Koju igru Rusija igra u Afganistanu

Konferencija je bila tek prilika za fotografiranje kako bi se javno objavila želja Kremlja da se ponovo pozicionira na jugu Centralne Azije (AP)

Vlada Rusije je ranije ovog mjeseca bila domaćin dugo očekivane mirovne konferencije o Afganistanu na kojoj su bili predstavnici Talibana. Nakon skupa, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov fotografirao se sa članovima talibanskog vodstva koji su, što je paradoks, još uvijek na ruskoj listi terorista.

Za pažljivije posmatrače ruske vanjske politike, jasno je kako je konferencija bila tek prilika za fotografiranje kako bi se javno objavila želja Kremlja da se ponovo pozicionira na jugu Centralne Azije, te naročito u Afganistanu.

Talibani su također imali koristi od konferencije: prvi put su njihovi predstavnici učestvovali na forumu koji je organizirala neka od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a.

Prvobitno se konferencija trebala održati 4. septembra, no nakon što je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani lično razgovarao sa Lavrovom i od njega zatražio otkazivanje skupa, ona se morala odgoditi. To je navodno naljutilo Talibane koji su kroz nezvanične kanale jasno poručili Moskvi da, ako ne bolje ne koordinira sa promjenama planova zbog pritiska Kabula, njihovi predstavnici neće doći na iduću konferenciju.

Ovaj put je ruska Vlada odlučila nastaviti sa planovima čak i nakon što je Ghanijeva Vlada odbila poslati zvaničnu delegaciju. Ono što je Moskva željela na kraju učiniti i jeste prikaz sve veće povezanosti sa glavnom vojnom opozicijom u Afganistanu.

Odnosi s Talibanima 1990-ih

Konferencija od 9. novembra nije bio prvi put da su se Rusija i Talibani sastali na razgovorima. Ova oružana grupa je željela uspostaviti odnose sa Rusijom već 1995. godine kada je kontrolirala određeni broj južnih provincija države, uključujući Kandahar.

Te godine sam imao priliku posjetiti Afganistan i susresti se sa nekim članovima talibanskog vodstva. Avgusta 1995. godine, ruski teretni avion je bio prinuđen sletjeti na međunarodni aerodrom u Kandaharu zbog pritiska talibanskog borbenog aviona i tu priliku su njihovi lideri iskoristili za slanje poruke ruskoj administraciji.

Bio sam u grupi novinara kojima su Talibani dozvolili da posjete pritvorenu posadu aviona i imao sam priliku sresti neke od njihovih lidera. Jedan od njih, čovjek koji je imao poziciju jednaku guvernerovoj, zamolio me je da prenesem specijalni zahtjev ruskoj Vladi da ustupi Talibanima mape minskih polja u Kandaharu koje je sovjetska vojska postavila tokom njene vojne intervencije 1980-ih. Tada se mnogo radilo na deminiranju tih područja.

Prvi nezvanični kontakti Rusije i Talibana uspostavljeni su druge polovine 1990-ih nakon što su potonji porazili Vladu mudžahedina u Kabulu aprila 1996. godine i tražili međunarodno priznanje njihovog režima.

Komunikacija između Talibana i Moskve na kraju je rezultirala susretom zatvorenim za javnost u Ašhabadu, prijestolnici Turkmenistana, koji je dogovorio pokojni turkmenski lider Saparmurat Nijazov. Ruska delegacija susrela se sa talibanskim predstavnicima koji su imali jedan zahtjev: ruska podrška talibanskim predstavnicima za zauzimanje mjesta stalnog predstavnika Afganistana u UN-u, pozicija koju je tada državo afganistanski zvaničnik lojalan svrgnutom afganistanskom predsjedniku Burhanuddinu Rabbaniju.

Vlada Rusije je smatrala nerazumnim prihvatiti taj zahtjev i zbog toga više nije bilo sastanaka. Kasnije se spoznalo kako je ta odluka možda bila velika diplomatska greška. Talibanski lideri su tada jasno bili spremni na kontakte (i bili daleko manje neprijateljski nastrojeni prema Rusiji neko sadašnji) što je Moskva mogla iskoristiti u svoju korist.

No, tada je ruska administracija inzistirala na održavanju odnosa sa mudžahedinskom Vladom koju su predvodili Rabbani, Ahmad Shah Massoud i Gulbuddin Hekmatyar umjesto sa oružanom grupom koju su podržavali pakistanski obavještajci što nisu najbolje razumijevali.

Jedna od posljedica prekida kontakata Rusije (i drugih država) sa Talibanima jeste činjenica da su postali daleko radikalniji. Pošto nisu mogli osigurati međunarodno priznanje, lideri Talibana su nastavili sa ugošćavanjem lidera al-Kaide Osame bin Ladena dok je on planirao i koordinirao napade 11. septembra.

Rusija je pokušala uspostaviti nove kontakte sa Talibanima tek sredinom 2010-ih nakon žestokog pada rusko-američkih odnosa, početka ruske vojne operacije u Siriji i kretanja militanata iz Sirije ka Afganistau.

Nova procjena strategije

Nakon dugog perioda bez značajne politike prema Afganistanu, Moskva je konačno odlučila ponovo se tu angažirati. Njeno veće miješanje u Bliski istok dalo joj je samopouzdanje da se ponovo postavi na drugim dijelovima neposrednog „susjedstva“, uključujući Afganistan.

Pojedini dijelovi ruskih stavova su čisto orijentirani ka sigurnosti. Povećana teroristička aktivnost u sjevernim afganistanskim pokrajinama, blizu granica sa bivšim sovjetskim republikama kao što su Tadžikistan i Uzbekistan. Korištenjem te prijetnje – pa i njenim preuveličavanjem – Moskva vjerovatno želi povećati svoje vojno prisustvo u Centralnoj Aziji.

Istovremeno, ruska Vlada želi igrati ulogu „mirotvorca“ u Afganistanu kako bi imala prevagu u svojim odnosima sa SAD-om. Jačanjem odnosa sa Talibanima, koji se bore protiv Vlade Ashrafa Ghanija koji je bliski saveznik SAD-a, Moskva želi postati važan igrač u rješavanju sukoba u Afganistanu, mjestu gdje se spajaju interesi raznih regionalnih i svjetskih sila. Na ovaj način, ona otvara još jedan front kroz koji se želi ponovo povezati sa SAD-om.

Do uspjeha ruskog mirotvornog nastojanja u Afganistanu ne može doći bez nekog dogovora sa SAD-om čije vojno prisustvo, zajedno sa NATO-vim, održava administraciju predsjednika Ghanija. Kremlj razumije to veoma jasno i pokušava izvuči maksimalne političke koristi iz saradnje sa Talibanima u okviru moskovske konferencije.

Činjenica da ruska mirovna inicijativa neće mnogo donijeti bez učešća SAD-a je nešto što i sami talibanski lideri veoma razumiju. Nakon konferencije 9. novembra, njihovi predstavnici su ponovo istakli kako su spremni pregovarati sa Washingtonom sve dok je on posvećen povlačenju svojih snaga iz Afganistana i objave vremenskog okvira povlačenja. Sve do tada, oni kažu kako neće imati direktne kontakte sa predsjednikom Ghanijem koga smatraju američkom marionetom.

Svrha njihove posjete Moskvi nije bilo ponavljanje tog stava, već i pokazivanje SAD-u kako postoje „alternative“, odnosno ako se Washington ne uključi Talibani će tražiti političku, pa i vojnu, podršku od njegovog takmaca – Moskve.

Na Zapadu se već čuju glasine kako Moskva šalje vojne pošiljke Talibanima – tvrdnja koja još nije konkretno dokazana. Dok je vjerodostojnost izvještaja o pošiljkama ruskog oružja Talibanima još upitna, ono što je potvrđeno je činjenica da je Rusija uspjela uvjeriti njihove lidere da dođu na konferenciju 9. novembra kroz skrivene vojne kanale.

Talibani, međutim, mogli bi uskoro otkriti da ne moraju ovoliko daleko ići kako bi primorali SAD na mirovne razgovore.

Do sada američki predsjednik Donald Trump nije ispunio svoje obećanje kako će „vratiti kući“ američke vojnike iz Afganistana i pod pritiskom Pentagona je odobrio slanje dodatnog vojnog osoblja. No, njegova strategija bi se mogla promijeniti u drugoj polovini predsjedničkog mandata. On očajno želi biti ponovo izabran i zato mu treba velika diplomatska „pobjeda“ koju bi prodao glasačima. Postizanje dogovora sa Talibanima i povlačenje iz Afganistana bi mu mogla biti pobjeda koja mu je jako potrebna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera