Ko je zanatlijama uzeo hljeb iz ruku

Pišu: Snježana Mulić-Softić (Sarajevo), Velimir Ilić (Beograd) i Tomislav Šoštarić (Zagreb)

Tamo gdje je nekad bila ćilimarska radnja – danas je gril, gdje je bio krojač – sada je granap, gdje je bio TV-mehaničar – sada je kafana, gdje je bio klesar – prodaju se umjetnine, gdje je bio popravljač bicikala – služi se fast-food, gdje je bio limar – prodaje se srebro, a gdje je bila druga krojačka radnja – sada je katanac na bravi, kao i na radnji nekad najboljeg gradskog majstora za čizme.

Ovako danas Čizmedžiluk, nekad jedan od najprometnijih sarajevskih zanatskih sokaka na Baščaršiji, opisuje Remzija Balagić, jedini četkar u Sarajevu, ali i jedini koji je u svojoj porodici nastavio tu zanatsku tradiciju.

Ipak, ni on, iako i dan-danas ručno izrađuje četke, ne može za sebe reći da je u potpunosti zadržao svoj zanat. Jer ga je kriza, a sa njom i mnoge popratne nedaće, poput uvoza i preprodaje jefinih industrijskih proizvoda, izbacila iz igre.

Pa je Remzija jedan dio radnje pretvorio u galeriju umjetnina, dok u drugom, onom manjem, ponekad napravi koju četku.

Dok pokazuje smotuljak konjske dlake, jedinu zalihu koju još ima, a koja mu je ostala od rahmetli oca, koji je proizvodeći četke od 1966. pa do ranih ‘90-ih prehranjivao peteročlanu porodicu, žali se da nakon uvođenja olakšica za uvoz iz susjednih zemalja te sve većih državnih nameta, više nije mogao izdržati. Danas sam vodi radnju i jedini je zaposleni. Priča kako su u ulici u kojoj radi, ostale autentične još samo tri radnje – limarska, dugmedžijska i brijačka. 

Država gura zanatlije u sivu ekonomiju

Kada je riječ o zatvaranju zanatskih radnji u BiH Zoran Pavlović, ekonomski analitičar iz Banje Luke, glavni razlog vidi u padu kupovne moći stanovnika. “Kada se radi o većim kompanijama koje zbog pada kupovne moći građana bilježe manje zarade, one taj nedostatak nadoknađuju tako što nabavljačima produžuju rokove plaćanja. Međutim, mali obrtnici, osim što ostaju bez mušterija, imaju velika opterećenja  – PDV, fiskalne kase i njihovo održavanje, doprinose za socijalno i penziono, najmanje jedno zaposleno lice, kirije i sl. Oni koji su opstali, to su obrti koji imaju vlastiti prostor, a ostali zatvaraju i uglavnom idu u sivu ekonomiju, u rad od kuće. A najgore od svega je to što su mali biznisi potencijalna klica većeg ili velikog biznisa. Dakle, došli smo u situaciju kada se taj biznis ubija u njegovoj samoj klici”, zaključuje Pavlović.

 

Prekoputa, na susjednom dućanu navučeni su ćepenci, a na njima izblijedjela poruka: “Radnja u pripremi”. Na pitanje šta će tu biti, Remzija kaže da je to znak utjehe jer se vlasnici ne mogu tek tako lako odreći svojih dućana.

Jedno zatvore, drugo otvore

Također, mnoge zanatske radnje postale su trgovačke, jer je jeftinije kupiti i preprodati gotov proizvod, nego ga ručno napraviti. 

Sunce je izmamilo ljude iz radnji, pa ispred sjede na ćepencima i štokrlicama.

Tu je Irfan Migić koji je od 1967. do 2010. imao vodoinstalatersku radnju. Zanat je batalio, a u dućanu je njegov sin otvorio prodavnicu tekstila i suvenira. Kaže da je nekad na Baščaršiji, u krugu 300-400 metara bilo 12 vodoinstalatera. Sada nema nijednog.

Naravno da se i danas kvare vodoinstalacije i ljudima treba majstor, ali, veli Irfan, sve ih je više u novinama – u oglasima, nego u radnjama. “To je nelojalna konkurencija. Oni rade na poziv, od kuće. Ne plaćaju kiriju, porez, doprinose… Što bi imali radnje, kada im je tako isplatnije? Što bi neko, recimo, kvario vid i pola dana popravljao sat, kad kod Kineza možeš nov kupit za pet maraka”, objašnjava Irfan.

