Oglasi

Koliko će trajati tursko-ruski sporazum o Idlibu

Dogovor od 5. marta će vjerovatno biti iste sudbine kao i njegovi prethodnici, te uskoro propasti.
Ljudi sa zastavama sirijske opozicije tokom protesta protiv zajedničkih patrola Rusije i Turske na autoputu M4 u IdlibuReuters

Tokom proteklih nekoliko godina, Turska i Rusija su često bile za pregovaračkim stolom kako bi pokušale doći do dogovora o područjima pod kontrolom pobunjenika na sjeverozapadu Sirije. No, uprkos svim sporazumima, situacija u ovom području, naročito u sjeverozapadnoj provinciji Idlib, samo se pogoršavala, bez jasnog rješenja na horizontu.

Posljednji tursko-ruski dogovor, koji su turski lider Recep Tayyip Erdogan i njegov ruski kolega Vladimir Putin postigli 5. marta u Moskvi, neće biti izuzetak.

Iako je sporazum doveo do obustave borbi i predaha za tri miliona Sirijaca koji žive u toj provinciji i od kojih je većina raseljena u više navrata, on još nije dao stabilno rješenje koje će spriječiti neku novu vojnu ofanzivu sirijskog režima i njegovih saveznika na posljednje uporište sirijske opozicije koju podržava Turska.

Pa, šta je dogovor postigao?

Trenutno je zamrznuo sukob, zaustavio vojni zamah režima i njegovih saveznika i spriječio, barem privremeno, njihov dalji napredak.

Dogovor je također legitimizirao (barem u bilateralnim odnosima) i učvrstio tursko vojno prisustvo u Idlibu. Zaustavio je i napade na tursko vojno osoblje koji su prijetili da poremete rusko-turske odnose.

Brojna neodgovorena pitanja

Ono što je najvažnije za Tursku je to da je dogovor obustavio dalje raseljavanje sirijskih civila ka turskoj granici sa Sirijom i tako umanjio pritisak na turske vlasti.

Konačno, sporazum je dao Ankari više vremena za kontakte sa Zapadom kako bi se našlo rješenje za Idlib.

No, postoje brojna pitanja na koje dogovor nije da odgovor.

Prvo, nije natjerao režim da vrati teritoriju koju je osvojio od prošle godine i povuče se na linije uspostavljenje dogovorom u Sočiju septembra 2018. godine – a to je Turska tražila u mnogo navrata. Umjesto toga, legitimizirao je novo „stanje“ na terenu, odnosno teritorijalna osvajanja snaga sirijskog režima i saradničkih paravojnih snaga od decembra prošle godine.

Sporazum zapravo nije pružio trajnije rješenje za milion sirijskih civila naguranih duž sirijsko-turske granice niti za svo stanovništvo Idliba od blizu tri miliona ljudi. Turska nije dobila tampon zonu kojoj je težila kako bi se spriječilo dalje raseljavanje Sirijaca ka njenoj granici.

Ovdje se mora istaći kako sirijski režim želi preuzeti strateški važnu infrastrukturu provincije Idlib, ali ne i njene stanovnike, mješavinu lokalne populacije i raseljenih ljudi iz drugih provincija koju on smatra naklonjenom opoziciji. Režim bi radije da ova tri miliona civila budu problem neke druge strane, bilo da je to Turska, Evropa ili bilo ko treći.

Kontrola ključnog autoputa

Ni narod Idliba ne želi prijeći na teritorije koje kontrolira režim jer je svjedočio stalnim ubistvima iz osvete, mučenjima i hapšenjima u područjima koja su se pomirila sa režimom, primjer toga je provincija Deraa na jugu.

Dogovor je zaobišao još neke jako sporne stvari, kao što je autoput M5 koji povezuje Damask i Halep, te budućnost turskih vojnih osmatračnica pošto su one većinom na teritorijama koje kontrolira režim.

Dogovor nije riječio ni status Hay'et Tahrir al-Shama (HTS), oružane grupe koja je ranije bila povezana sa al-Kaidom i koju je Vijeće sigurnosti UN-a smatralo terorističkom organizacijom. Rusija je više puta zahtijevala da se Turska pozabavi HTS-om što se do sada nije desilo. Tako je prisustvo ove grupe jedna od većih spornih tačaka između Moskve i Ankare.

Iz HTS-a su 7. marta objavili saopćenje u kojem se navodi kako neće poštivati ovaj sporazum. To može Rusiji dati dobro opravdanje da ih napadne, kao i opoziciju općenito.

Jasno je kako ovaj sporazum Ankara i Moskva vide kao privremenu mjeru, uprkos garancijama kako žele da ovaj prekid vatre potraje. Obje strane vojno pojačavaju svoje pozicije u Idlibu.

Bez pomoći Zapada

Nadalje, Turska je iskoristila ovo zatišje u borbama da traži pomoć saveznika sa Zapada. Pokrenula je priču o kupovini američkih ratnih odbrambenih sistema Patriot kako bi ojačala svoju poziciju prema Rusiji.

Sjedinjene Američke Države bi, potencijalno, mogle pozajmiti ove raketne sistem Turskoj ili direktno ili preko NATO-a. Prodaja trenutno nije moguća zbog prisustva ruskog sistema S-400 u Turskoj jer iz SAD-a tvrde kako ti sistemi, naročito ako su aktivirani, mogu ugroziti osjetljive NATO-ve podatke.

No, do sada je SAD signalizirao kako isporuka sistema Turskoj nije opcija, naročito nakon što je Erdogan, po povratku iz Moskve, kazao kako će Turska aktivirati svoj S-400 sistem tokom aprila. Trenutno izgleda kako SAD Turskoj nudi samo verbalnu podršku i razmjenu informacija.

Ni iz pravca EU nema prave pomoći. Korištenjem karte izbjeglica, Ankara je željela natjerati Evropu da pruži više podrške i stvori veći pritisak na Rusiju kako bi ona napravila ustupke u Idlibu. Također se nadala kako će dobiti više međunarodne podrške za stvaranje sigurne zone/zone zabrane letova u Idlibu.

Erdogan je 9. marta otputovao u Brisel na sastanak sa EU zvaničnicima, ali posjeta nije donijela željene rezultate. Trenutno izgleda kako je EU posvećen samo verbalnoj podršci, razmjeni informacija i, eventualno, djelimičnoj finansijskoj podršci i reviziji dogovora o izbjeglicama Turske i EU iz 2016. godine.

Drugačije rečeno, Turska je većinom usamljena kada je riječ o Idlibu.

Neuspjele patrole

Šta će se dalje dešavati?

Turske i ruske jedinice su 15. marta trebale početi sa zajedničkim patrolama na autoputu M4 koji povezuje Latakiju i Halep, a čiji je dio na teritoriji pod kontrolom opozicije. Međutim, prvu patrolu nisu mogli provesti jer su lokalni stanovnici blokirali cestu u znak protesta protiv dogovora. Da li će dvije strane nastaviti sa patrolama ili ne bit će jasan pokazatelj posvećenosti sporazumu.

U međuvremenu, kada se uzme u obzir nejasna, krhka i nesigurna priroda dogovora, i Rusija i Turska će iskoristiti ovaj period zatišja sukoba kako bi vojno konsolidirale svoje pozicije kako bi se pripremile za novu rundu nasilja.

Pored sukoba opozicije i režima, vjerovatno ćemo svjedočiti povećanju tenzija između Turske i paravojnih snaga bliskih Iranu jer će Iran vjerovatno pokušati potkopati svaki rusko-turski dogovor.

Za razliku od bitke za Halep, Moskva u Idlibu na treba pomoć Teherana i ispustila ga je iz razgovora sa Ankarom. Ovo je naljutilo iransko vodstvo koje će vjerovatno nastojati pokvariti rusko-turski dogovor provocirajući tursku stranu. Turska će vjerovatno odgovoriti na svaku provokaciju, moguće sa ruskim odobrenjem.

Drugačije rečeno, samo je pitanje vremena kad će dogovor biti gotov i kad će borbe opet početi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.