Koja je ruska strategija u Libiji?

Eskalacija sukoba u Libiji iznijela je na vidjelo veliki udio miješanja koje bi strane sile, i regionalne i globalne, radije držale u tajnosti. Rusija, koja bi inače završavala na naslovnicama povezanim s Libijom iz pogrešnih razloga, se pokušala maknuti iz središta libijske priče otkako je odmetnuti general Khalifa Haftar počeo ofanzivu u Tripoliju u aprilu 2019.

U protekla tri mjeseca, ruske diplomate su davale samo neodređene izjave o aktuelnoj Haftarovoj vojnoj operaciji protiv Tripolija. Dva dana nakon pokretanja ove ofanzive ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je na pres konferenciji u Kairu rekao da je Rusija protiv bilo kakvih pokušaja „da se jednostrano prebaci krivica“ na jednu stranu zbog eskalacije u Tripoliju. U isto vrijeme, kada je upitan da li Moskva podržava Haftara, odgovorio je da Rusija podržava „sve libijske političke snage tako da se one među sobom dogovore i da im niko ništa ne nameće“.

Ove višeznačne izjave su, međutim, zasjenjene netaktičnim diplomatskim potezima u znak podrške Haftaru – Rusija je 7. aprila blokirala izjavu Vijeća sigurnosti UN-a koja bi osudila Haftarovu ofanzivu u Tripoliju. Iako su privatno ruski autori politika priznali da je ova operacija loše isplanirana avantura osuđena na propast, Kremlj nije bio javno spreman da spali mostove do odmetnutog generala i odlučio je produžiti mu diplomatsku podršku.

Štampanje libijske valute u Rusiji

Na samom početku Haftar je pronašao spremnog partnera uprkos ruskom ministarstvu odbrane koje je vidjelo njegovu miliciju Libijsku nacionalnu armiju (LNA) kao protoarmiju koja može biti uzdanica vlade u istočnoj Libiji. Postoji znatno približavanje u vezi Libije između ruske vojske i vodećih Haftarovih pristalica u Kairu i Abu Dhabiju. Njegove operacije u Bengaziju i Derni koje podržava ovo dvoje ruske vlasti su hvalile kao uspješne kontraterorističke napore.

Rusija je također podržala Haftarovu LNA ranije ove godine kada je pokrenula operaciju da zauzme naftom bogat južni dio države, poznat kao Fezzan. Prema nekim izvorima, ova je ofanziva u velikoj mjeri postala moguća zbog ubrizgavanja novca odštampanog u Rusiji u bliskoj saradnji sa Abu Dhabijem i Kairom. Paralelne vladine strukture na istoku su štampale libijsku valutu u Rusiji od 2016. zbog razmirica s Tripolijem.

Haftarov trijumf na jugu, posebno zauzimanje naftnih polja Sharara i El Feela, postao je prekretnica za mnogo međunarodnih aktera, uključujući i Rusiju. Prije svoje kampanje da zauzme Fezzan, zapovjednik LNA je obećavao Rusiji unosne ugovore o izvozu nafte. Prema izvorima u Moskvi, on je rekao Rusima 2018. da će, kada on preuzme punu kontrolu nad izvozom nafte kroz paralelni ured Nacionalne naftne kompanije (NOC) u Bengaziju, ruskim kompanijama biti dozvoljeno da prikupljaju naftu na terminalima „naftnog polumjeseca“, koji se protežu od grada Sirte do Ras Lanufa.

Kada je ova ideja propala, on je pokušavao ispregovarati sporazum između Rusa i direktora NOC-a Mustafe Sanalle, što je također propalo.

Kada je Haftar preuzeo kontrolu nad Shararom i El Feelom u februaru 2019., Moskva je postala uvjerena da je samo pitanje vremena kada će on preuzeti kontrolu nad NOC-om i biti u stanju razgovarati o ozbiljnom poslu. Tako je, kada je general pokrenuo vojni napad na Tripoli, on imao podršku Kremlja.

Kako je postajalo sve jasnije da Haftarova kampanja neće donijeti brzu pobjedu, ruski stav u vezi Libije evoluirao je u onaj koji se može opisati kao strateška višeznačnost. Vidjevši kako je niz stranih država uvučen u sukob u vezi Tripolija, uključujući Francusku, Tursku i UAE, Kremlj je donio stratešku odluku da se ne uključuje u tu bitku koja je u suštini igra nultog zbira.

Moskva potencijalni pobjednik 

Za razliku od Egipta i UAE-a, Rusija nema interesa da aktivno interveniše u ofanzivi u Tripoliju u ime Haftara. U isto vrijeme, autori politika u Moskvi ga još ne vide kao odgovornog iz niza razloga. Prije svega, Rusija vidi da upravljačke strukture na istoku ove države kao i LNA kao sasvim legitimne, za razliku od vlade nacionalnog sporazuma (GNA). Zatim, rusko ministarstvo odbrane radije se obračunava sa vojnikom kao što je Haftar, u Libiji. Osim toga, u slučaju da Haftar vremenom uspije premjestiti operacije NOC-a u Bengazi ili zamijeni Sanallu, odanom ličnošću, Moskva bi bila u stanju da ubere koristi svoje dugogodišnje podrške generalu.

Ako se to ne desi i ako borba u vezi Tripolija bude trajala dovoljno dugo i iskrvari obje strane, Moskva se i dalje vidi kao potencijalnog pobjednika u ovoj situaciji. Nada se da će Haftarovi nagomilani neuspjesi na zapadu Libije njega učiniti krotkijim i kooperativnijim i da će Tripoli koji je satjeran u ćošak ozbiljnije shvatiti saradnju sa ruskom vladom.

U kontekstu aktuelnog sukoba, Kremlj trenutno vidi svoje odnose sa GNA-om i generalom Haftarom kao čisto transakcione, što znači da je spreman proširiti svoju podršku onome ko najviše ponudi. Obje strane su pokušale da ugovore sastanke visokog nivoa sa ruskim vodstvom, ali do sada je Kremlj držao određenu distancu.

Haftarovi posrednici u Moskvi zahtijevali su sastanke sa ministrom vanjskih poslova Lavrovim i ministrom odbrane Sergejem Šoigujem dva puta od aprila, ali uspjeli su osigurati diskretnu privatnu posjetu za generala krajem maja.

GNA je imala još manje sreće u svojim pokušajima da pridobije Moskvu. Ovo možda ima veze s činjenicom da su odnosi između ove dvije vlade bili loši neko vrijeme. Izvori otkrivaju da je tokom Konferencije u Palermu o Libiji u novembru 2018., čelnik GNA Fayez Serraj izrazio nezadovoljstvo ruskom premijeru Dimitriju Medvjedovu zbog ruske kontinuirane podrške za Haftara i štampanja libijskih dinara u Moskvi, što je destabiliziralo libijsko finansijsko tržište.

Veto najjače rusko oružje

Uprkos obnovljenom zanimanju GNA da pruži ruku Moskvi, rusko ministarstvo vanjskih poslova nije bilo pretjerano zainteresovano da primi predstavnike GNA. Ove strane su otkazale dvije planirane posjete zamjenika premijera Ahmeda Maetiga i ministra vanjskih poslova Mohameda Siale koje su zakazane za maj. Ove dvije strane nisu bile u stanju da uspostave uslove saradnje što ometa onaj vid odnosa koji bi Moskva očekivala da će imati sa centralnom vladom.

Izvori u Moskvi žale što ove dvije strane još rade na detaljima trgovinskih sporazuma o kojima se dugo raspravljalo, kao i što se bore da finaliziraju povratak dvojice ruskih mornara koji su osuđeni na tri godine zatvora u Tripoliju 2018., što se sve mora desiti prije da bi Kremlj mogao raspravljati o drugim političkim i sigurnosnim pitanjima.

Dok Libija trenutno nije ruski vanjskopolitički prioritet, Kremlj vidi potrebu da ostane relevantan u libijskom kontekstu. Haftarova dugo njegovana nada da će Rusija vojno intervenisati da ga podrži zajedno sa UAE-om sasvim je pogrešno postavljena. Trenutno je veto Vijeća sigurnosti UN-a najsnažnije oružje koje je Moskva spremna koristiti u Haftarovu korist.

Međutim, koliko dugo će Kremlj nastaviti podržavati ovog generala, zavisit će ne tako mnogo od njegovih neuspjeha, kojih je bilo mnogo, koliko od onoga što je GNA u Tripoliju spremna uraditi da pridobije njegovu podršku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera