Ko je za večeru od ‘smeća’?

Veliki trgovački lanci odbacuju voće i povrće koje ne zadovoljava određene vizuelne standarde (Getty Images)

Piše: Krešimir Dujmović

Ako se stupanj razvoja ekonomije mjeri količinom bačene hrane, onda je Njemačka na najboljem mogućem putu.

Studija Ministarstva hrane, agrikulture i zaštite potrošača od prošle godine zaključila je da Nijemci godišnje bace 11 milijuna tona hrane – točnije, svako kućanstvo u prosjeku baci 220 grama, tj. jedan doručak dnevno.

Prevedeno u jezik koji se bolje razumije, svaki stanovnik pospremi u smeće 235 eura u 365 dana, što državu stoji 21,6 milijardi eura.

Obeshrabrujuća ili, još gore, ravnodušna činjenica, osim za ljude kao što su Sarah Mewes i Sandra Teitge iz Berlina, koje su megalomanskoj industriji hrane odlučile odgovoriti donkihotovski simbolično.

Reciklirane namirnice

Organizirale su restoran u kojem su sve stavke menija spravljene od namirnica predodređenih za smeće, bilo da se radi o tržnicama, supermarketima ili dućanima s organskim proizvodima.

Projekt je poznat pod nazivom Dinner Exchange, a ideja potječe od njihove londonske kolegice Alice Planel, koja još od 2009. uveseljava goste svoje kuhinje recikliranim delicijama.

Obijestan odnos spram hrane na europskom kontinentu uvjerljivo je dočarao Valentin Thurn u svojem dokumentarcu “Taste the waste”.

Nekoliko podataka oko kojih se vrti film: više od polovice proizvedene hrane završava u smeću; 100 milijadi eura godišnjeg gubitka na razini EU-a; poljoprivreda je odgovorna za više od trećine stakleničkih plinova i tako sve do tragikomičnog podatka da veliki trgovački lanci i supermarketi odbacuju svo voće i povrće koje ne zadovoljava određene vizualne standarde i zbog toga se lošije prodaje.

Jabuke s oštećenom korom, salate ako imaju sasušen list, krumpir na kojem je iznikla klica.

Thurn je otišao praktični korak dalje i napravio web stranicu, servis koji spaja ljude s hranom koju ne žele i one kojima ta hrana treba.

Mewes i Teitge za sada organiziraju ručkove u napuštenoj zgradi bolnice u Kreuzbergu, na štednjaku koji ima samo dva obruča, a meni je isključivo vegetarijanski iliti freegetarijanski.

Potonje je igra riječi na termin ‘freegan’ – osoba koja svojevoljno prekapa po otpadu u potrazi za hranom neživotinjskog porijekla u znak prosvjeda protiv potrošačkog društva i njegovog stava spram životinja.

Gosti daju priloge između 10 i 15 eura, a skupljeni novac se potom donira za projekte i institucije koje promoviraju drukčiji pristup hrani, npr. berlinskoj vrtlarskoj školi Isle Demme, gdje se podučava uzgoj povrća i inog bilja.

“Dinner Exchange”, naravno, nije samo prehrambeni, već i društveni događaj. Ljudi koji se zateknu na večeri većinom se ne poznaju, no očito dijele zajedničke stavove o bacanju hrane i pripadajućoj ideologiji.

Otuda i obiteljska atmosfera, kako to opisuje jedan sustolnik.

Rok trajanja

“Ono što radimo ima više simboličku vrijednost”, reći će Sarah Mewes, “i sigurno ne predstavlja održivo rješenje problema. No, postoji potencijal za promjenu načina na koji funkcioniraju stvari i načina kako tretiramo otpad.”

Dugoročno, industrija hrane kakvu poznajemo nije održiva. Na alaramantnost je ukazala i prošlogodišnja kampanja gorespomenutog Ministarstva, kojom se htjelo educirati ljude da ne bacaju hranu prije vremena.

Čak i ako je prošao datum roka trajanja potrebno je namirinicu provjeriti, a da se ne govori o “best before” datumu, koji je, u percepciji mnogih, dan nakon kojeg je proizvod zreo za smeće.

Čini se da su starije generacije bile na pravom putu kada su tretirale hranu kao blagoslov, mada, naravno, nesvjesne koliko taj stav ima smisla u 21-stoljetnom društvu obilja.

Možda odgojna metoda “pojedi sve što je na tanjuru” (i u frižideru, danas bi dodali) nije najbolja gledano psihološki, no sada predstavlja efikasan način na koji se na individualnoj razini možemo oduprijeti kontradikcijama u načinu na koji nam hrana dolazi na stol.

Izvor: Al Jazeera