Oglasi

Ko su bili strani plaćenici u postrojbama HVO-a?

Neobično je da je najmanje naknadne politizacije i propagandnih konstrukcija bilo u vezi s 'psima rata' u redovima HVO-a.
Nepotvrđene informacije navode na procjenu da je stranih plaćenika u redovima HVO-a bilo 1.000-1.200, a da ih je poginulo oko stotinuUstupljeno Al Jazeeri

Za samoproglašenu Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu ratovale su dvije vrste plaćenika – slobodni strijelci, avanturisti, kriminalci i psihopate ili profesionalni vojnici, produžene ruke svojih vlada, armija i obavještajnih službi. Prvi su rijetko suđeni, a zločini ovih drugih pažljivo su zataškani.

Nedavno aktueliziranje i svojevrsno glorificiranje učešća i ratnih zasluga ruskih dobrovoljaca u redovima Vojske Republike Srpske (VRS) tokom rata podstaknulo je razmatranje pitanja stranih boraca i u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) kao i u Hrvatskom vijeću odbrane (HVO). Već na prvi pogled očigledne su određene razlike i sličnosti među tim „psima rata“. U suštini svi su strani plaćenici.

Osim što su ratovali za novac i plijen zajednička im je i psihopatogena sklonost zločinu. Bojišta u Bosni i Hercegovini i širom svijeta za sve njih su bile pozornice za nekažnjive igre nasilja, zločina i kriminala. Istraživanja ratnih zločina vrlo često su otkrivala učešće stranih plaćenika u njima. S druge strane, razlike su proisticale iz motiva, politika i dubljih razloga stranih zemalja i tajnih službi koje su ih, po pravilu vaninstitucionalno, organizirale i slale na Balkan.

Sva kasnija tumačenja njihovog prisustva u BiH naknadne su manipulacije kako srpske, hrvatske i bošnjačke strane, tako i stranih faktora.

Produžena ruka tajnih službi

Pomalo je neobično da je najmanje naknadne politizacije i propagandnih konstrukcija bilo u vezi sa plaćenicima u redovima HVO-a, a slično se može reći i za one u Hrvatskoj vojsci (HV). Osim stvarne uloge i tajnih zadataka, prikriva se i broj angažiranih plaćenika. Iz tog razloga se godinama kalkulira i sa njihovim brojem. Određene nepotvrđene informacije navode na procjenu da ih je u redovima HVO-a bilo 1.000-1.200, a da ih je poginulo oko stotinu.

Kao da oni nisu bili zanimljivi za medijsku i političku eksploataciju poput mudžahedina u ARBiH te Rusa, Grka, Ukrajinaca u VRS. Npr. Rusi u sastavu VRS figurirali su kao dokaz vjekovne ruske podrške srpskoj braći, a nedavni parastos u Višegradu za poginule dobrovoljce uklopljen je u medijsku operaciju dokazivanja aktuelnog i strateškog ruskog savezništva sa aktuelnom vlašću u Republici Srpskoj. Također, mudžahedini i ono što je ostalo kao trag na bh. društvu iza njih ne prestaje biti „dokaz“ iznimne terorističke opasnosti u srcu Evrope koja dolazi od muslimana, dakle Bošnjaka.

No, kada su u pitanju „psi rata“ iz redova HVO-a, to je gotovo zaboravljena strana priče. Slučajno ili smišljeno?

U svakom slučaju, bar dosad, učešće stranih plaćenika u postrojbama HVO-a ni sa jedne strane nije tumačeno kao direktno miješanje neke strane zemlje. Ali, vjerovatno bi upornije istraživanje dovelo do veza kontingenata snaga UNPROFOR / IFOR-a sa plaćenicima, kao njihovoj produženoj ruci za prljave poslove. Posebno bi se to moglo odnositi na BRITBAT, DUTCHBAT i FRABAT, koji su imali elitne jedinice u sastavu UNPROFOR-a.

Što se tiče stranih uticaja, jedno je sigurno – veza stranih plaćenika sa HVO-om i bojištima u BiH bila je na punktu u Zagrebu. Plaćenici su prije toga dobijali informaciju o načinu odlaska na balkanska bojišta u poluilegalnim „agencijama“ širom Evrope - u Njemačkoj, Holandiji, Italiji, Švedskoj, Danskoj... S obzirom da te države nisu progonile ljude koji su različite vagabunde, bivše legionare, avanturiste i kriminalce usmjeravale prema Zagrebu, za pretpostaviti je da su te punktove formirale i vodile obavještajne službe tih zemalja. Interes ovih službi bio je raznolik, a najmanje to da ojačaju hrvatske snage. Bio je to najjednostavniji način da među plaćenike ubace i vlastite agente i tako ih infiltriraju u same jedinice HVO-a na terenu. Tako su imale neposredan uvid u stanje jedinica, ponašanje, svjedočili su zločinima, kriminalu i tajnim planovima i informacijama do kojih su redovne jedinice tih zemalja mogle doći vrlo teško.

Nadalje, regrutnim punktom u Zagrebu upravljala je Hrvatska vojska, koja je strane plaćenike logistički opremala i slala u Bosnu i Hercegovinu, gdje su bili raspoređivani u jedinice HVO-a. Najčešće odredište plaćenika, i to onih koji nisu imali vojničko obrazovanje, nego kriminalni background, bio je Široki Brijeg i Kažnjenička bojna pod zapovjedništvom Mladena Naletilića Tute. Tokom rata razaznat će se i razlozi takve trijaže plaćenika. Upravo je Naletilićeva jedinica počinila najmonstruoznije zločine protiv civila u logorima Dretelj i Heliodrom i po bošnjačkim i srpskim selima, a za to su redovno korišteni stranci.

Svjedoci u Haškom tribunalu

Plaćenici sa vojnim obrazovanjem i posebno sa iskustvom u Legiji stranaca raspoređivani su u jedinice koje su izvodile taktički osmišljena borbena djelovanja tj. tamo gdje su mogli biti od stručne vojne koristi. Tako su vrlo često bivši „legionari“ dospijevali u duvanjsku brigadu „Kralj Tomislav“, „Bruno Bušić“ u Čapljini ili u prozorsku brigadu ”Hrvoje Vukčić Hrvatinić”. U tzv. „oraškom džepu“ na posavskom bojištu u jedinicama 106. (Orašje) i 108. (Bosanski Brod) bilo je plaćenika koji su bili oficiri u vojskama svojih zemalja, tako da je gotovo sigurno da su ti oficiri holandske, danske i njemačke vojske bili zapravo produžena ruka tajnih službi, a nikako obični „psi rata“. Profesionalnih stranaca mnogo je bilo i u HV-u.

Jedan od danskih plaćenika bio je zaštićeni svjedok na suđenju Mladenu Naletiliću „Tuti“ i Vinku Martinoviću „Šteli“ – optuženima za zločine u Mostaru i Hercegovini. U svom svjedočenju pred Tribunalom u Hagu dao je vrlo precizno vojno tumačenje akcije Martinovićeve jedinice u kojoj je i sam učestvovao.

„Ono u čemu sam sudjelovao nije imalo veze s pravilima vojnog ponašanja. HVO je izveo napad na mostarski štab Armije RBiH tako što su natjerali 10-15 zarobljenika obučenih u uniforme HVO-a i s drvenim puškama da trče ispred Šteline jedinice kao živi štit. U tom napadu nije bio nikakve strukture i bio je neuspješan, ali je to bila izuzetna opasnost po zatočenike koji su se našli u žestokoj unakrsnoj vatri“, rekao je N.N. bivši plaćenik.

Zanimljivo je da je N.N. svjedočio nakon garancija Tribunala danskoj Vladi da svjedok neće biti naknadno optužen, ako svjedoči protiv bivših zapovjednika HVO-a, koji su i osuđeni na temelju ovakvih svjedočenja. Zanimljivo je da je ovaj Danac u objašnjavanju svojih motiva da ratuje u BiH naveo "idealizam, avanturizam i želju da se bori protiv Srba nakon njihovog nasilja u Hrvatskoj", što je bila najčešća, gotovo tipska formulacija motiva plaćenika koji su se prijavljivali na „regrutnom punktu“ u Zagrebu.

Prikriveni plan zemalja Zapada

U dokumentaciji koju je o plaćenicima sa Zapada prikupila Vojna obavještajna služba ARBiH ističe se zanimljiv podatak da je najviše školovanih vojnika, tobože „bivših oficira koji su dobili otkaz“ bilo iz Holandije. Jedan od njih, Rikk Grauwert bio je čak diplomac Kraljevske vojne škole i u holandskoj vojsci imao čin vodnika da bi 1991. godine naprasno napustio službu i pristupio HV-u te čak bio osumnjičen za zločine u Medačkom džepu, kao i Andre Van der Aart, bivši holandski „plavi šljem“ u Libanu, a kasnije plaćenik u Hrvatskoj i Posavini. Mark Molaneaar bio je oficir u NATO bazi Seedorfu u Njemačkoj kad je „odlučio“ napustiti službu i prići hrvatskim postrojbama. Isto je učinio i Joost van Dijk, specijalist za mine i eksplozive u Holandskoj vojsci, napušta službu i dolazi u Zagreb, a zatim redom po bojištima, vodnik Martin de Porfes, pa kapetan Johanes Tilder, diplomac Kraljevske vojne škole i specijalne obuke u izviđačko-padobranskim jedinicama itd.

Ovaj niz imena, naravno, danas nam ništa ne znači, ali ilustrira taj karakteristični tip plaćenika – profesionalnih vojnika sa karijerom koji nisu imali razloga da je ugrožavaju rizičnim avanturizmom. Osim ako im upravo to nije bio specijalni zadatak. Pokroviteljstvo nad time mogle su imati samo obavještajne službe i vlade. Sa ili bez znanja i odobrenja zvaničnog Zagreba, kojemu je u tim godinama također odgovarala bilo kakva i bilo čija pomoć bez obzira na motive. Ima logike i da je u tom periodu to bila svjesna, planirana, ali prikrivena pomoć zapadnih vlada najprije Hrvatskoj u dramatičnom procesu raspada Jugoslavije i osamostaljenja, gdje su i te zemlje imale svoj interes.

Da je to tako, ukazuje i činjenica da plaćenici HVO-a i HV-a – profesionalni vojnici – svoje ratovanje u BiH i Hrvatskoj ne kriju i ni za šta nisu procesuirani, a to iskustvo navode čak i kao preporuku kod traženja posla u sigurnosnom sektoru. Zanimljiv je po tome britanski policajac Simon Wells koji je u BiH stigao 1992. godine i ratovao na skoro svim bojištima u Hercegovini i srednjoj Bosni. Po povratku mu je po vlastitom priznanju to ratno iskustvo bilo presudno da ga prime na policijski koledž Ashford Police u Kentu koji je to cijenio kao dragocjeno iskustvo u praksi.

Međutim, na rijetkim suđenjima u njihovim zemljama zatvorom su kažnjavani isključivo plaćenici – slobodni strijelci (bez podrške države) kao npr. Falk Simmang i Ralf Mrahach koji su u Njemačkoj suđeni za ubistvo dva Nijemca, također bojovnika HVO-a.

Plaćenici s dijagnozama

Posebna priča su, međutim, mračni likovi, usamljene psihopate koji su vidjeli priliku za ostvarenje svojih najbolesnijih ideja. Tek rijetki su se našli pred sudom nakon rata kao što je Kris Willson koji je osuđen u BiH za dva dokazana ubistva, odležao svoje i nestao iz BiH prije nekoliko godina.

Ipak, najupečatljivija je priča o crnom nacisti liberijskog porijekla i švedskog državljanstva Jacku Arklofu. Naime, usvojeni crni dječak je ko zna pod kakvim uticajima u malom provincijskom gradu i tipičnoj švedskoj porodici srednje klase izrastao u ekstremnog neonacistu. Baveći se ovom ideologijom razvio je simpatije prema ustaštvu i NDH (!) i početkom rata u Hrvatskoj vrlo brzo se obreo u Zagrebu odakle je proslijeđen u Mostar. U stroju sa pripadnicima HOS-a, za početak, ostvario je svoje snove – da se „bori za NDH“ pod zastavom omiljene ideologije. Raspadom HOS-a prelazi u Kažnjeničku bojnu i tada popuštaju sve moralne, mentalne i ljudske kočnice. Arklov se pretvorio u zvijer, u jednog od najokrutnijih mučitelja iz logora Heliodrom i Dretelj što je 1995. godine dobilo svoj prvi sudski epilog.

Te godine Arklof je uhapšen u Mostaru, a već je bio formiran podeblji dosije njegovih zločina. Prvostepenu presudu od 15 godina zatvora Vrhovni sud u Sarajevu smanjio je na osam godina, ali je on u Zenici odležao samo nekoliko mjeseci. Švedsko pravosuđe je preko Crvenog križa isposlovalo njegovo izručenje da kaznu služi u Švedskoj. Tamo je zatim organizirano novo suđenje za zločine u BiH na kojem je oslobođen „zbog nedostatka dokaza“. Bila je to fatalna greška švedskih vlasti.

Arklof se vrlo brzo povezuje sa neonacistima i kao pripadnik Nacionalne republikanske vojske u sukobu s policijom tokom jedne pljačke ubija dva policajca te na suđenju za taj zločin 1999. godine dobija doživotnu robiju. I tek tada je proradila savjest. Arklof tokom služenja kazne samoinicijativno priznaje i zločine u BiH za koje švedski sud par godina ranije „nije imao dokaze“. Premlaćivanje zarobljenika u logorima, ubistva, maltretiranje zatočenih trudnica, razna zvjerstva nad civilima... sve je ponovo izašlo na vidjelo, a kako je već služio doživotnu kaznu, sud mu je odredio da plati odštetu preživjelim logorašima i porodicama žrtava što je bila tek simbolična satisfakcija.

Specijalne akcije

Dešavali su se i neobične tzv. specijalne akcije koje su imale specifične taktičke ili političke motive. Dvojica njemačkih plaćenika, Udo Sneider i Klaus Kopff, koji su o „podvigu“ govorili i za medije, razotkrili su da su 1993. godine kod Novog Travnika izazvali incident u kojem su ubili Benta Nielsena, danskog vozača kamiona sa humanitarnom pomoći, insceniravši da su ga ubili pripadnici ARBiH. Posljedica je bila da je na neko vrijeme obustavljena humanitarna pomoć za teritoriju pod kontrolom ARBiH što je i bio cilj hrvatskih snaga. Sneider i Kopff za ovo ubistvo nisu odgovarali ni u Njemačkoj!?

Sličnih operacija, i to najčešće u zoni odgovornosti britanskih snaga (SAS) bilo je najviše, što ukazuje na neke specifičnosti djelovanja plaćenika, odnosno selektivna (ne)kažnjivost indicira umiješanost stranih službi u pojedine zločine.

Djelovanje stranih plaćenika u redovima HVO-a (i HV-a) do danas je prilično neistraženo, iako je u godinama poslije rata od preživjelih žrtava i svjedoka prikupljen veliki broj informacija i dokaza, sasvim dovoljan za otvaranje niza istraga. To se, međutim, ne događa. Inertnost i politiziranost te nesposobnost bh. pravosuđa kao i sistematično zataškavanje uloge stranih plaćenika u njihovim matičnim zemljama doveli su do toga da je većina zločina ostala nekažnjena. Vjerujemo da je pri tome primarni interes vlada tih zemalja to da njihova moralno i politički diskutabilna uloga u ratu u BiH i povezanost s plaćenicima zauvijek ostane zataškana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.