Ko u BiH može biti ‘četvrta opcija’?

Svaki izborni ciklus pokaže da na političkoj sceni BiH postoji nenacionalna (ili nadnacionalna) politička snaga (Arhiva)

Svaki izborni ciklus pokaže da na političkoj sceni BiH, i pored velikih nacionalnih stranaka te njihovog glasačkog tijela uporno spremnog na etno-nacionalno svrstavanje čak i na svoju štetu, postoji i četvrta – nenacionalna (ili nadnacionalna) politička snaga i relevantan broj njenih pristalica.

U taborima etno-nacionalnih stranaka vrlo često to žele negirati ističući dejtonski princip o „tri nacije, dva entiteta, jednoj državi“, zbog kojeg onda i ne može biti drugačijih stranaka osim nacionalnih. Tada trpaju i SDP, DF, SBB i druge u bošnjački politički korpus. No, kada pogledamo koliko energije ulažu da privuku u savezništvo ili da eliminiraju ljevičarsko-građansku konkurenciju, jasno je da i nacionalisti u njima vide prijeteću političku činjenicu.

Hoće li opozicija opstati?

Turbulencije unutar SDP-a posljednjih dana u Tuzli, a generalno već duži period, burni sastanci najviših partijskih organa, isključenja istaknutih članova, definitivni (?) razlaz sa DF-om, razvodnjavanje GS-a, prevrtljivost SBB-a te indikativna pojava Pokreta socijalne pravde i demokratije u kritičnom periodu za ljevicu… sve je to nametnulo pitanje – hoće li socijaldemokratija i građanska opcija u BiH uopće preživjeti ili će ustuknuti pred dominacijom etno-nacionalističkih stranaka.

Bez obzira na to što u Unsko-sanskom i Kantonu Sarajevo vlasti i bez SDA demonstriraju uspješno upravljanje i pokušavaju inaugurirati model vladavine struke i prava u korist građana umjesto stranačke podobnosti i tajkunske povezanosti, iz „najveće bošnjačke stranke“ sve otvorenije prijete da će preoteti vlast „na bilo koji način.“ Podmetanja, napadi, spinovanja i druge specijalne metode su svakodnevni, ali to nije jedini problem lijevo-građanske opcije i novih još neprofiliranih političkih subjekata.

Pozitivan događaj bio je nedavno formaliziranje BH bloka potpisima lidera SDP-a i Naše stranke. Ima mišljenja da je ono zakasnjelo, ali je tačnije to da je ovaj savez ustvari pametno ozvaničen tek kad su otišli destruktivci. Isto tako, ovih dana je na konstituirajućoj sjednici SDP-a izabrano novo partijsko rukovodstvo nakon što su otišle pristalice koaliranja sa SDA.

Najprije treba definirati koje stranke lijeve i građanske orijentacije se mogu suprotstaviti jakim nacionalnim strankama, a koje su im stvarni oponenti. Nakon ozvaničavanja BH bloka ostavljena su otvorena vrata i drugim strankama koje, kako kaže predsjednik SDP-a Nermin Nikšić „dijele slične vrijednosti i podržavaju zajedničke ciljeve koje ima svaka proevropska, ljevičarska ili građanska stranka. Neke od tih stranaka samostalno nemaju snagu, ali zajedno možemo napraviti promjenu i novi smjer politike u BiH, kojeg građani priželjkuju.“

Možda je još prerano prognozirati ko bi mogao ojačati BH blok, ali je moguće vidjeti ko (ni)su kandidati. 

Lista nepouzdanih

Demokratska fronta (DF) je vjerovatno najgorča pilula kako za lijevo političko krilo, tako i za dio glasača lidera Željka Komšića. On je u samo nekoliko poteza profućkao karizmu neupitnog patriote i protivnika nacionalističkih isključivosti te se u očima javnosti pretvorio u vlastoljubivog pojedinca sa neobjašnjenim motivima. Dakle, DF (Komšić) je politička snaga koja je najmanje dva puta opstruirala proces ujedinjenja ljevice i to na način koji izgleda kao podrivanje SDP-a. DF je istupanjem zatim osakatio i BH blok da bi na koncu pao u ruke SDA (Bakiru Izetbegoviću) kao prevaga za formiranje parlamentarne većine. Zbog čega? Zvanični stav bio je „zato da bi DF kao dio vlasti nešto učinio za državu BiH, a što se iz hladovine opozicije ne može!“ Međutim, nakon tri mjeseca od ulaska u vlast DF ne može navesti niti jednu stavku o tome šta je urađeno za državu. Naprotiv, Džaferović i Komšić u Predsjedništvu BiH su u stalnoj defanzivi pred političkim performansom Milorada Dodika, a očekivano i Čović ne dozvoljava da Komšić i DF nastupaju drugačije osim kao dio „bošnjačke reprezentacije“.

U pripremi ove analize zatražen je i stav DF-a o efektima ulaska u vlast, o suštinskim ciljevima novoosnovanog Pokreta socijalne pravde i demokratije (SPD), o budućem opredjeljivanju DF-a u Skupštini KS, ujedinjenju ljevice… ali na dostavljena pitanja iz kabineta Željka Komšića i DF-a nije odgovoreno niti da neće odgovoriti! Što je svakako vrlo jasan odgovor. Iako je u politici sve moguće, iz današnje perspektive teško je reći da bi DF mogao biti akter nekog novog jačanja i okupljanja ljevice. Naredni izbori vjerovatno će pokazati da je koaliranje sa SDA nešto što glasači teško mogu progutati. Istovremeno, politički partneri ljevice već odavno percipiraju DF kao trulu jabuku koja ne ide u vreću, a samog Komšića kao prevrtljivca podložnog još nerazjašnjenim uticajima.

Stranka za BiH (SBiH) školski je primjer stranke tipa „stranka, to sam ja“ koja je nakon Silajdžićevog odlaska postala prazna ljuštura, a zatim i puki satelit SDA. Jerlagićev motiv da uđe u koaliciju bio je bijeg od političke marginalizacije SBiH, a Izetbegovićev motiv u to vrijeme bilo je dokazivanje da „neko ipak hoće sa SDA.“ A osim toga, malobrojne ruke SBiH-a u parlamentima po raznim nivoima nikad se neće dići protiv, nego za SDA pa je iluzorno očekivati ovu stranku u nekoj drugačijoj kombinaciji.

Građanski savez (GS) već je sasvim marginaliziran i utopljen u režimski konglomerat i to ne kao privjesak SDA, nego DF-a. Još od osnivanja GS-a teško je bilo procijeniti brojnost članstva i pristalica. Sam GS eksponirao se kao malobrojni tim kreativnih individualaca, ali ne i kao relevantna organizacija koja bi mogla pokrenuti bitne promjene. Postojanje stranke danas signaliziraju tek povremena priopćenja o aktuelnim zbivanjima te je u općoj irelevantnosti na najboljem putu da već na narednim izborima bude jedna od zaboravljenih stranaka nakon što ode ispod cenzusa.

Vrijeme za nove igrače

Stranka za bolju budućnost (SBB) i njen lider Fahrudin Radončiću primjer su političke ekvilibristike, mijenjanja strana pri čemu Radončić redovno (misli da) ima beskrajno „šarmantno“ objašnjenje zašto su njegovi salto mortale ustvari „državnički potezi“, samo to javnost nikako da razumije. Dakle, Radončić je demonstrirao različite taktike koje ga predstavljaju kao politički multipraktik. Nakon najprljavijih javnih obračuna sa Izetbegovićem i SDA-ovcima nalazi način da bojište poravna i pokuša popraviti političku štetu u savezništvu upravo sa stranom koja ga je prvo načinila robijašem, a onda besramno pokrala na izborima. Danas Radončić još vješto balansira u dvije koalicije – sa šestorkom u KS i sa SDA u drugim kantonima, Federaciji BiH i državnom nivou. Bitno je izdvojiti SBB kao stranku koja nikad nije imala aspiracija da se veže uz BH blok. U nekom novom grupiranju nenacionalnih snaga to možda i nije bitno. SBB se profiliralala kao stranka centra i menadžersko-tehnokratske provenijencije te proevropske orijentacije što je sasvim prihvatljiv politički background, koji zapravo trenutno narušava jedino njen lider degutantnim koketiranjem sa SDA. Stoga će buduća poželjnost SBB-a za koaliranje ovisiti o raspletu aktuelnog balansiranja i da li će upravo SBB ugrozi skupštinsku većinu u KS. Radončić je svjestan međunarodne podrške sarajevskoj šestorki i sve lošije pozicije SDA/Izetbegovića tako da će biti vrlo oprezan u biranju strane ubuduće.

Naša stranka (NS) je već etablirani politički faktor koji je u posljednje vrijeme osvježio političku scenu savremenim, pismenim, intelektualističkim pristupom problemima društva. Možda se može reći da je urbanost NS-a njen ograničavajući faktor u procesu jačanja i omasovljavanja, ali je to svakako i njen kvalitet u partnerstvu sa srodnim strankama. Nakon što je od birača prepoznata kao novi kvalitet, sad je već vrijeme za iskorak iz akcija ekološkog tipa, bavljenja problemima lokalnog nivoa i borbe za prava ugroženih grupa itd. Tek hvatanje u koštac sa strateškim ekonomskim, sigurnosnim, vanjskopolitičkim pitanjima države i njihovo rješavanje u maniru kako se radi u KS-u potvrdit će značajnije potencijale KS-a vrijedne i budućeg povjerenja građana. Zbog svega toga učešće NS-a u BH bloku ili nekom novom grupiranju je neizostavno i ključno.

Narod i pravda (NiP), Nezavisna bosanskohercegovačka lista (NBL), Mirsad Hadžikadić i Platforma za progres (PzP), Nezavisni blok (NB) međusobno i sa SDP-om imaju zajedničko to što „neće sa SDA“, dok su im pojedinačne karakteristike različite. Eventualni uspjeh Vlade KS u narednom periodu u nastojanju da bar donekle razmontira hobotnicu korupcije i kriminala i stavi javne resurse na raspolaganje građanima te nametne stručnost i zakonitost kao principe upravljanja dobrima bit će za NiP i NLB presudan kod opredjeljenja sarajevskih glasača na narednim lokalnim izborima. NB Senada Šepića će se morati dodatno profilirati, jer osim disidentstva od SDA i unutarnjih previranja od NB-a dosad se nije puno vidjelo.

Mirsad Hadžikadić i PzP su još nerazvijeni potencijal, ali je pozitivna biračka reakcija na njegovu pojavu pokazala da su građani željni novih lica te da su u Hadžikadiću prepoznali ozbiljnu i smislenu alternativu.

U razmatranjima o tome ko bi od ovih novih snaga bio poželjan kao partner SDP-a već na narednim lokalnim izborima Nermin Nikšić je naglasio: „Svi nabrojani vode politiku koja je progresivna i temelji se na bavljenju rješavanjem ključnih problema u ovoj zemlji, a ne politikom prošlosti i nacionalnim sukobima. Vlade KS i USK to najbolje pokazuju, a o koalicijama ćemo kada za to dođe vrijeme.“

Čišćenje, a ne raspad

SDP kao najveća opoziciona i nenacionalna stranka trenutno proživljava specifičnu krizu. Dublja analiza pokazuje će da SDP manje potresaju stvarni unutrašnji problemi, a da je mnogo više žrtva smišljene destrukcije izvana. Medijska haranga sa portala i elektronskih glasila mjesecima je ciljana na kriminaliziranje Partije i njenih članova, kreiranje tobožnjeg nejedinstva, dok su u ciljanim akcijama pojedinci iz SDP-a izloženi pritiscima, prijetnjama, ucjenama (batina…), ali i obećanjima prosperiteta na drugoj strani, podmićivanjima i poslovnim ponudama (…i mrkva). Nije teško zaključiti odakle akcije dolaze – najzainteresiraniji za kolaps SDP-a, uz HDZ i SNSD, svakako je SDA. I nije prošlo bez posljedica.

Međutim, isključenje istaknutih članova GO, a zatim ovih dana i dvojice SDP-ovih zastupnika u Skupštini TK, koji su se prethodno mimo partijskih odluka priklonili formiranju vlasti sa SDA, jeste šteta, ali ne i raskol kako to dio medija želi napuhati!

„Ljudi koji su isključeni  su sami izabrali put kojim žele ići. Ali, daljeg osipanja članstva i kadrova, što se možda priželjkivalo, do sada nije bilo, a sumnjam da će i biti. Uvijek će biti pojedinaca koji će imati neki svoj pogled, pa i onih koji smatraju da svoje ambicije nisu na odgovarajući način zadovoljili kroz SDP. Takvi će tražiti načina da to urade u nekim drugim političkim strankama i to je potpuno normalno i prirodno. Ipak niko ne treba zaboraviti da je ideja SDP-a jača od svakog pojedinca,“ kaže Nikšić.

U svim ovim kresanjima BH bloka i SDP-a i postoji jedan pozitivan paradoks. Naime, otpadanje segmenta i pojedinaca koji su činili blok i Partiju pretvorilo se ispuštanje negativne energije i loših uticaja. Npr. izlazak DF-a radi ulaska u vlast nije rezultiralo ničim dobrim za državu i DF, ali se BH blok riješio nepouzdanog partnera. Zatim, isključenje i nekih uglednih članova i doajena SDP-a također je postao profit za Partiju onog trenutka kad se novoformirani Pokret SPD razotkrio kao „trojanski konj“ u dvorištu socijaldemokratije. Svima je jasno da je SPD kreiran da odvuče bar dio članstva i birača Partije od čega može profitirati samo SDA. No, sada kad je to provaljeno prije će se desiti da će SPD biti političko mrtvorođenče, nego perspektivna stranka ili pokret.

Posljednja prilika

Akteri režima koji već dugo kidišu na „četvrtu opciju“ proizveli su bitnu štetu. U narušenim odnosima i stvorenoj atmosferi još zadugo neće biti moguće ujedinjenje – ljevice. Posebno ne pod okriljem brendiranog SDP-a, partije sa stogodišnjom tradicijom, iako bi povratak nekadašnjih frakcijskih partija u partijsku bazu bio jedini logičan i najefikasniji korak. Očito su lični interesi, sujete i tajni podrivački projekti bili dovoljno snažni da to spriječe.

Zato će SDP i njihovi bliski istomišljenici vrlo brzo morati razborito i ozbiljno razmotriti neki drugi model ukupljanja. Jer, alibi-teza preletača da „SDP nikad neće moći sam osvojiti većinu“ možda je tačna. Ali, lijeve, građanske, tehnomenadžerske i druge partije, čiji se ideološki i politički doseg ne okončava u etno-nacionalnom toru, svakako bi mogle osvojiti vlast, ako bi bile objedinjene u novoj grupaciji i sa jasnom državotvornom strategijom. BH blok je postojeći, ali ne i jedini mogući koncept. Vrijeme koje je pred nama možda je i posljednja prilika da bh. društvo dobije liderstvo koje će ga izvesti na pravac prosperiteta građana, umjesto nazadovanja naroda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera