Ko se nije krstio, vo bio

Ako ste stanovnik Crne Gore, a ne glasate za Mila Đukanovića i njegovu partiju, vi ste izdajnik. Vi ste protiv Crne Gore, svrstaće vas u „one“ što bi zapalili kuću jer vam se ne dopada namještaj. Normalan posao možete samo da sanjate. Može vam se desiti i da budete proglašeni za teroriste, rusofile, Srbe, strane plaćenike, NVO profitere ili frustrirane kontraše kojima ni dobro ne valja. Tako stvari funkcionišu već trideset godina.

Nedavno je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović izjavio da nisu svi rođeni u Crnoj Gori „po difoltu“ Crnogorci, jer i vo se rodi u štali na teritoriji Crne Gore, pase tu travu zelenu, pa nije Crnogorac. Takođe, ko nije kršten i miropomazan, ni taj nije Crnogorac.

S toga valja konstatovati da kombinacijom etiketiranja i prakse isključivosti konačno je spojena duhovna i svjetovna vlast u Crnoj nam Gori. Oj-ha!

Crnogorcem se može zvati samo onaj kome to odobre Milo i Amfilohije.

Slični likovi

Nema dva sličnija lika na sceni od njih dvojice. Koliko god im se ideologije razlikovale ili sučeljavale, nikad jedan protiv drugog neće prozboriti ni riječi, iako je jedan mitropolit, a drugi je deklarisani ateista. Paze se. Kao da imaju potpisan tajni ugovor o nenapadanju.

Nisu slični samo po visini, ima nešto i u njihovom stavu i izjavama. Bistrina im se osporiti ne može. Vole medije, a znaju kako da ih na pravi način koriste i  da se njihova riječ pročuje. Rečiti su. Najčešće u kontra-smjeru. Kad oni nešto kažu, to uvijek odjekne. Ne mora da bude psovka, ali je često uvreda. To se u Crnoj Gori karakteriše kao seoska bistrina, uvrijediti nekoga bez psovke, jače od psovke. Kao kad visoka inteligencija ode u rikverc.

Na terenu su odlični igrači, znaju kako dobro da se organizuju, kako da podviknu ako neko od njihovih ne sluša bespogovorno. Partija, to sam ja. Crkva, to sam ja. Crna Gora, to su njih dvojica. Za pedeset godina, kad neko bude pisao skraćenu istoriju ovih prostora, od pedesete do 2020. godine, u tih sedamdeset godina samo će izdvojiti dva imena, Milo i Amfilohije, za jednog će reći da je obnovio nezavisnost Crne Gore, za drugog da je obnovio mnoge crkve i vratio pravoslavlje Crnoj Gori. Sve što je bilo između, sve natege, izbori, previranja, uvrede, manipulacije, ostrašćenosti, huškanja, zavođenja i navođenja, sve to ostane između redova. Narod je naravno zaboravan.

Podjela ljudi

Mene lično je đed učio da se ljudi dijele jedino na ljude i neljude. Ili na „govna i ljude“, kako je to on lijepo formulisao, a bio je kršten po rođenju. Sve ostalo su zablude. Biti Crnogorac je pitanje etičkog, a ne etničkog. Roditi se u Crnoj Gori je istovremeno i prokletstvo i privilegija. Sudar svega mogućeg, velika ljubav i strašna ogorčenost. Čini mi se da se pravi Crnogorci na prste mogu izbrojati, jer se Crnogorac postaje, ponašanjem prema ljudima i stavom, a ne samo rođenjem, pa čak ni krštenjem.

Što onda da se radi sa ljudima koji ne glasaju Mila, a nisu kršteni? Da li su to apatridi, ili su prokletnici, otpadnici ili odmetnici? Ili možda postoje građani? Da, ta riječ koja je od ideje i cilja postala izlizana floskula što se najčešće čuje iz vladinih neogranizacija ili NVO sektora.

Kad smo kod NVO sektora, mirno je prošla parada u Podgorici, LGBT ekipa se veselila i fotkala, a čini se da im je više bilo stalo koliko će prisustvovati ministara i političara, nego koliko će prisustvovati građana. Svjesni su i oni da će biti prihvaćeni jedino kad bude i Milo prošetao sa njima. Ne mogu ni oni bez vlasti da prošetaju, možda im prisustvo onih iz vlasti garantuje da neće biti napada i kamenovanja, a možda je sve to samo obična politika u drugom smjeru.

Naravno, Amfilohije je u svom govoru i njih potkačio riječima: „O kukavna Crna Goro, a i Srbijo na šta ste spale! Ne znate li, ne znali vas jadi, da požari ovoga ljeta u Crnoj Gori i šire od nje, kao i uragani koji pustoše Ameriku predstavljaju protest prirode i Božju opomenu protiv moralnog smrada, zla, bogomržnje, bratomržnje i grijeha kojima je zemlja zatrovana?!“.

Život sa životinjama

Što čovjek da radi kad vidi i čuje teške riječi sa svih strana? Da se osami, odmetne u šumu da živi sa životinjama. Možda i nije loše biti vo. Divne su to životinje. Snažne. Ne kaže se uzalud za najjače ljude da mogu „volu rep da iščupaju“. Vo vuče zapregu, bez njega posla nema. Volovska kola, džaba točak ako vola nemaš. Najbitnije je što vo nije ostrašćen i zao.

Novo vrijeme donosi stare dileme: Ko sam, što sam? Jesam li sanjar ili realista, kolumnista ili komunista, građanin i nekrst, poturica ili pravovjernik, atlantista ili rusofil ili možda samo vo?

Samo jedno je sigurno u Crnoj Gori, iako svi imaju imena i prezimena, ideje i težnje, stavove i misli, sve džaba, svi smo mi isti, ne zato što smo obični ljudi i višećelijski organizmi, nego zato što smo svi namagarčeni. Da, namagarčeni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera