosno pretvaranjem Mostara u hrvatski stolni grad.

Pored navedenih upozorenja, na adresu Ustavnog suda odaslana su i prilično uvjerljiva podsjećanja da se bh. “Kuća pravde” bavila isključivo Mostarom, zanemarujući da je tako promatrana diskriminacija prisutna i na razinama drugih izbornih jedinica, kako na području RS-a tako i FBiH.

Postojeća konstelacija odnosa u Mostaru više pogoduje HDZ-u BiH, s obzirom na to da će njegov kandidat Ljubo Bešlić do iznalaženja konačnog rješenja imati svu vlast, koju mu je Centralna izborna komisija uručila ukidajući Gradsko vijeće.

Ilustracije radi, Izborna jedinica 1 (Banja Luka, Prijedor) sa 243.000 birača daje isti broj zastupnika (tri) kao i Izborna jedinica 2 (Nevesinje, Trebinje i druge općine u istočnoj Hercegovini…), mada je broj glasača u ovoj izbornoj jedinici bezmalo duplo veći. Sličnih primjera ima i na nivou Federacije, ali se tim pitanjima, začudo, Ustavni sud nije bavio. I ne samo Ustavni sud. Za sada očigledne nelogičnosti ne zanimaju baš nikoga.

Šuti ‘treća strana’

Prije mjesec dana – preciznije, u vrijeme održavanja Mostarskog sajma – problem o konačnom rješavanju mostarskih nedoumica izgledao je bitno drugačiji. Čelni ljudi dvije najjače stranke u gradu na Neretvi – Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije, Dragan Čović i Bakir Izetbegović – najavili su da će pitanje Mostara biti riješeno političkim dogovorom dvije stranke. Čović je tom prilikom istakao da jednostranih poteza neće biti, da bi za vrlo kratko vrijeme uslijedio hrvatski prijedlog koji je u kategoriji izglasavanja po hitnom postupku prošao na Domu naroda federalnog Parlamenta.

Promatrajući cijeli slučaj iz perspektive reagiranja, kojeg praktički nije ni bilo, s pravom treba zapitati – kome odgovara ovakav politički maraton? Ni prihvatanje hrvatskog prijedloga u Domu naroda federalnog Parlamenta, ali ni njegovo odbijanje u Zastupničkom domu, nije izazvalo naročite reakcije, kako s jedne tako ni s druge strane, što je, svakako, apsurdno. Ni “treća strana”, oličena u međunarodnoj zajednici, koja je u mostarskom slučaju bila donekle hiperaktivnija, nadilazeći naglašavanu promatračku poziciju, nije našla shodnim da reagira.

Sve ukazuje na to da su se akteri cijele ove igre pomirili s postojećim stanjem, nalazeći da će promjene, ma s koje strane inicijative dolazile, uvijek nailaziti na nerazumijevanje i neslaganje druge strane. Ipak, ovakvo stanje, u svakom slučaju, nekome pogoduje više.

Osnovni zaključak koji se nameće je da bi agonija mogla potrajati.

Postojeća konstelacija odnosa u Mostaru više pogoduje HDZ-u BiH, s obzirom na to da će njegov kandidat Ljubo Bešlić do iznalaženja konačnog rješenja imati svu vlast, koju mu je Centralna izborna komisija uručila ukidajući Gradsko vijeće. Dakle, HDZ BiH u Mostaru praktički ima vlast. To je neosporna činjenica.

Afirmiranje konflikta i prevare

Retrospektiva gotovo dvodecenijskih mostarskih zbivanja upućuje da baš niko u ovom trenutku pouzdano ne može biti siguran hoće li Mostar i za dvije godine biti spreman za izbore. Odnos prema problemu ukazuje i na takvu mogućnost, ma koliko se ona doimala nevjerovatnom.

Iako se, također, i to doima apsurdnim, čini se da na koncu svi imaju svoje razloge zbog kojih ovaj maraton ima smisla. HDZ BiH je duboko svjestan da mu ovakvo stanje, koje praktički traje od 2004. godine, osigurava vlast u Gradu Mostaru. Čekanje može iscrpiti samo drugu stranu, koja je svakim danom sve više u podređenom položaju. No, druga strana, pored manje ili više osnovane nade da će se problemu diskriminacija prići efikasnije i temeljitije, ima i “unutarnje probleme”, koji se, prije svega, očituju u nepostojanju konsenzusa između stranaka koje prema svom članstvu figuriraju kao bošnjačke, bez obzira na vlastita predstavljanja u javnosti.

Rezimiramo li, osnovni zaključak koji se nameće je da bi agonija mogla potrajati. Na kome je da je prekine? Na međunarodnoj zajednici, ma koliko se iz cijelog slučaja nastojala izvući.

Ne zbog činjenice da su zapravo njeni predstavnici u cijelom razdoblju, od Koschnikove administracije do Ashdownovog Statuta, bili najutjecajniji faktor svih promjena. Naravno, i zbog toga, ali prvenstveno iz razloga što stranci konačno moraju biti dosljedniji spram ključnih pitanja u zemlji. Diskriminacija nije niti smije biti parcijalan problem, kao što ni konstitutivnost naroda ne bi smjela služiti za bilo kakva potkusurivanja.

Dok god to bude tako, međunarodni faktor će u očima – ne samo političkih takmaca nego i političke javnosti – figurirati kao zagovornik nedosljednosti u primjeni vlastitih proklamacija, čak i kao manje ili više prikriveni navijač za ovu ili onu stranu, a to je logika koja otvara samo prostor za nesporazume. Ona suštinski ohrabruje, podgrijava i afirmira konflikt i prevaru kao temeljna načela političkog djelovanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera