Oglasi

Koliki put treba proći euro da zamijeni kunu?

U idealnom scenariju za Hrvatsku, kuna bi trebala otići u prošlost prvog dana 2023. godine, a euro bi tada trebao postati službena valuta.
Slovenija je euro čekala tri, a Litva punih 11 godinaReuters - Ilustracija

Korak po korak, iako je pred njom dug put, Hrvatska se približava uvođenju eura. Iz Zagreba je ovih dana u Bruxelles poslano službeno pismo namjere za ulazak u Europski tečajni mehanizam. Vladajući su odlučni uvesti euro, ako je moguće što prije, no ne dijele baš svi njihov optimizam. Ipak, u idealnom scenariju za Hrvatsku, kuna bi trebala otići u prošlost prvog dana 2023. godine, a euro bi trebao postati službena valuta.

Na takvu je mogućnost, u razgovoru za Al Jazeeru, ukazao ekonomist Velimir Šonje objašnjavajući korake koje Hrvatska mora poduzeti nakon što prvo uđe u Europski tečajni mehanizam, tzv. ERM II, što će se dogoditi najranije iduće godine. Potom u okviru tog ugovora s drugim članicama eurozone mora proboraviti najmanje dvije godine, no Šonje upozorava da to u praksi najčešće znači i znatno više.

Slovenija je, primjerice, u ERM-u bila najkraće, dvije i pol godine, a Litva 10,5 godina. Dvije su države iste, 2004., godine ušli u Europsku uniju, pa je Slovenija euro uvela tri godine kasnije, a Litva tek 2015. godine. Ako bi se za Hrvatsku realizirao „slovenski scenarij“, to bi po onome što kaže Šonje, donijelo 1. siječnja 2023. godine kao „realan najraniji datum“.

Recesija može pomrsiti planove

I sve to bi bilo urađeno u tom vremenskom okviru ako situacija bude idealna, a Hrvatska ispuni sve kriterije iz Maastrichta (fiskalni deficit ispod tri posto, razina javnog duga ispod 60 posto, niska inflacija, stabilan tečaj i niske kamatne stope).

„Danas se čini da bi Hrvatska bez problema ispunila te uvjete, ali u iduće tri, četiri, godine recesija može pomrsiti planove i mogli bismo ostati u ERM II puno duže od planiranog. Tako je bilo u slučaju baltičkih zemalja jer se njihov ulazak u ERM II poklopio s Velikom recesijom“, podsjeća Marina Tkalec, znanstvena suradnica s Ekonomskog instituta u Zagrebu, također navodeći primjer Litve.

Podsjećajući kako Hrvatska doista ima obvezu uvođenja eura, napominje kako to ne mora biti najavljena 2023. godina. Podsjećajući na obavezu ispunjavanja svih uvjeta, ukazuje na primjer nekih članica Unije koje „već godinama odgađaju ispunjavanje uvjeta i koriste sve prednosti eurozone bez formalnog ulaska, kao što su stabilan tečaj prema euru i vezanje valute, ali opet ostavljanje mogućnosti tečajnog manevriranja u slučaju krize“.

„Djelomično je istina da se u trenutku konverzije ništa značajno neće promijeniti, ali euro se ne uvodi na sljedećih pet godina (razdoblje za koje su nam prema istraživanjima poslovni ciklusi s eurozonom usklađeni). Nema roka trajanja. To znači da je ovo važna odluka i da ona nikako ne smije biti prepuštena monetarnim birokratima“, napominje Tkalec.

No, ističe brojne kritike cijelom procesu jer u Hrvatskoj, upozorava, „ne samo da nije bilo javne rasprave, nego niti najave o slanju (spomenutog) Pisma namjere“, uz dodatak da „javnost nije bila upoznata niti sa sadržajem Pisma i Akcijskog plana prije njegova slanja“. Smatra i da „proces uvođenja eura nije započeo dobro i umjesto da nudi odgovore, samo otvara nova pitanja“.

„Prema svim anketama, hrvatsku javnost najviše brine rast cijena koji je u drugim zemljama uglavnom izostao ili bio vrlo umjeren. Tom problemu se uglavnom doskače dvojnim iskazivanjem cijena šest mjeseci prije i nakon uvođenja eura, a prema najavama, ta metoda koristit će se i u Hrvatskoj. Najveća opasnost dakako leži u gubitku monetarne suverenosti i nemogućnosti korištenja alata monetarne politike u slučaju recesije. Konkretno, s eurom kao valutom nećemo moći devalvirati tečaj i na taj način popraviti svoju međunarodnu poziciju, nego ćemo biti prisiljeni na internu devalvaciju (u suštini, smanjenje plaća). Eurozona je skup previše različitih ekonomija da bi na krizu mogla optimalno odgovoriti u svakoj zemlji članici. Hrvatska bi tu mogla izvući deblji kraj“, upozorava Tkalec.

Nisu poskupljenja najveći problem

Među onima koji pozivaju na oprez je i Marko Grdešić, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Ukazuje kako se veći dio medija fokusirao na opasnost od jednokratnog povećanja cijena ako se bude zaokruživalo cijene na više, te smatra kako to nije najveći problem s eurom. Po njemu, „opasnosti su više dugoročne prirode“.

„Ako se odreknemo monetarne politike, a fiskalna je također van upotrebe zbog pravila europskog semestra i procedure prekomjernog deficita, tj. zbog pravila koja provodi Europska komisija, onda jedini mehanizam putem kojeg se može postići konkurentnost s drugim zemljama je tržište rada. To znači pritisak na održavanje niskih plaća, fleksibilniji radni ugovori, još slabiji sindikati, još rjeđi kolektivni ugovori, a vjerojatno i uvoz radne snage u većem obujmu nego što ja do sada bio slučaj“, konstatira Grdešić.

Podsjećajući da Hrvatska nije do sada koristila korekciju tečaja zbog visoke zaduženosti građana i države u stranoj valuti, upozorava da se preuzimanjem eura „sve takve mogućnosti trajno zatvaraju“.

„U takvom kontekstu, treba očekivati da se iseljavanje domaćih radnika nastavi. A postavlja se i pitanje zašto uopće izaći na izbore, zašto sudjelovati u politici, kada se ekonomska politika ne može promijeniti. To pitanje visi nad glavom svih zemalja članica EU. Ekonomska politika već duže vrijeme nije nešto o čemu se možemo demokratski sporiti. Ako je to tako, čemu demokracija“, pita Grdešić.

Referendumi kompliciraju život vladajućima

Dio ekonomskih stručnjaka, baš kao i aktualna vlast na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, kažu da povlačenja nema, da je referendum o ulasku u Uniju i samo pristupanje zapravo bila i odluka za uvođenje eura (iako postoje europske članice koje nisu uvele euro). Isto tako navode i da se ništa neće promijeniti jer su mnoge cijene i danas izražene u toj valuti, samo preračunate u kune po službenom tečaju Hrvatske narodne banke…

Po Grdešiću, „reći da je Hrvatska samim ulaskom u EU preuzela obvezu da uvede euro zapravo je vrlo usko i vrlo tehničko tumačenje“. Smatra da je takvo pitanje politički važno i o njemu, kao što je to primijetila i Tkalec, je potrebno voditi otvorenu raspravu i onda demokratski odlučiti. Međutim, primjećuje, „trenutna vlast ne želi da joj referendumi kompliciraju život, pogotovo u ovom slučaju kada se čini da bi ishod bilo kakvog referenduma o euru bio krajnje neizvjestan“.

„Građani možda ne razumiju nijanse monetarne politike, ali vidjeli su krizu u Grčkoj, promatraju Brexit, vide de je EU nestabilna, a vide i to da političare sa zapada ne interesira previše što će biti s hrvatskim razvojem. I zato su skeptični. Ovoj vlasti nedostaju uspjesi, a ulazak u međunarodne asocijacije doživljavaju kao stvar prestiža. Tužno je da se na to svodi domet domaće politike. Domaćim političarima je najvažnija motivacija to da ih političari sa zapada potapšu po leđima. To je samo pokazatelj da je Hrvatska danas europska periferija“, konstatira Grdešić.

Na kraju, ako se priča ponovno vrati na povećanje cijena, što po njegovom mišljenju nije najveći problem, konstatira da se tu „pretjeruje sa strahom“.

„Povećanje će biti minimalno, a ako se i dogodi, bit će tek jednokratne prirode. Cijene se mogu na policama izraziti u kunama i u eurima u prijelaznom razdoblju. A to prijelazno razdoblje može trajati i mjesecima“, zaključuje Grdešić.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.