Koliko košta ‘potkivanje’ ugleda i časti

Ili će Milan Tegeltija biti primoran da ostane u toj zgradi dok ne podnese ostavku ili će biti primoran da zbog pritiska javnosti radno mjesto preseli u kafanu (Al Jazeera)

Sedam hiljada konvertibilnih maraka (tri i po hiljade eura) – to je cijena ugleda i časti predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine.

Je li taj iznos odredio Nermin Alešević, preduzetnik iz Velike Kladuše ili Marko Pandža, inspektor Agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA) iz Banjaluke koji je Aleševiću obećao da će „potkovati“ Tegeltiju da ubrza rad tužiteljke Dalide Burzić, još uvijek nije poznato.

Ko je i kako odredio ovu cijenu i je li novac u posljednjoj instanci stigao do Milana Tegeltije – na ta pitanja odgovor će dati istraga koju je pokrenulo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Ne vjeruj onom što vidiš, vjeruj onom što je napisano

U video snimku koji je objavio online magazin Žurnal zabilježeno je kako Alešević broji do 20 i predaje Pandži u ruke novac. U tekstualnoj eksplanaciji snimka, novinar Avdo Avdić navodi da je u pitanju iznos od 2.000 KM (1.000 eura) i da je to treća rata.

Avdić docira: „Milan Tegeltija je pristao da mu čovjek kojeg je vidio dvaput u životu dovede čovjeka kojeg nikad nije vidio u životu da pričaju o pojedinačnom krivičnom predmetu o kojem članovi VSTV-a ne smiju pričati“.

Dalje, poziva se na izjavu Milana Tegeltije ustupljenu Slobodnoj Bosni: „Mi u VSTV ne možemo da se bavimo pojedinačnim predmetima. Ja kao predsjednik VSTV-a niti bilo ko u VSTV ne može da razmatra da li je nekakav sudija ili tužilac pogriješio u određenom predmetu“.

Nakon što je Žurnal objavio tekst kolege Avde Avdića, u odbranu Milana Tegeltije stao je Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U napisu objavljenom 23.5 u 20:28h na zvaničnoj internet stranici Radio-televizije Republike Srpske, Milorad Dodik je Žurnalu spočitao neosnovanost optužbi.

„To je dio obračuna iz Sarajeva. Milan Tegeltija doživljava ono što su mnogi doživjeli koji su tamo otišli s namjerom da nešto urade i da pomognu, a vratili se ukaljani od strane tog istog Sarajeva“, istakao je Dodik, navodi RTRS, i dodao (zar je neko uopšte posumnjao?) da je progon srpskih kadrova dio atmosfere koja vlada u Sarajevu.

U emisiji „Dnevnik +“, voditelj Branimir Đuričić otišao je još korak dalje u kvalifikaciji. Najavljujući gostovanje Milana Tegeltije u programu RTRS, Đuričić je Dodikovu izjavu interpretirao na sljedeći način: „U njegovu odbranu stali su najviši zvaničnici Republike Srpske sa tvrdnjom da je riječ o klasičnoj harangi na srpske kadrove“.

Ostavimo raspravu o harangi kao sinonimu za progon lingvistici, kao i raspravu je li Milorad Dodik najviši funkcioner Republike Srpske ili Bosne i Hercegovine. Tegeltijin nastup je mnogo interesantiji od toga.

Kum nije dugme

„U tom snimku se vrlo jasno vidi“, ističe Tegeltija „da ja čovjeku vrlo jasno govorim, znači, da ja ne mogu ništa tu da mu pomognem (sic!), da mora da mi dostavi dokumentaciju, broj predmeta, ime postupajućeg tužitelja. To je ono što se inače radi. Kada, u privatnom životu, Vam neko skrene pažnju da ima problem pred pravosudnom institucijom, Vi ga uputite na instituciju i na način koji je uobičajen u takvim situacijama“, tvrdi Tegeltija.

Da je tu kraj rečenice, mogli bismo reći da Tegeltija govori o potezu inspektora Pandže, a ne o sebi. No, Tegeltija nastavlja ovu izjavu: „Ja sam to uradio i to je potpuno vidljivo iz ovog snimka“.

Tek to je vrijedno spomena, jer u snimku se zapravo jasno vidi da Tegeltija nije nikog od sagovornika uputio na instituciju, nego da je obećao da će provjeriti sa Dalidom Burzić zašto predmet stoji. Ovo prvo bi bilo u skladu sa Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću koji Vijeću omogućava da (čl. 17 – Nadležnost, stav 4) „prima pritužbe protiv sudija i tužilaca, vodi disciplinske postupke, utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče disciplinske mjere sudijama, sudijama porotnicima, dodatnim sudijama i tužiocima“.

U tom smislu, nije pogrešno reći da je Milan Tegeltija mogao biti nešto obazriviji ili promućurniji u situaciji u kojoj ga kum moli da sjedne sa čovjekom koji želi da ga zamoli da sasluša jednog drugog čovjeka. Na kraju krajeva, da je Milan Tegeltija rekao kumu da kaže Pandži da se njegov poznanik Tegeltiji obrati zvaničnim mejlom njemu ili Uredu disciplinskog tužitelja, ne bi bilo ovog snimka.

Na to pitanje upućuje upravo snimak koji je objavio Žurnal – ako Milan Tegeltija ne može učiniti bilo šta ukoliko ne zna broj predmeta i ime postupajućeg tužioca, zbog čega je onda bilo potrebno da se sa Aleševićem i Pandžom sretne u kafani? Kako se to može povezati sa efikasnošću i zbog čega je bilo neophodno da Pandža prisustvuje tom razgovoru?

Rok opominje, a ne čovjek

Ulazimo u detalje, bavimo se sitnicama i trivijalnostima – reći će onaj ko nema odgovor na ovo pitanje. No, ne bi imalo nikakvog smisla da Milan Tegeltija ocjenjuje rad sudija i tužilaca, a da ne poštuje u dobroj vjeri napisane odredbe kodeksa sudijske i tužilačke etike.

Šta bi to značilo? Da se u privatnom i javnom životu ponaša na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i ostalih učesnika u postupku, da prilike koje bi iziskivale njegovo izuzeće svede na najmanju moguću mjeru, da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa, da ne dozvoli da njegovi porodični, društveni i drugi odnosi nedolično utiču na vršenje funkcije, da ne koristi prestiž funkcije niti dozvoljava drugima da ga koriste u privatne interese, da njegova funkcija ima prioritet nad svim ostalim aktivnostima i da obavlja svoju funkciju na efikasan i zakonit način u razumnom roku.

Veliki je ovo spisak reći će neko, no velika su i primanja predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta. Prevelika da bi sebi dozvolio bilo kakav manevarski prostor, no Tegeltija o tome ne vodi računa.

Na pitanja zašto se sastaje s ljudima u kafani da raspravlja o radu tužilaca on odgovara ovako: „Ako sam bilo šta pogriješio u ovom događaju, ja sam pogriješio 100 puta, 200 puta, jer način na koji sam postupio jeste uobičajena praksa u radu predsjednika VSTV-a, ne samo mene nego i mojih prethodnika“.

Ipak, nije najveći grijeh Milana Tegeltije, što ga je ovaj snimak „povrijedio kao čovjeka i profesionalca“, a nije ga kao čovjeka i profesionalca osvijestio u koliko slučajeva je neko u njegovo ime mogao uzeti novce. Tada bi možda i podnio ostavku, ponukan starom latinskom izrekom „Culpa lata dolo aequiparatur“ (Teški nehat izjednačava se sa namjerom).

Zakon – to sam ja

Ali to nije sve. U momentu kad Dragan Mektić, ministar sigurnosti u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine poziva javnost da se okupi pred Visokim sudskim i tužilačkim savjetom „kao demokratski vid pritiska na podnošenje ostavke“, Milan Tegeltija odgovara: „Proteste koji bi se eventualno nakon ovog njegovog poziva mogli desiti, smatraću direktnim političkim pritiskom na svoj profesionalni integritet i nezavisnost, kao i na integritet i nezavisnost pravosuđa, te ugrožavanjem moje lične bezbjednosti od strane ministra koji bi o mojoj bezbjednosti, kao i bezbjednosti svih drugih građana morao da se brine“.

Ne treba biti maliciozan pa tvrditi da se Dragan Mektić o integritetu nezavisnosti Milana Tegeltije pobrinuo koliko i Milan Tegeltija o integritetu i nezavisnosti Dalide Burzić. No, šta ako javnost posluša Mektića? Šta ako ljudi izraze protest pred zgradom u kojoj je Visoko sudsko i tužilačko vijeće?

Izgledna su dva scenarija: ili će Tegeltija biti primoran da ostane u toj zgradi dok ne podnese ostavku ili će biti primoran da zbog pritiska javnosti radno mjesto preseli u kafanu. U oba slučaja, postavlja se pitanje qui bono.

U međuvremenu, dok čekamo reakciju građana i građanki na poziv Dragana Mektića, možemo jedino da se nadamo da Valentin Inzko neće javno izraziti zabrinutost i tako dati epilog cijelom slučaju što je – kako kaže Tegeltija – uobičajena praksa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera