Ko se boji socijalizma još…

Mladi funkcioner jedne vladajuće njemačke stranke javno je pozvao na preispitivanje kapitalizma, što se čini kao smrtni grijeh za najveći dio nemačke elite (EPA)

Nepisano pravilo kaže da Nemcima nemoj da diraš u tri stvari: automobile, fudbal i pivo. Oni na neki način predstavljaju nemački nacionalni ponos, pa su Nemci veoma osetiljivi kada se neko poigrava sa njima, bilo da želi da ograniči brzinu na autoputevima ili zabrani ispijanje piva na javnom mestu. Ali, u zabludi su oni koji tako objašnjavaju razloge zašto se nemačka javnost toliko uzbudila kada je šef podmlatka Socijaldemokratske partije (SPD) Kevin Kuehnert predložio nacionalizaciju korporacija, kao što je automobilski gigant BMW.

Ne, nisu u pitanju automobili. U pitanju je to da je ovaj mladi funkcioner jedne vladajuće nemačke stranke javno pozvao na preispitivanje kapitalizma, što se čini kao smrtni greh za najveći deo nemačke elite.

Kuehnert je u razgovoru za nedeljnik Zeit istakao da „prevazilaženje kapitalizma nije zamislivo bez kolektivizacije (nacionalizacije)“, ističući da tu misli na velike firme.

„Meni je manje važno da li na kraju na logotipu BMW stoji ‘državna fabrika automobila’ ili ‘društvena fabrika automobila’ ili da li će kolektiv odlučiti da je BMW u ovom obliku nepotreban“, rekao je on i dodao da je odlučujuće „da se profit demokratski kontroliše“.

„To isključuje mogućnost postojanja jednog kapitalističkog vlasnika ovog pogona“, smatra.

Fabrike radnicima

Prema njegovom mišljenju, BMW bi trebalo „na jednake delove“ dati radnicima. Osim toga, ovaj dvadesetdevetogodišnji nesvršeni student novinarstva i političkih nauka osvrnuo se i na u Nemačkoj aktuelno pitanje manjka stanova po pristupačnim cenama, naročito u velikim gradovima, poput Berlina i Minhena.

„Mislim da nije legitimni poslovni model da se zarađuje na životnom prostoru drugih ljudi“, rekao je on. „Ako smo dosledni do kraja, svako bi trebalo da poseduje samo stambeni prostor u kojem sam živi“.

Ovim je zapravo podržao peticiju pokrenutu u Berlinu kojom građani traže da grad nacionalizuje, to jest prisilno otkupi stanove od svih privatnih firmi, koje poseduju više od 3.000 stanova i iznajmljujuju ih po sve većim cenama.

Problem ogromnog skoka cena stanovanja, naročito u Berlinu, iz godine u godinu sve je dramatičniji, jer su poslednjih deset godina kirije, na primer u Berlinu, porasle za 90 odsto a cene stanova se udvostručile. U istom periodu plate su porasle 25 odsto, a budući da su u Nemačkoj polovina stanovnika podstanari, ova tema je postala veoma aktuelna.

Skok cijena nekretnina

Da je neko pre tri decenije kada je srušen Berlinski zid rekao žiteljima ujedinjenog Berlina da će za tri decenije poželeti socijalnu jednakost u duhu socijalističke prošlosti i nacionalizaciju stanova, taj bi sigurno bio proglašen neuračunljivim. Ali, pomenuta referendumska incijativa je, prema svemu sudeći, dokaz da građani pokušavaju na sve načine da spreče promene koje menjaju njihove živote.

Naime, analiza stručnjaka Ujedinjenih nacija ukazala je na to da je dramatičan skok cena nekretnina doveo do toga da je manjak stanova po iole pristupačnim cenama postao za milione Nemaca svakodnevni teret, koji ih dovodi u rizik od siromaštva. Štaviše, stručnjaci sve češće visoke kirije zakupa stanova proglašavaju glavnim faktorom siromaštva i tempiranom socijalnom bombom u Nemačkoj, koja preti da eksplodira.

Osećaj nepravde i ugroženosti je još više povećalo saznanje da od skoka cena zakupa nekretnina veliki profit ne ubiraju toliko takozvani mali stanodavci, koji pod kiriju daju stan, dva ili tri, već nekoliko firmi, koje samo u Berlinu poseduju oko milion stanova.

Najveći stanodavac je firma „Vonovia“ sa bezmalo 400.000 stanova, sledi „Deutsche wohnen“ sa oko 165.000, potom „LEG imobilien“ sa oko 135.000, i „Grand city properties“ i „TAG imobilien“ sa po oko 85.000 stanova. Većina od njih je za protekle dve godine uvećala broj stanova koje kontroliše za 44 do 65 odsto, a vrednost ovih kompanija na berzi meri se desetinama milijardi evra. U Nemačkoj stanove izdaju i lokalne samouprave i stambene zadruge, ali cene zakupa njihovih nekretnina nisu skakale tako visoko kao kod privatnih firmi.

Privlačenje pažnje

U tim okolnostima, šef omladine SPD-a očigledno je promućurno želeo da privuče pažnju upravo miliona građana koje pogađaju promene na tražištu nekretnina ali i sve ostale posledice globalizacije i neoliberalnog kapitalističkog poretka, koji sve značajnije umanjuje socijalnu komponentu iz „socijalne tržišne ekonomije“, kako Nemci nazivaju sopstvenu privredu.

Međutim, njegove izjave i ideje su naišle na brojne osude u javnosti. Demohrišćani su isticali da su Nemci „srećom prevazišli socijalizam u kojem su svi doduše bili jednaki, ali jednako siromašni“, dok su liberali pozvali SPD da „hitno razjasni kakav im je odnos prema privatnoj svojini“.

I iz samog SPD-a, naročito njenog konzervativnijeg dela, došle su kritike na račun šefa podmlatka pa su ga pojedini uputili „da se učlani u Levicu“, ocenjujući da se sa ljudima kao što je Kuehnert „ne može praviti država niti može funkcionisati jedna vlada“.

Na društvenim mrežama su se pojedine njegove kolega čak zapitale „šta li je pušio“ i da to „sigurno nije ništa legalno“, aludirajući na korišćenje droga. Poprilično niski udarci od kolega u čijem partijskom programu i dalje se navodi vizija demokratskog socijalizma, ali koji su se u praksi tih ideja odrekli.

Komentar levičarskog lista Tageszeitung dao je možda najbolji odgovor u odbranu Kuehnerta, bar kada je reč napad sa aludiranjem na narkotike.

„Stefan Quandt i Susanne Klatten su zaradili više od milijardu evra u 2018. godini, a da nisu ni prstom mrdnuli. Njihova zasluga je u tome što su imali odgovarajuće roditelje. Samo zbog toga ova dva najveća suvlasnika BMW svakih pola sata u 2018. zarađivali su godišnju platu jednog policajca. Ko misli da je to ispravno, ili sam ima mnogo novca za koji on ili ona nisu morali mnogo da rade, ili konzumira pogrešne medije. Ili zapravo (konzumira) pogrešne droge“, napisao je Stefan Reinecke u ovom dnevniku.

Poređenje sa Lenjinom

Ali, na Kuehnertove izjave niko od brojnih kritičara nije ni jednom rečju spomenuo probleme aktuelnog kapitalističkog poretka. Ne, sve se svelo na poređenje šefa omladina SPD-a sa Lenjinom, dok o razmatranjima nekog eventualnog postkapitalističkog poretka ni reči.

I dok su pojedini desno orijentisani mediji potrčali da ustvrde da je Kuehnert ovim istupom zaslužan za dodatni pad popularnosti SPD-a, najnovije ankete ukauzuju da je zapravo protekle sedmice SPD u popularnosti skočio za dva procentna poena i sada uživa podršku 17 odsto birača u Nemačkoj.

Njegove ideje o demokratskoj kontroli trošenja profita i pravu da svako živi u svom domu nisu neki izum, ali problem je što su njegovi predlozi o tome kako to ostvariti poprilično magloviti, ukoliko uopšte i postoje. Čak i to što je kao primer uzeo najbogatije ljude Nemačke, suvlasnike auto-giganta BMW, delimično je dobar primer. Jer oni jesu najbogatiji Nemci, ali početna plata radnicima u automobilskim koncernima u Nemačkoj ide i do 3700 evra bruto što je mnogo više nego bilo koji akadameski obrazovani građanin dobija kao početnik.

Ipak, on je pogodio u nerv aktuelnih elita u Nemačkoj koje, sudeći prema svim izjavama, smatraju da je neoliberalni kapitalizam kruna razvoja istorije. Zapravo njen kraj. I uzalud je Francis Fukuyama nedavno priznao da ipak nije bio u potpunosti u pravu kada je u svojoj već čuvenoj knjizi 1989. ustvrdio da je krajem Hladnog rata i raspadom Sovjetskog saveza došlo do kraja istorijskog razvoja i da liberalne tržišne ekonomije i društva nemaju alternativu.

Nemačka elite to ne žele da uzmu u razmatranje. Štaviše, samo preispitivanje kapitalističkog poretka i zauzdavanje pojedinih negativnih posledica predstavlja tabu. Zbog toga je odmah nastupilo širenje straha od socijalizma. A strah do socijalizma se zapravo zasniva na predstavi o komunističkom uređenju u vreme Hladnog rata i Sovjetskog saveza a ne na idejama Karla Marksa. Kako je kapitalizam pobedio u toj ideološkoj borbi, socijalizam je za tu generaciju pobednika ostao sinonim za ekonomski neuspeh i političku represiju.

Sve popularnije socijalističke ideje

Tri decenije od ujedinjenja dve Nemačke i bezmalo isto toliko od kraja Hladnog rata i raspada Sovjetskog saveza, socijalističke ideje postaju sve popularnije. Promene koje su naročito proteklih desetak godina donele globalizacija i neoliberalni kapitalistički poredak u mnogome su imale uticaj na dve pojave. S jedne strane, rastu popularnosti populizma i nacionalizma, a s druge strane, još stidljivom rastu pozitivnih osećanja prema socijalističkim idejama.

Iako nisu toliko popularni kao desničarski populisti, istaknuti zastupnici socijalističkih ideja polako ulaze u modu. Novoizabrana članica Kongresa SAD Alexandria Ocasio-Cortey, koja sebe naziva demokratskom socijalistkinjom, postala je prava senzacija ne samo time što je izabrana, već i svojim idejama i programom koji nastoji da nametne kako Demokratskoj stranci kojoj pripada, tako i u Kongresu. Taj talas popularnosti socijalističkih ideja očigledno je motivisao i da Bernie Sanders ponovo uđe u trku za predsedničkoj kandidata demokrata.

A pristalice socijalističkih ideja su optimistične, jer ankete ukazuju da čak 51 odsto Amerikanaca uzrasta od 18 do 29 godina pozitivno sagledavaju socijalizam. I u Velikoj Britaniji, lider laburista Jeremy Corbyn povećava svoje šanse da se useli u rezidenciju u Downing Street broj 10.

Ovakve tendencije u dobrom delu Evropske unije su znatno skromnije. Dok su desno orijentisani političari prečesto odustali od borbe za ideje i počeli da umereno imitiraju krajnju desnicu po šovinizmu, nacionalističkoj nostalgiji i antiimigrantskom sentimentu, levica nastoji da se fokusira na nejednakost, zaštitu životne sredine i to kako se moć vladanja može vratiti građanima umesto da su isključivo u rukama elita. Problem je u tome što levica i socijaldemokrate često pate od naivnosti kad god je reč o budžetu, birokratiji i poslovanju.

Kao da žele napraviti Kubu, Venecuelu ili DDR

U čitavoj raspravi očigledno je da većina onih koji mogu nešto da kažu u medijima zapravo ne žele ni da pričaju o postkapitalističkom društvu koje bi jednog dana moglo da nastane. Čak ni teoretski ne žele da raspravljaju o budućnosti u kojoj će proizvodnja ali i delovi tržišta biti možda ustrojena u skladu sa principima socijalne pravde. Umesto toga, svako ko pomene u Nemačkoj socijalizam, odmah je označen ka neko ko želi od Nemačke da napravi Kubu, Venecuelu ili nešto još gore – nekadašnju komunističku Istočnu Nemačku.

A da paradoks bude veći, predstavnici nemačke elite se nisu bunili kada je država u jeku globalne finansijske krize delom ili u potpunosti nacionalizovala posrnule banke kao što su bili Hypo Real Estate ili Commerzbank. Tada je to bilo u redu, jer je zapravo spasavalo najkrupnije vlasnike kapitala.

Cinizam je i da se ideja o tome da Berlin bude vlasnik većinu stanova za izdavanje građanima proglašava stvaranjem novog Pjongjanga, a ne stvaranjem novog Beča, koji je velikim porezima za vlasnike više stanova i striktnom politikom iznajmljivanja gradskih stanova došao do toga da kontroliše oko 50 odsto tržišta nekretnina za iznajmljivanje, sprečavajući time „socijalnu bombu“ koja otkucava u Berlinu.

Dakle, ima ideja o kojima se može diskutovati. Samo je strah od socijalizma jači.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera