Ko je kriv za sektaški požar na Bliskom istoku?

Piše: Yasser Zaatreh

Kao što se i očekivalo, odmah nakon što su se proširile vijesti o samoubilačkom napadu u istočnoj saudijskoj provinciji Qatif, na scenu stupa Hezbollah i prebacuje odgovornost za napad na saudijski režim, iako svako ko ima iole pameti – i minimum političkog osjećaja – ne može reći da ovaj napad po svim kriterijima nije bio na štetu ovog režima.

Reći će se da odgovornost ovdje ne znači sudjelovanje u zločinu ili olakšavanje njegovog izvršenja (to se odnosi na eksploziju pred šiitskom džamijom u Dammamu koja je uslijedila), nego u kreiranju povoljne klime za sektaško mobiliziranje, koje je pripremilo teren za njegovu realizaciju.

Upravo ovdje ćemo napraviti pauzu neophodnu za otkrivanje činjenice o tome ko snosi odgovornost za ovu atmosferu koja je proizvela ovakvu boju sektaškog nasilja. Nasilja koje pomalja svoju glavu u više zemalja i prijeti požarom ogromnih razmjera ukoliko se ne stane na tren i pokuša postići dogovor o njegovom zaustavljanju.

U isto vrijeme, svaka razumom obdarena osoba svjesna je da ne postoje destruktivniji ratovi od onih vjerskih i sektaških.

Odmah nakon što se dogodio zločin u Qatifu – većina vjerskih autoriteta drži to zločinom, pa čak i oni koji smatraju šiite nevjernicima, jer se većina vjerskih učenjaka slaže kako razlog objavljivanja rata nije bilo nevjerovanje, nego agresija – mediji iranskog saveza počeli su podsjećati na učenja vehabija i Ibn Tejmijje te daija (propovjednika) i učenjaka koji anatemiziraju rafidije (šiitske muslimane) s namjerom da takva učenja predstave kao razlog za sve ono što se dešava.

Ovdje treba spomenuti – kao što to uvijek ponavljam – da oružano nasilje nije intelektualni fenomen, niti je to ikada bio. Idejama se pokušava pronaći izgovor za njega ili obrazloženje koje jača vjeru njegovih nosilaca u ispravnost onoga što čine. Prema tome, može li se reći da je vehabijska ideja plod momenta, ili da se Ibn Tejmijje pojavio u novom mileniju?

Bijedna situacija

Istina je da se opravdanje za ovu vrstu djela, koja se čine u mnogim mjestima, nalazilo i nalazit će se u literaturi i mišljenjima učenjaka, ali ono što u datom trenutku teoriju pretače u praksu jeste objektivna okolnost koja osigurava odgovarajuću priliku.

Stoga, bez ikakvog ustručavanja. možemo reći kako Iran snosi najveću odgovornost za eskalaciju atmosfere sektaškog mobiliziranja u regiji, što generira ovakvu vrstu nasilja koje je bilo na samom izdisaju uoči Arapskog proljeća. Dokaz za to su i opservacije Osame bin Ladena, što otkrivaju dokumenti Abbottabad.

Ono što je dovelo do ovako bijedne situacije je sljedeće:

Prvo, podrška Malikijevom sektaštvu u Iraku, koje je ponovno vratilo sunite grupi Islamska država Irak i Levant nakon što su se odvojili od njih i uputili u pravcu političkog procesa 2010. godine, a potom u mirni otpor, na što je Maliki odgovorio oružjem i ubijanjem.

Drugo, podrška krvoproliću koje Bashar al-Assad provodi nad svojim narodom, uprkos tome što je njihova revolucija bila samo dio Arapskog proljeća, te da nije bila podignuta na sektaškim osnovama. Zatim, dovođenje šiitskih milicija iz svih dijelova zemlje kako bi podržali sirijski režim te uplitanje Hezbollaha u sukob.

Treće, ujedno i najgore, ogleda se u podršci – možda i podsticanju – jemenske manjine Husa na agresiju protiv naroda ove države, i to u saradnji s tiraninom protiv kojeg se jemenski narod i pobunio. Uz sve navedeno, tu su i svakodnevne arogantne i hvalisave izjave o iranskoj kontroli nad četiri arapske prijestonice.

Ovo je istina, i sve drugo što se mimo toga kaže nema nikakve težine, uključujući tu i razgovor o teoretiziranju i fetvama (pravnim decizijama), na koje treba odgovoriti podsjećanjem da je tekfir (anatemiziranje) umnogome zastupljeniji kod šiita nego kod sunita. Treba imati na umu i to da većina religija i sekti anatemiziraju jedne druge, ali ratovi koji se vode imaju sasvim drugačiji kontekst. Šiiti i suniti jedni druge mogu smatrati nevjernicima bez da to neminovno vodi ka krvavom ratu. To dokazuje i koegzistencija velikog broja religijskih manjina u regionu koje su na religijskim teorijskim razinama jedne druge posmatrale kao nevjernike.

U korist cionista

Zar nije indikativno da većina arapskih šiita podržava Assada, kao i milicije snaga Narodne mobilizacije u Iraku te agresiju grupe Husi, dok samo mali broj pripadnika sunitske većine u bilo kojem dijelu arapskog svijeta iskazuju svoju podršku akcijama ubijanja koje se provode na osnovu identiteta?!

To je potpuno prirodno, jer suniti nisu nikakva sekta, niti su sebe ikada doživljavali kao sektu. Suniti ne moraju započinjati ratove protiv manjina kako bi potvrdili svoje prisustvo. U stanju su koegzistirati s njima, što su, zapravo, veoma dugo i činili. Nasuprot tome, druga strana smatra da se nalazi u ratu za opstanak kojeg vodi wali al-faqih (vjerski autoritet), zbog čega se moraju u potpunosti slagati sa njim.

Nema tog principa niti etike koja bi opravdala pomaganje tiranina dok ubija svoj narod u Siriji, niti agresije koju provodi manjinska skupina u Jemenu. Ne može se opravdati ni sektaštvo Malikija, koje su svi prepoznali. Upravo je u tome velika razlika između ova dva tabora.

Ukoliko se sami vrh ovog posljednjeg tabora ne dozove pameti, požar koji hara regijom i dalje će gorjeti, naročito zbog toga što većina arapskih šiita (ponavljam – većina, jer su usamljeni glasovi koji se protive dominantnom usmjerenju) stoji na strani Irana, bez obzira na to šta čini. Ovaj požar, bez sumnje, uništava sve pred sobom, a to jedino ide u korist cionističkom entitetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera