Koliko praznika slavimo i ‘spajamo’?

Piše: Miroslav Filipović

Karakter i uvjeti rada u tržišnim se okolnostima ubrzano mijenjaju. Prava koja su do jučer bila čvrsto zajamčena i zaštićena, danas su uglavnom mrtva slova na papiru. Radna mjesta sigurna su k'o kineski rudnici, a radno vrijeme u mnogim je sektorima probilo stare okvire i postalo lako rastezljivo.

No, bez obzira na sve to državni praznici, odnosno neradni dani kojima se oni obilježavaju i dalje su žarko crvena polja na kalendarima.

Premda je njihov smisao drugačije zamišljen, još prije svega dođu kao zasluženi odmor izraubanom radništvu.

A kad država prelista svoju historijsku čitanku vadeći iz nje najslavnije datume, kada se tome dodaju i međunarodni praznici poput Nove godine ili Praznika rada, pa na koncu još i crkve pridodaju svoje blagdane – praznika nikada ne manjka.

Praznična inventura

Po tom pitanju u Hrvatskoj vlada svojevrsna zbrka, svojstvena ovdašnjem politički i svjetonazorski oštro podijeljenom društvu.

Mnogi se još ne snalaze u značenjima nekih državnih praznika. Primjerice, datum Dana državnosti mijenjan je, pa je od 30. svibnja, kada je u čast konstituiranja prvog višestranačkog Sabora bio slavljen u devedesetima, dolaskom koalicije lijevog centra na vlast 2001. godine “preseljen” na 25. lipanj.

Tog je datuma, naime, Sabor proglasio samostalnost Republike Hrvatske. No, mnogi taj dan još brkaju s Danom neovisnosti koji se slavi 2. listopada, kada je tog dana 1991. godine Sabor donio odluku o raskidu svih državnopravnih veza sa SFR Jugoslavijom.

Nadalje, mnogo je i onih koji ne znaju kada se i zašto slavi Tijelovo, katolički blagdan euharistije s “kliznim” datumom koji “pada” devetog četvrtka nakon Uskrsa. I taj je blagdan ušao u kalendar neradnih dana prilikom praznične “inventure” 2001. godine.

Potom, Praznik rada mnogi površni, neuki ili zlonamjerni nerijetko nazivaju “komunjarskim praznikom”, iako se u Hrvatskoj slavi još od 1890. godine.

Žešći desničari uglavnom ignoriraju i Dan antifašističke borbe, koji se slavi 22. lipnja, a vlasnici trgovačkih lanaca nastoje (i uspijevaju) ignorirati sve praznike izuzev Nove godine, Uskrsa i Božića. Njihove trgovine rade i kada su drugima neradni dani.

Čak se i Nova godina u hrvatskom prazničnom korpusu pretvorila u praznik niskog intenziteta koji se slavi tek taj jedan dan naspram ranijih vremena kada se praznovanje protezalo i na tri neradna dana s obaveznom reprizom dočeka u hotelima ili na televiziji.

Od 1990. naovamo Božić je “progutao” Novu godinu, kao što je u socijalizmu Dan republike, 29. studenoga, bio ideološki nadomjestak Božiću, pa se umjesto rođenja Isusovog slavilo rođenje države.

Ideologizacija praznika

Na pitanje postoji li ideološka zlouporaba pojedinih državnih praznika u Hrvatskoj, sociolog Krunoslav Nikodem sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta odgovara potvrdno.

“Jasno je da postoji izražena ideologizacija državnih praznika, ovisno o tome tko je trenutno u poziciji vlasti. Prijepori oko državnih praznika, iako se možda ne čini tako, ukazuju na barem nekoliko općih i bolnih činjenica. Prvo, na nepostojanje konsenzusa o temeljima hrvatske državnosti. Drugo, na nerazumijevanje značenja i praktične vrijednosti političke slobode. I treće, da elite na vlasti nisu spremne raditi za opće dobro, već uglavnom za partikularne stranačke i osobne interese”, kaže Nikodem.

Prema važećem Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, u Hrvatskoj je ukupno 14 praznika. Uz već spomenute, to su još Sveta tri kralja ili Bogojavljanje (6. siječnja), Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (5. kolovoza), Velika Gospa (15. kolovoza) te Svi sveti (1. studenoga).

To je u okvirima europskog prosjeka u kojima prednjači Njemačka sa 17 državnih praznika, od kojih su dva lokalnog karaktera. Slovenci imaju 15 neradnih dana, Austrijanci 13, Talijani i Mađari po 11, a Britanci tek osam neradnih dana.

U Srbiji je devet državnih praznika, s tim da je ondje zakonom propisano da “ako jedan od datuma kada se praznuju navedeni državni praznici padne u nedelju, ne radi se prvog narednog radnog dana”.

U Crnoj Gori su četiri državna praznika i svi se praznuju po dva dana, a neradni dani su i glavni vjerski praznici – pravoslavni i katolički Uskrs i Božić, te Ramazanski bajram i Kurban-bajram. “Ukoliko je praznik nedjelja, neradna su dva naredna dana. Ukoliko je drugi praznični dan nedjelja, neradni je prvi naredni dan”, stoji u tamošnjim propisima.

Slično je i u Bosni i Hercegovini gdje se uz iste vjerske i državne praznike, još slavi i Dan nezavisnosti (1. ožujka) te Dan državnosti (25. studenoga).

Kolektivni ‘produženi vikend’

Ako se nekome broj prazničnih neradnih dana čini nedovoljnim, postoji ključ i za to, a zove se – spajanje praznika. U Hrvatskoj se u lipnju, mjesecu najbogatijem praznicima, uz malo sretnog rasporeda u kalendaru, ponekad da spojiti čitav neradni tjedan ili barem tzv. produljeni vikend.

Ove je godine, recimo, Dan antifašističke borbe u ponedjeljak, a tri dana kasnije i Dan državnosti što već „miriše“ na dva uzastopna produljena vikenda, a onim vještijima i na čitav neradni tjedan!

Kada se slično dogodilo prije tri godine, u Vladi su počeli računati koliko sve to košta i “ozbiljno” razmišljati o smanjenju broja neradnih dana. Spominjalo se pretvaranje nekih državnih praznika u tzv. spomendane, svečane ali radne dane, no od toga nije bilo ništa. Kao ni od inicijativa turističkog lobija koji je svojedobno “pritiskao” Vladu da vrati 2. siječnja u kalendar neradnih dana, onako kako je to u ostalim zemljama bivše Jugoslavije.

No, nekome se valjda upalio alarm zbog mogućnosti da vještim spajanjem “dvodnevne” Nove godine s neradnim Bogojavljanjem 6. siječnja i pravoslavnim Božićem idućeg dana (“Nitko nema što Srbin imade, dva Božića od hrvatske vlade” – pošalica je koja datira od 1990.) godina počne neradnim tjednom!

“Praksa ‘spajanja praznika’ i ‘produženih vikenda’ dijelom je naslijeđe bivšeg socijalističkog sustava koji je kroz promicanje ideologije rada utjecao na razvoj jednog posprdnog odnosa prema radu, gdje se deklarativno ističe vrijednost rada, a stvarno se teži imati što više sa što manje rada.

Ona je dijelom i posljedica bezobzirnog iskorištavanja sve manjeg broja preostalih radnika u kapitalizmu. To je vidljivo u stavu koji se često može čuti, a kaže da se ‘rad jednostavno ne isplati’.

Dakle, ako se ‘raditi ne isplati’ ili zato što su ‘snalaženje’ i partijska iskaznica putevi ka uspjehu, ili zbog toga što većina poslodavaca doslovno izrabljuje radnike, onda je najbolje otići na produženi vikend”, zaključuje sociolog Nikodem.

Izvor: Al Jazeera