Frizerka Jasna K. zatvorila je svoju radnju na Ilidži. Za to ima i rješenje – odjavu iz Porezne uprave. “Otkako su uveli fiskalne kase i obavezu mjesečnog plaćanja za njihovo održavanje, ja sam radnju odjavila. Odjavila sam i sebe jer nemam novca da uplaćujem staž i zdravstveno, a to znači da neću imati penziju i da se ne smijem razboljeti. Da bih sve te obaveze podmirila i radila bez ijednog pomoćnika, mjesečno moram imati na računu najmanje hiljadu maraka, a ja sam u januaru pazarila svega 600 KM [300 eura]”, priča Jasna.

Prema podacima Porezne uprave FBiH, samo u Federaciji u prva tri mjeseca ove godine zatvorene su 403 zanatske radnje, a u Republici Srpskoj, prema podacima Zanatsko-preduzetničke komore, 226.

Istina, dok se jedne radnje zatvaraju, druge se otvaraju, ali se tu, kaže Kemal Isanović, sekretar Obrtničke komore Kantona Sarajevo, više radi o hvatanju za slamku – ljudi pokušavaju naći “profitabilniji” posao i onaj koji zahtijeva manje ulaganje, pa zatvore pekaru, a otvore trafiku, ili zatvore trafiku, a otvore nešto deseto…

Obrtnička komora i udruženja zanatlija nastoje kreirati program spasa zanata, ali bez svesrdne podrške države to, kažu, ide teško. Ono što mogu dobiti od države jesu poticaji koje daje Ministarstva privrede, a oni su, vele, obično nedovoljni ili pretpostavljaju za mnoge neispunjive kriterije.

Zato Obrtnička komora radi na razvijanju programa putem kojeg vrši prezentaciju zanata i njihovih proizvoda srednjim školama, kompanijama, turistima… Sve ostalo je na samim zanatlijama.

Sirotinja uvijek plaća dvostruko

Možete imati novca u izobilju, ali u Beogradu od iduće godine više nećete moći kupiti četku od prirodne dlake niti urediti vunu za pletenje, a za nekoliko godina teško ćete nabaviti i zanatski urađene tašne ili novčanike od prirodne kože… Istina, sačekat će vas još pokoji obućar, časovničar, a možda vam neki rijetki krojač uzme mjeru.

Stari zanati odumiru, gube korak i bitke sa novim tehnologijama i polako posustaju pred jeftinom kineskom robom, nadmoćnom serijskom industrijskom proizvodnjom…

Sarajevska i Balkanska ulica su do osamdesetih godina prošlog vijeka bile sinonim zanatskih četvrti u Beogradu, a danas se zanatske radionice mogu prebrojati na prste jedne ruke. Proizvode koje su nekad brižljivo i s dušom radili stari majstori, sada su za nekoliko eura zamijenili artikli u kineskim radnjama.

Pendžetiranje kvalitetnih cipela danas košta 10-15 eura, a za toliko novca Kinezi će, ako se uspješno cjenkate, prodati i dva para novih ušminkanih cipela. Ne traju ni jednu sezonu, ali – na ovim prostorima sirotinja uvijek plaća dvostruko.

Zanatlije u Srbijii sve su starije i s jednom ili obje noge u penziji, a – izuzme li se porodično očuvanje tradicije – mladih kalfi i šegrta u njihovim radionicama gotovo i nema. Katanac visi na većini radnji.

“Predlagali smo da se cela Balkanska ulica pretvori u zanatski kvart. Nije imao ko da nas čuje. Nekad je ulica bila puna zanatlija, a sad je ovde mešavina svega – od menjačnica do prodavnica mobilnih telefona”, priča Nataša Valdevit dok u kapadžijskoj radnji “Boško”, naslijeđenoj od oca, pegla kačket od crne čohe. Sa sestrom i majkom Nataša vodi radnju koju je osnovao njen djed. Njih tri su danas čuvarice vatre. Djecu i unuke ta vrsta naslijeđa ne zanima.

“Država nas ne tretira kao stari zanat, već kao butik, uz obaveznu fiskalnu kasu. Kvalitetnih materijala je sve manje… Čoja je danas, u poređenju sa starom, kao papir. Kalupe za kape više niko ne pravi, niti ume, a ove što imamo, čuvamo kao muzejsku vrednost”, priča Nataša dok predano teškom peglom prelazi preko mokre krpe, ispod koje se na kalupu puši svježe sašiven kačket.

Tik pored “Boška”, tašnarska radnja, silom prilika prepravljena u radionicu za popravku torbi i kofera. Sila Boga ne moli. Zarada? Tek toliko da se opstane. Prekoputa, u prizemlju nagrizene trošne stare jednospratnice, saračka radnja braće Šarčević. Od dvojice braće ostao je jedan. Subota je prije podne, ali je radnja zatvorena. U izlogu obavještenje mušterijama: “Kod lekara, na više snimanja, zato neću moći da radim u subotu”, nekoliko pristojnih riječi koje kriju nemoć.

Vinom protiv vune

Nekoliko koraka dalje – poslastičarnica, starinska, s tepsijama rahatlokuma, hurmašica, baklava i kadaifa u izlogu. Drži je treća generacija Goranaca čiji su preci počeli posao prije Drugog svjetskog rata. A unutra – kao da je vrijeme tad i stalo.

Tako izgleda i u četkarskoj radnji “Živković”. “Ovde češće svraćaju novinari nego država, osim kad treba da uzme svoje”, kaže vlasnica Ružica, ogorčeno nabrajajući da su joj mjesečni izdaci blizu 150 eura, a da katkad danima nema ni dinar pazara. Sjetno pokazuje domaće i strane magazine koji su pisali o njihovoj porodičnoj radnji.

“Lep je ovo zanat, ima dušu. Ali koga danas da naučimo zanatu kad nema za koga da radite četku? A radnja koja sebe ne može da izdržava – treba da se zatvori”, kaže Ružica, svjesna da će, kad potroši zalihe rijetkog i skupog materijala, poput jazavčeve dlake, morati staviti katanac.

Kao da se sam od sebe krije, sahadžija Ljubiša Velkovski, u dućanu od nekoliko kvadrata u Sarajevskoj ulici. Za njega sve manje važi replika iz filma “Valter brani Sarajevo” u kojoj majstor ohrabruje šegrta: “Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”. Sad sati i dani traju digitalno, na bateriju.

U jorgandžijskoj radnji “Ruža” do potkraj prošlog vijeka čekalo se “na spisak” za vunene i perjane jorgane i jastuke. Sad “telešopovi” i vještačka vlakna obaraju cijenu i potražnju.

I dok se iz dana u dan zanatlije presabiraju koliko će još dugo moći izdržati, često međusobno nesložni u nekoliko raznorodnih udruženja, Ministarstvo privrede nastoji ih okupiti, uvesti red, registrirati, dodijeliti certifikate, ponuditi zakonsku regulativu. Na evidenciji Ministarstva je, prema posljednjim podacima s početka marta, blizu 500 certificiranih starih i umjetničkih zanata te radnji narodne radinosti, a očekuje se da će ih u dogledno vrijeme biti nekoliko hiljada.

Pomoćnik ministra privrede Dragan Janjić kaže da od Prvog svjetskog rata u Srbiji nije postojala takva evidencija, i sam svjestan da je sad možda posljednji voz za spas pojedinih starih zanata. “Sektor za privredne registre i stare zanate Ministarstva odredio je normative za tri kategorije – stare i umetničke zanate i narodnu radinost. Ulaskom u taj registar zanatlije stiču niz prednosti – od mogućnosti bespovratnih podsticaja za razvoj zanatske delatnosti, povoljnih kreditnih linija i povlašćenog zakupa poslovnog prostora”, objašnjava Janjić.

U Privrednoj komori Srbije tvrde kako razumiju problem očuvanja starih zanata, ali kažu da će tek “sredinom ili krajem aprila biti formirana grupacija za negu starih i umetničkih zanata”. U međuvremenu, ko zna koliko će još katanaca biti stavljeno na sadašnje zanatske radnje. I hoće li biti duhovitih preduzetnika da, kao na zatvorenoj vunovlačari u Sarajevskoj ulici, samo jednim slovom “promijene” djelatnost i pretvore je u VINOVLAČARU – buduću vinoteku.

Jeftina roba istisnula zanate

I u Hrvatskoj situacija poprima alarmantne razmjere. Posebno je to vidljivo u Zagrebu, gdje u najužem centru mnogi lokali zjape prazni. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore (HOK) i Ministarstva gospodarstva, od početka krize do danas broj zaposlenih u segmentu zanatstva smanjio se za gotovo 50.000.

Zasad ‘preživjele’ zanatlije redom nabrajaju iste razloge propasti kolega – visoke najamnine, režije i porezi, ‘poplava’ jeftine robe i dugotrajna kriza zbog koje građani nemaju novaca da sebi priušte kvalitetne, ručno rađene proizvode, koji zbog načina proizvodnje u malim manufakturama imaju višu cijenu.

„Nemojte me ništa pitati, bolje da ništa ne govorim. Ionako ću i ja zatvoriti“, rekao je jedan od zanatlija u centru Zagreba, držeći glavu u rukama i ne ustajući sa stolice za pultom svoje male radionice, u koju za vrijeme naše posjete nije ušao niko.

Zasićenost visokim porezima

Na kraju 2008. broj zaposlenih u obrtima u Hrvatskoj iznosio je 227.550 osoba, a na kraju 2013. pao je na 177.582. Broj aktivnih obrta sa 100.777, registriranih krajem 2008, snižen je na 79.522, koliko ih je registrirano u februaru ove godine. „Značajnim dijelom zaslužno je i poslovno okruženje. Naše gospodarstvo zasićeno je visokim porezima, zakoni u nekim slučajevima ne vide obrtnike kao jednakopravne poslovne subjekte trgovačkim društvima, financijska nedisciplina i neplaćanje još su uvijek pravilo, a ne iznimka, obrtnicima je u nekim slučajevima onemogućeno dobivanje poticaja“, kažu u HOK-u.

 

Neki od zagrebačkih zanatlija smatraju da zanat ne može preživjeti bez podrške institucija, posebno lokalnih.

Josipi Cahun, vlasnici radnje „Šeširi i kape Cahun“, koja ima tradiciju od 1935, smeta što gradske vlasti, kako kaže, tek deklarativno podržavaju zanatlije, posebno ističući visine najamnina. „Vi meni ne možete reći da Grad Zagreb nema zamjenske lokale… Ili da napravi jednu tipičnu ulicu kakvih ima u pravim metropolama, koje stvarno drže do svojih obrtnika i time pokazuju da drže do njih“, kaže Josipa Cahun i pita se kako se o Zagrebu može govoriti kao o metropoli sa mnoštvom zatvorenih lokala u njegovom centru.

Drugi ističu da su i lokalne i državne vlasti pokušale pomoći raznim subvencijama i poticajima, ali da su visine troškova i drugi problemi, zbog kojih se ne može poslovati ‘u plusu’, veći od tih poticaja.

„Na rubu smo opstanka. I zašto još uvijek radimo? Ja imam 60 godina, moje kolege su isto preko 50 godina. Što ćemo, na Burzu rada, kopat kanale ili što? Pokušavamo preživjeti, ali sve skupa je toliko neizvjesno da se iz mjeseca u mjesec pitamo dokle ćemo“, kaže Ivan Puzak, vlasnik servisa za satove.

Muzejski primjerci

Puzak kaže kako je s jeftinom robom nestalo potrebe za nekim zanatima. Kaže, više se ne bavi trgovinom jer je konkurencija prejaka. S druge strane, za ulaganja u nove tehnologije za razvoj nema novac, pa perspektivu ne vidi. I on smatra da je velik problem mnoštvo lokala koji su prazni, umjesto da se nešto učini kako bi ljudi u njima radili.

„To je užasno jer, prvo, država gubi novac, tu bi se ipak neki porez dobivao i nekakvi doprinosi, komunalije… Svi gube na lokalima koji su zatvoreni i grad izgleda nikako“, kaže Puzak, te naglašava da je veliki problem to što su mnoge zanatlije u lokalima koji su nakon ukidanja društvenog vlasništva vraćeni vlasnicima, od kojih mnogi traže nerealne najamnine od po nekoliko hiljada eura mjesečno.

Jedna od takvih najmoprimaca bila je Nataša Trinajstić, vlasnica obućarske radionice “Zvonimir”, koja je zbog visoke najamnine morala premjestiti obrt u gradski prostor, ali na manje atraktivnu lokaciju, pa posao ponovo trpi. Smatra da bez jače podrške na državnom nivou, zanatlije neće preživjeti.

„Po meni, torbari, postolari, klobučari, pa to je zaštićeno kulturno dobro, a nestaje jednostavno. Mi smo muzejski primjerci“, kaže Nataša koja jedini izlaz nalazi u izvozu malih serija cipela u inozemstvo. No, do takvog je posla, kaže, teško doći.

Uspjelo je to, pak, Bruni Budiseliću, vlasniku obućarske radnje “Zlatko”. „Nas spašava nekakav izvoz koji imamo i to je to. Bez toga ne znam bismo li uspjeli. Strancu to nije skupo, našima je“, kaže Budiselić.

Istovremeno, HOK smatra da kriza nije jedini uzrok negativnog trenda. Velik broj zanatlija u finansijske teškoće koje su dovele do zatvaranja radionica došao je i zbog nepovoljnog poduzetničkog okruženja, finansijske nediscipline, nelojalne konkurencije onih koji rade ‘na crno’, te manjka obrtnog kapitala.

Stanje u obrtništvu, smatraju, rješavanjem ovih problema može krenuti u pozitivnom smjeru. Za rast i stabilnost zanatlija potrebno im je poticajno i stabilno okruženje, a to je, kažu u HOK-u, posebno važno ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju.

Izvor: Al Jazeera