Ko stoji iza 'mostarskih minera'?!

Optimizam u smislu otkrivanja počinilaca predstavlja najobičniju iluziju, optimizam lišen svakog realnog uporišta.

Mostar, Spomenik, Armija BiH
Vrhunac demagogije – prepustiti posao onom ko ga zasigurno neće uraditi [Al Jazeera]

Piše: Enes Ratkušić

Miniranje spomenika poginulim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine ispred zgrade Gradske vjećnice, koja to suštinski nije, s obzirom na to da se u samoj zgradi ne održavaju sjednice Gradskog vijeća Mostar, potom i eksplozivna naprava ispred zgrade OHR-a, s pravom izaziva zabrinutost, pa čak i strah stanovnika grada na Neretvi.

Taj osjećaj je vidljivo prisutan i pored činjenice da građani ovakvih i sličnih događanja nisu pošteđeni u cijelom poslijeratnom razdoblju, da su se na neki način privikli na život u vanrednim prilikama.

Važno je, naravno, ukoliko istinski nešto više hoćemo reći o ovim događajima, istaknuti činjenicu, koja se nerijetko, čak i sadržajnijim analizama, zaobilazi, a odnosi se na kontinuitet zbivanja ovakve vrste.

Problematično pitanje

Da budemo precizniji, u cijelom poslijeratnom razdoblju niti jedan slučaj ubistva nije riješen, što znači da počinioci najtežih krivičnih djela odnosno zločina uživaju sve blagodati „slobode“. A takvih slučajeva nije bio baš malen broj – oko trideset. Isuviše velik broj da bi se rezultat policijskih istraga mogao izraziti nulom?!

Iz jedne takve perspektive govoriti o ovakvim događajima koji, naravno, samo ohrabruju počinioce, podrazumijeva otvoriti suštinsko pitanje koje zadire u domen djelovanja policije na principima skoro potpune neefikasnosti.

Drugim riječima, otvara se krajnje problematično pitanje: Može li policija uopće biti efikasna u politički nejasnom i nedefiniranom ambijentu? U takvim okolnostima profesionalizam, stručna obučenost, fizička kondicija i drugi detalji doimaju se gotovo nebitnim sadržajima, koji o njenoj spremnosti ne govore baš ništa. Sve činjenice, dakle, upućuju na to da je u pitanju nešto sasvim drugo?!

Apstrahiramo li to odsustvo volje, karakteristično za raniji poslijeratni period kada su ubistva bila način zastrašivanja i obeshrabrivanja potencijalnih povratnika ili pritisci na one koji su se opirali politici etničkog čišćenja, s pravom se moramo zapitati šta danas motivira ovakve oblike klasičnog terorizma, s obzirom na to da je praktički najveći dio problema koji su figurirali kao razlog za primjenu nasilnih metoda na neki način iscrpljen.

Analiza navedenih slučajeva, naravno, ma kako bila utemeljena, ne bi trebala prejudicirati istragu. Ali, to bi onda u mostarskom slučaju značilo isto što i ne pisati i ne analizirati, s obzirom na efikasnost svih dosadašnjih istraga, što je, također, neprihvatljivo, te društveno i novinarski neodgovorno.

Istovremeno, sve naprijed rečeno jesu važni razlozi koji ozbiljniju analizu mostarskih događanja moraju lišiti svakog oblika atraktivnosti, senzacionalizma i drugih obilježja karakterističnih za ishitrena novinarska reagiranja.

Neefikasnost istrage

Prvo što treba reći jeste činjenica da gajiti optimizam u smislu otkrivanja počinilaca predstavlja najobičniju iluziju, optimizam lišen svakog realnog uporišta. Ne zbog naprijed navedenih činjenica, koje svjedoče samo neefikasnost kad su u pitanju policijske istrage, nego, prije svega, zbog toliko očiglednih apsurda koji ukazuju na određene vrste „pokroviteljstva“, osiguranje najpovoljnijih uvjeta za nesmetani teroristički angažman.
Konstatacija, na prvi pogled, zvuči neodmjereno.

No, podastremo li nekoliko činjenica koje je policija javno saopćila, jasno je da „pokroviteljstvo“, o kome je riječ, figurira kao potpuno izvjesna i realna okolnost.

Prva stvar koja je evidentna u slučaju spomenika pripadnicima Armije RBiH ispred Gradske vijećnice jeste da je njegovo miniranje izvedeno krajnje profesionalno.

Profesionalizam u svakom poslu, pa i u postavljanju eksplozivnih naprava podrazumijeva i profesionalni angažman, odnosno isključuje soluciju koja bi upućivala na „revolt“, bez obzira na karakter ili „nestašluk“ omladine čija je „slušna aparatura kultivirana“ na notnim zapisima detonacija granata.

Dodamo li navedenom da je počinilac ili više njih, sasvim svejedno, djelovao u idealnim diskrecionim uvjetima, štaviše u jednoj relaksirajućoj atmosferi, potpuno svjestan da ga (ih) niko ne ometa, priča o pokroviteljstvu doimat će se još razložnijom.

Naime, zvanično je objelodanjeno da kamere instalirane na zgradi Gradske vjećnice, koje su po logici stvari bile od krunskog značaja, nisu bile uključene?! Ako logički domislimo navedenu činjenicu, bilo bi isuviše naivno vjerovati da „miner“ o tome nije bio „obaviješten“.

Nerealni optimizam

Rezimiramo li naprijed navedeno, ne treba posebno naglašavati da policija suštinski ima više nego dobre polazne osnove za istragu, dovoljno dobre za sužavanje sumnjivih. No izgledi, kao i u ranijim slučajevima, da bi se tako nešto moglo dogoditi, isuviše su mršavi i graniče sa nerealnim optimizmom.

Najčešće pitanje u medijskoj orbiti jeste dilema u vezi sa samim motivima i ona se, uglavnom, svodi na to da li su takva događanja politički motivirana ili su posljedica „individualnog nezadovoljstva“, uzrokovanog nacionalnim nabojima i frustracijama.

Ono što, međutim, navedene dileme povezuje jeste upravo politika, zbog čega se, bez ikakvog straha od eventualne nedosljednosti u zaključivanju, može reći da ni u jednoj varijanti sam delikt nije izveden bez takve vrste motivacije.

Razlika se može ogledati samo u činjenici da individualni akt amnestira, odnosno isključuje nalogodavce, no ta alternativa je u navedenom slučaju miniranja spomenika malo vjerovatna, uvažavajući same okolnosti.

Ne ulazeći u raspravu čiji su motivi u tom smislu snažniji - da bi se pribjegavalo i najdrastičnijim metodama - izvjesno je da takvu vrstu događanja mogu podsticati samo takve vrste kuhinja.

Pogotovo u okolnostima koje se u aktuelnom političkom vokabularu tretiraju sudbonosnim i presudnim iz perspektive pune afirmacije, odnosno zaštite nacionalnih interesa.

Od lokalnih do planetarnih razina

Dokaz više za takvu tvrdnju jeste činjenica da najčešća reagiranja u pravcu odbijanja takvih kvalifikacija dolaze upravo iz političkih krugova, koji u pravilu afirmiraju staru demagošku tezu prema kojoj „takve događaje ne treba politizirati“, koji se uz to začine još izrazitijom demagogijom da „slučajeve treba prepustiti policiji“. Vrhunac demagogije – prepustiti posao onom ko ga sigurno neće uraditi.

No, u tom slučaju ostaje pitanje šta ćemo onda s događajima koje ne treba politizirati i koje treba prepustiti instituciji koja na njihovom otkrivanju neće ništa uraditi, jer oni nemaju veze sa sportom, muzikom, zaštitom prirodne okoline, afirmacijom znanja...

U svakoj mogućoj varijanti takva zbivanja od lokalnih do planetarnih razina su uglavnom politički motivirana, kao što jedino takva vrsta motiva može stajati iza policijske neefikasnosti.

„Pavaroti muzički centar“, kao ni „Sportski savez Grada Mostara“, s takvim pojavama sigurno nemaju bilo kakvu relaciju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.