Koliko će visoka biti cijena Karamarkovih političkih pogrešaka

Bilo je relativno lako srušiti Oreškovića, piše autor

Piše: Davor Gjenero

Iako političari uglavnom misle drukčije, birači ne vole izlaziti na prijevremene izbore. Oni očekuju da stranka ili koalicija, kojoj su poklonili povjerenje, četverogodišnji parlamentarni mandat odradi do kraja. Upravo zato jer ne vole izlaziti na prijevremene izbore, birači redovito na takvim izborima kažnjavaju onu političku opciju za koju misle da ih je prouzročila, za koju smatraju da je kriva što parlamentarni mandat nije odrađen do kraja.

U konsolidiranim demokracijama političari su toga svjesni, a u društvima s niskom političkom kulturom oni se često poigravaju s većinom, skloni su izazivanju prijevremenih izbora onda kad misle da time mogu ostvariti neke kratkoročne dobiti i ojačati svoju parlamentarnu poziciju, a s puno patetike govore o tome kako se zalažu da se mandat „vrati narodu“.

Otkad je formirana administracija, koja je u Hrvatskoj upravo izgubila parlamentarno povjerenje, ona što ju je formalno vodio Tihomir Orešković, bilo je jasno da će takva politička kombinacija teško preživjeti cijeli mandat. Za HDZ, koji je u izbornu kampanju ušao s uvjerenjem da će s lakoćom postati apsolutnim pobjednikom, a iz izborne procedure izašao tek s tijesnom relativnom pobjedom, po svemu bi sudeći manje zlo bilo da je tada bila formirana većina koju bi činili SDP-ova koalicija i Most, nego da im je neposredno pred trenutkom kad je predsjednica Republike odlučila da se pred njom ili mora pojaviti netko tko može dokazati da ima povjerenje većine zastupnika ili da će raspustiti nekonstituirani saziv Sabora, uspjelo dogovoriti suradnju s Mostom.

Koalicija- mrska riječ

Da u toj suradnji nešto ozbiljno neće biti u redu, pokazivalo je već to što ju je Most sustavno odbijao nazvati koalicijom. Formirana je vlada u kojoj je trećinu ministara dala politička organizacija, iznenađenje prethodnih izbora – Savez nezavisnih lista Most, a dvije trećine HDZ, pri čemu je za mandatara imenovan nestranački akter, Tihomir Orešković, do tada posve nepoznato ime u hrvatskoj javnosti, financijski direktor u farmaceutskoj multinacionalki, odrastao i školovan u Kanadi.

Most je tijekom izbora okupio uglavnom glasove koji su inače pripadali „mekoj struji HDZ-a“, koje je predsjednik HDZ Tomislav Karamarko odbio od sebe tvrdom retorikom i nedostatkom senzibiliteta za ekonomske i druge životne teme. Most je, osim toga, prvi uspješni eksperiment hrvatskih birača sa stvaranjem „treće opcije“ u izbornom sustavu koji generira dvostranačje.

Dvostranačje, što ga je proizveo izborni zakon koji Hrvatska primjenjuje od 2000 godine, daje loše rezultate, doveo je do radikalizacije političkih sukoba i do negativne selekcije u dvjema ključnim političkim strankama. Birači su uvjereni da te dvije stranke ne mogu riješiti probleme, koji su pred Hrvatskom, i uporno traže „treću opciju“. Most je tako iz izbora izašao sa čak 18 izabranih zastupnika, troje ih je izgubio vrlo brzo nakon izbora, a još trojicu formalno sada, tijekom koalicijske krize. Međutim, „12 apostola“ ostalo je čvrsto uz Božu Petrova, vođu stranke, uz njihovih šest ministara u Vladi, ali i uz premijera Oreškovića. Iako su ostali bez trećine zastupnika, u Mostu mogu biti zadovoljni time što iz parlamentarne krize izlaze kao „konsolidirana“ politička organizacija.

Kriza je stalno obilježje funkcioniranja političke suradnje HDZ-a i Mosta, krizno je bilo formiranje Vlade u užem smislu, a još više formiranje šireg sastava Vlade. Mehanizmi koordinacije u koaliciji nikad nisu profunkcionirali, a smjena vlasti zapravo nije nikad do kraja niti provedena. Javnim i državnim poduzećima, tako još uvijek upravljaju nadzorni odbori i uprave, imenovani u vrijeme Milanovićeve administracije, prema političkim kriterijima prošle Vlade, a u međuvremenu im je većini i formalno istekao mandat. Posve je jasno s koliko elana javnim i državnim poduzećima upravljaju oni koji znaju da im je mandat istekao i da je trebalo biti sigurno kako neće biti ponovno imenovani.

Ipak finalna kriza, ona koja je funkcioniranje Vlade učinila neodrživim, započela je izbijanjem afere o tome da je partnerica, sada zakonita supruga, potpredsjednika vlade i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, u vrijeme dok je on bio u opoziciji, posredstvom svoje firme bila angažirana za konzultantske usluge firmi koja lobira za MOL, mađarsku naftnu kompaniju koja je suvlasnik INA-e i vodi dva arbitražna spora s hrvatskom državom, drugom suvlasnicom INA-e. Protiv Karamarka je pokrenut postupak za utvrđivanje sukoba interesa. Sada je za to zaduženo tijelo već procijenilo da je on bio u sukobu interesa, a SDP je pokrenuo postupak interpelacije i zatražio da on podnese ostavku ili da mu se u Saboru izglasa nepovjerenje.
Na iznenađenje HDZ-ovaca, Most je stao na stranu onih koji su zahtijevali Karamarkov opoziv i zatražio je od njega da se povuče iz Vlade. Za Karamarka je ta Mostova odluka bila okidač da pokrene drugu proceduru – rekonstrukciju Vlade i smanjivanje Mostova utjecaja u njoj. Premijeru Oreškovću, koji je izrazito dobar upravljač, ali nema niti političkog iskustva, a zapravo niti elementarnog talenta za politiku, tek je nakon nekog vremena postalo jasno da se, tražeći rekonstrukciju Vlade, Karamarko i HDZ spremaju riješiti i njega, a ne samo „nepoželjnih“ Mostovih ministara. Kad je to konačno shvatio, Orešković ulazi u političku bitku i otkazuje zaštitu Karamarku.

Ultimatum Mosta

Most ultimativno traži ostavku Karamarka, a Karamarko u političkom manevru pristaje na povlačenje iz Vlade, ako se iz nje povuku i druga dva ključna aktera: vođa Mosta Petrov i premijer Orešković. Za razliku od Oreškovića, Petrov je odmah shvatio pravila igre što ju nameće Karamarko, „radi stabilnosti države“ odmah pristaje sam se povući, ali ne pristaje na Oreškovićev odlazak.

Naime, s pozicije Ustava Karamarko i Petrov su tek pojedinci, osobe, a Orešković ima posve drukčiji status – kao Premijer on je institucija, i njegovom ostavkom pada cijela Vlada. Pad Vlade znači i pregovore o formiranju nove koalicije. Iako je krivac za izbijanje krize Karamarko (i njegov sukob interesa), on paradoksalno traži da cijenu plati „mlađi partner“ i da se on odrekne pivotalnog statusa.

Objektivno i dalje nije moguće sastaviti vladu bez 12 Mostovih zastupnika, Most tvrdi da je spreman za nastavak koalicije, ali traži da se zaštiti Oreškovića i njegovu Vladu i da ona nakon krize, bez Karamarka, pa i Petrova, nastavi dalje.

U takvoj situaciji Karamarko se odlučuje započeti proces koji posve odgovara obrascu „igre kukavice“ (Chicken Game) iz teorije igara. Riječ je o igri što je racionalni akteri nikad ne igraju, jer je uz nju vezan prevelik politički rizik. Obrazac je američka devijantna igra, nastala kasnih pedesetih, u kojoj se dva natjecatelja punom brzinom automobilom zalijeću jedan u drugoga.

U toj igri može biti samo jedan pobjednik, i to onaj koji se neće pomaknuti s putanje, pod uvjetom da drugi u zadnji trenutak skrene. Ne skrenu li, međutim, niti jedan niti drugi, gubitak, što će ga obojica pretrpjeti, daleko nadilazi moguću dobit pobjednika – za obojicu je to put u sudar i smrt.
Karamarko se odlučio „punom brzinom“ zaletjeti u Petrova i Most, računajući da će ih prijetnjom raspada vlasti natjerati na to da oni preuzmu ulogu kukavice, a time i drugorazrednog partnera u budućoj koaliciji. Zaboravio je, pritom, da Most cijelo vrijeme igra svoju političku igru, koja daje rezultat. Birači su se počeli odvajati od Mosta, tijekom krizne vladavine Oreškovićeva kabineta, ali kad je Most sve karte stavio na „igru morala“ i zahtjev za Karamarkov opoziv, počeo je ponovno rasti njegov rejting.

Prema procjenama, da su izbori održani prije koji dan, Most bi osvojio manje glasova nego na parlamentarnim izborima potkraj prošle godine, ali još uvijek dovoljno da očuva svojih 12 parlamentarnih mandata. Njegovo ponašanje osiguralo mu je status u biračkom tijelu prema kome Most nije krivac za raspad koalicije i Vlade, nego da cijela krivica leži na leđima Tomislava Karamarka i HDZ-a. To znači da za nj ponavljanje izbora nije politička smrt, a za HDZ jest.

Iako je Karamarko, kad je započeo proces opoziva premijera Oreškovića, bio uvjeren da će istovremeno provesti rekonstrukciju Vlade i imenovati novog premijera, a javnost je obaviještena da bi to trebao biti Zdravko Marić, ministar financija, bilo je relativno lako srušiti Oreškovića, ali se nakon toga predstavničko tijelo raspalo.

Živi zid

Po svemu sudeći, sad predstoji tek raspuštanje Sabora i to da predsjednica Republike raspiše izbore. Oni bi se mogli održati najranije 17. jula, a najkasnije 14. augusta, dakle, u jeku turističke sezone.

Pred Hrvatskom su tako parlamentarni izbori prije kojih neće biti prave kampanje. To odgovara svim parlamentarnim strankama, koje su svoje fondove uglavnom potrošile u kampanji prošle jeseni, a na ime parlamentarnih „glavarina“ u ovom mandatu vratile su tek neznatan dio potrošenog novca. Osim toga, izbori bez kampanje i s malim odazivom birača dovest će do toga da glasaju samo „stranačke vojske“, a to znači da će se smanjiti vjerojatnost za pojavu nekog novog iznenađenja, kakvo je bio Most.

Ipak, u igru će se ozbiljno uključiti Živi zid, protukapitalistički pokret koji okuplja gradski lumpen-proletarijat, dakle, one koji ne odlaze na godišnji odmor. Birači Mosta bit će motiviraniji od drugih da izađu na izbore.

Sada tek treba vidjeti koliko će visoka biti cijena Karamarkovih političkih pogrešaka i kakav će rezultat ostvariti HDZ. Novi izbori, po svemu sudeći, neće biti izlaz iz političke krize, nego uspostavljanje novih političkih odnosa, koji će u Hrvatskoj izazvati dugotrajnu i ozbiljnu političku nestabilnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera