Ko je kriv za libansku krizu?

Demonstranti pored zgrade u plamenu i ispred banke tokom protesta u Sidonu (Reuters)

U jednoj bejrutskoj banci radnik osiguranja sa štitom za lice stavio je komad daske između ručki teških staklenih vrata dok je masa klijenata čekala ispred. “Navuci zavjese”, naredio mu je bankar iza pulta. “Zatvoreni smo!”

Bilo je jedva podne i bio sam jedan od onih koji su imali sreće da uđu nakon što sam čekao na parkingu cijelo jutro, zajedno s hordom nestrpljivih klijenata. Dvoje zaposlenika banke s maskama izdavalo je formulare za isplate novca i potpisivalo ih na haubama automobila. Ljudi su im dobacivali, gurali ih i jedva su se prolaktali da uđu kroz vrata banke.

Scena kojoj sam svjedočio bila je blaga u odnosu na ono što se događalo proteklih dana i mjeseci: fizički obračuni, udarci šakama i nogama dostojni meča hrvača u WWE-ju. Bankomati su uništavani, a tokom nedavnih nemira neke filijale banaka bile su mete napada zapaljivih bombi tokom noći.

Čini se da su pandemija korona virusa i socijalna distanca daleko manje bitna stvar u najtežoj finansijskoj krizi koja je pogodila Liban, a ta mala mediteranska država doživjela je mnoge takve.

Nasilje na ulicama uslijedilo je nakon strmoglavog pada libanske monete, koja je svakodnevno gubila na vrijednosti i koja je doživjela pad od 50 posto kupovne moći u odnosu na američki dolar od oktobra, kada su nemiri počeli i kada su stotine hiljada ljudi izašle na ulice.

Demonstranti su tražili ostavke vlasti i kraj korupcije, te zahtijevali više plaće, zdravstvenu zaštitu, električnu energiju i druge esencijalne stvari do kojih ne mogu doći. Umjesto toga dobili su, kao i ostatak populacije koji nije protestirao, sniženje plaća, nestanak depozita banaka i udvostručene cijene osnovnih životnih namirnica.

Gotovo polovina stanovnika Libana ove godine, prema projekcijama, bit će ispod linije siromaštva, a vlada procjenjuje da će 75 posto stanovnika trebati pomoć. Libanska ekonomija sada je jedna od najslabijih na svijetu, ispod nje je samo Venecuela, pokazuje lista koju je objavio The Economist. Sve se to događa u nekoliko mjeseci. Zašto?

Milijarde dolara

Uvijek postoji jednostavan odgovor, ali zavisi od toga koga pitate.

Libanski premijer Hassan Diab, koji je došao na vlast kroz proteste koji su oborili prethodnu vladu, za krizu krivi svoje prethodnike, a naročito guvernera Banke Libana Riada Salamea, koji je na toj funkciji 26 godina. Diab ga tereti da je vodio nestabilne i netransparentne fiskalne politike.

Aktualna monetarna devalvacija dijelom je posljedica strelovitog pada kreditne situacije u državi koja je u stalnom padu proteklih mjeseci zbog političkih nemira i strahova hoće li vlada moći isplatiti sve veći javni dug, jedan od najvećih na svijetu.

Diab je, također, tvrdio da je približno 5,7 milijardi dolara uzeto iz libanskih banaka tokom januara i februara ove godine uprkos kontrolama kapitala, što je osnažilo vrlo raširene sumnje na zakulisne igre i poseban tretman prema velikim ulagačima.

No, Salame je odbacio te tvrdnje, kazavši da je 3,7 milijardi dolara dato na ime isplata kredita, a 2,2 milijarde većinom su povučene u lokalnoj valuti, pa nisu mogle napustiti državu.

Govorio je da banke treba hvaliti, a ne kuditi, zbog stalnog davanja pomoći državi u protekle tri decenije, te da je vlada jedina kriva zbog ogromne potrošnje i bankrota. To je pogoršano, dodao je, Diabovom odlukom da prvi ne isplati ratu duga u martu, što je dodatno potreslo tržište.

Zaista, teško je zamisliti bilo koji finansijski sistem koji bi mogao izdržati toliki pritisak: gotovo svaka mušterija nastoji isprazniti svoje račune što je prije moguće. S druge strane, zarada banaka u ogromnom je skoku otkad ih kontrolira Salame i od 1993. dostigla je vrijednost 22 milijarde dolara, dok su plaće i javne usluge stagnirale ili pale.

Svi su krivi

Demonstranti, umorni od nejednakosti i sve lošijih uvjeta života, krive i Salamea i Diaba i cijeli politički sistem Libana, uključujući i gotovo svakog političara i stranku koji su ikad postojali. Riječ je o vrlo širokom obimu političke slike i kreće se od ekstremne desnice do ekstremne ljevice, od proameričkih do proiranskih stavova: kapitalista, komunista, ljevičara, islamista, fašista, neoliberala, postkolonijalnih feudalista, militanata, milijardera i bankara.

Svi ti akteri imaju jednu zajedničku stvar, poručuju ljudi s ulica, a to je jedna riječ: korupcija. To je moćan, ali neopipljiv termin. Samo njegovo izgovaranje priziva određenu katarzu i ne traži mnogo za objašnjavanje: “Kelun yani kelun! [Svi znači svi!]” glavni je slogan protesta koji se uzvikuje na skupovima i marševima više od pola godine. Svi moraju otići. “Grupa lopova!” stalni je nastavak tog slogana.

To se stajalište ponavlja, ali u pristojnijem maniru, kroz veliki broj članaka i priloga o libanskim problemima koji su objavljeni proteklih mjeseci u zapadnjačkim medijima i na konferencijama. Ono što stoji iza “endemske korupcije”, kako često govore, na sličan je način jednostavno i u jednini: politička klasa, vladajuća elita ili neka varijacija na tu temu.

Ti termini koriste se tako rutinski i naizmjenično da se pasusi sami pišu. Postaju blagi, ponavljajući kao i svaka neodređena, opća tvrdnja. No, također iskazuju sebi svojstvenu moralnu poziciju.

Rješenje je, kako tvrde analitičari, jednostavno: priznati krivicu i “reformirati” loše načine rada iz prošlosti, okončati korupciju, uspostaviti kredibilitet, prihvatiti transparentnost i odgovornost, vladavina prava. Okajanje grijehova.

Posljedice nedjelovanja slično su biblijske: savršena oluja bijesa i gnjeva, urušavanje, slobodan pad, ogromna zbrka “koja se koleba na ivici ekonomske propasti i političkog haosa”, kako je nedavno objavio Washington Post.

No, te dijagnoze kao da zaobilaze krunske detalje: brojke, imena, ključne dokaze za zatvaranje tog slučaja navodne jame nepravde.

Paralela s bogatijima

Dokazi protiv “korumpirane klase”, čak i u najpoštovanijim zapadnjačkim novinskim agencijama i medijima, većinom su na osnovu indicija: zapuštene javne službe koje posluju sa znatnim gubicima, nekontrolirana kriza valute, nedostatak programa socijalne zaštite, visoki životni troškovi, nezaposlenost, negativan rast BDP-a. Jesu li to stvarni simptomi lošeg moralnog ponašanja šačice vrlo loših ljudi?

Ako je korupcija – odnosno “lopovluk”, kako demonstranti kažu – mogla izazvati ovoliku štetu, zašto onda nije paralizirala bogatije države? U Sjedinjenim Američkim Državama, naprimjer, troše se hiljade milijardi dolara svake godine na napumpane ugovore za vojsku i infrastrukturu, korporativnu pomoć, propale projekte i programe, izbjegavanje plaćanja poreza…

Čuje se mnogo kritika na račun starih libanskih pokroviteljskih mreža koje omogućavaju da moć ostane u rukama nekolicine. No, koliko su one drugačije od nepotrebnih i ispolitiziranih premještanja novca od poreza kojim se bave članovi američkog Kongresa kako bi osigurali poslove i ugovore u svojim lokalnim zajednicima?

Na sličan način mnogi opisuju propali libanski bankarski sistem kao detaljnu Ponzijevu ili piramidalnu shemu prevare, u skladu sa stereotipnim prikazom beskrupuloznog libanskog biznismena. No, koliko je jedinstvena opasnost od duga u svijetu poslovanja i finansija?

Neki od insajdera s Wall Streeta uporedili su događanja na tržištu dionica, američki Fond socijalne zaštite, pa i Federalne rezerve s nekim oblikom Ponzijeve sheme. Hiljade milijardi dolara nestale su s računa tokom krize s nekretninama. Ipak, nije bilo propasti valute, nedostatka električne energije, nije bilo napada na američke banke. A kada se govori o pozivanju na odgovornost libanskih zvaničnika, malo je koji jači broker s Wall Streeta ili bankar završio u zatvoru.

Oni koji sada prijete prstom Libanu zbog njegovih finansijskih malverzacija trebaju se prisjetiti da su kreatori poslijeratne ekonomije te države većinom dolazili iz istaknutih američkih institucija.

Tim snova Rafika Haririja

Preminuli milijarder i premijer Rafik Hariri, koji je kreirao ogromnu potrošnju na obnovu, koja je dovela do ogromnog državnog zaduženja, bio je okružen veteranima globalnih finansijskih institucija koji su predvodili “liberalnu” strategiju ulaganja kako bi privukli strane investicije, uz pomoć malih poreza i još manjih regulacija.

Među članovima tog “tima snova” bili su bivši premijer i ministar finansija Fouad Siniora, koji je radio za Citibank, kao i guverner Centralne banke Salame, koji je bio potpredsjednik “Merrill Lyncha” u Parizu.

Decenijama su Hariri i njegova pratnja, kao i njihova politika, bili dobrodošli i slavljeni u zapadnjačkim prijestonicama. Salame je 2009. čak proglašen guvernerom godine centralne banke od magazina Banker, podružnice Financial Timesa, najboljim šefom centralne banke na svijetu u izboru Euromoneyja 2006, a među mnogim priznanjima je i nagrada francuskog predsjednika. Prošle godine dobio je ocjenu “A” Global Financea, čime je nadmašio kolege iz nekoliko evropskih država, uključujući Švicarsku i Veliku Britaniju.

Ako se osvrnemo, možemo vidjeti da  je globalna finansijska industrija slavila mnoge od tih neoliberalnih politika, i to s razlogom. One su vrhunske jednačine tržišta koje favoriziraju ulagače u odnosu na radnike, zaradu u odnosu na programe socijalne skrbi i zaštite životne sredine. No, kako ove politike objašnjavaju libansku jedinstvenu “zbrku” ako se takva ekonomija vodi širom svijeta?

Može li biti da su neoliberalne politike daleko štetnije za male, ratom razorene države kojima nedostaju jake institucije, politička stabilnost, prirodni resursi ili velike proizvodne industrije? Takve države već se smatraju vrlo rizičnima i s niskim povjerenjem ulagača, što donosi visoke cijene zajmova.

Razmotrimo to na nivou pojedinca: koliko je nekome teško izvući se iz lošeg kredita? Lako ga je kriviti za loše odluke i odgoj. Daleko je teže ustanoviti okolnosti koje su ga dovele do njegove nesreće jer to traži da onda svako svoje privilegije stavi pod mikroskop.

Pitanje jezika

Poput neoliberalizma, korupcija i kronizam također su prisutni u mnogim političkim i finansijskim sistemima. No, oni imaju daleko veći utjecaj kada nema dovoljno novca u ekonomiji da ljudi šute.

Čak i da odbacimo sve navedeno, ostaje nam omiljena žrtva za libanske probleme: sektarizam.

On se gadi posebno mlađim generacijama koje su odrasle nakon rata i koje su s pravom zbunjene njegovom važnošću i sposobnošću da opunomoći nekolicinu stranaka da imaju toliko kontrole nad državom. Ali, i tu postoje sličnosti sa stranačkim sistemima, stvarnošću koja se ne može izbjeći čak ni u najuspješnijim državama.

Na kraju, ne donose sekte ni političke stranke odluke u konačnici nego grupe utjecajnih ljudi na njihovom čelu. Uglavnom je riječ o bogatim muškarcima koji potpisuju ugovore i pomažu u stvaranju zakona koji ih im garantiraju. U razvijenim zemljama to se zove klijentelizam, a u još razvijenijim lobiranjem, komitetima za političko djelovanje i odličnim pravnim timovima.

To možda objašnjava dio razloga zašto su bogate države na niskim mjestima pokazatelja korupcije: jezik im je drugačiji.

Ništa od navedenog ne daje opravdanje lošem upravljanju i nejednakostima u bogatstvu. No, pruža neku perspektivu koja pomaže načinima traženja i borbe za bolje sisteme.

Nakon nekoliko godina istraživanja mnogih problema libanskih vlasti – propali javni radovi, preplaćene telekomunikacije, nepouzdana električna energija, destruktivno korištenje zemlje, zagađenost – imao sam, kao i mnoge moje kolege, probleme da ustanovim direktne i dokazive optužbe za korupciju i počinioce, odnosno loše dečke i babaroge.

Ratni lideri

Kad ukoračimo u ambis neuspjeha javnog sektora, obično nađemo labirinte i slojeve strukturnih problema koji se gomilaju decenijama. Tu su prastara i kvarljiva infrastruktura, ustanove bez dovoljno radnika i fondova, nedostatak održavanja i nadzora.

Te probleme dalje usložnjavaju nepostojeća ili neispravna tijela kontrole koja trebaju pratiti stanje industrije i ugovora, nejasni pravni okvir i suprotstavljeni pogledi različitih državnih agencija u vezi s tim ko je odgovoran, kao i spori, neefikasni i nedostupni sudovi.

Naravno, tako uvijeno okruženje pruža mnoge prilike za iskorištavanje, ali se to češće radi kroz rupe u zakonima, a ne kroz otvorene pljačke koje zamišlja naša mašta.

Suprotno općem stavu, to nisu uvijek problemi koji se povezuju s ličnostima koje su trenutno na vlasti. Ne bi trebali privlačiti pažnju i ljutnju samo njihovi iritantni maniri i podrugljivi osmijesi nego i stotine lokalnih i državnih izabranih zvaničnika i birokrata koji donose hiljade odluka na dnevnoj bazi, a za koje glasaju milioni građana iako dolaze iz “vladajuće klase” i njene ekonomije pokroviteljstva.

Rasprava o odnosima moći dovodi nas do konačnog i možda najpopularnijeg argumenta koji objašnjava libanske finansijske probleme: ratni lideri. To je još jedan termin, poput korupcije, na koji smo se navikli prilikom iskazivanja opravdane ljutnje i tjeskobe.

No, ponovo moramo sami sebe zapitati kako zamišljamo uspostavljanje političkih struktura širom svijeta, naročito u dijelovima svijeta koji su ekonomski najjači i kojima se divimo? Zar se država ne pravi ratom? Plemenima, klanovima, vojskama i krvavim bitkama?

Razlika je u tome što u Libanu nema pobjednika, ratni lideri ili “osnivači” nisu odustali, druga strana nije poražena kako bi se otvorio put “nepodijeljenoj” naciji napravljenoj na kostima poraženih.

Liban je na mnoge načine nezavršen posao. Zamrznut je u fazi embrija izgradnje nacije, milicije su prerasle u stranke, ali samo imenom. Nema sistema koji ih kontrolira, nema veće vlasti da rješava sukobe i jurisdikcije, nema dogovorenih sistema sigurnosti da provode vladavinu prava. Svaka strana može opravdavati svoje poteze kao dio bitke koja još traje.

Strani militarizam

Cinici će reći da je ta praznina libanska sudbina, da bude pustara ili tabla za šah gdje velike sile mogu manevrirati i manipulirati kako bi poravnale račune da ne prljaju svoje ruke (ni države). Decenije gotovo neprekidnog ratovanja, od osnivanja tokom Drugog svjetskog rata, do uličnih borbi, zračnih udara i atentata iz proteklih godina svjedoče tome. Nijedna strana ne bi nastavila borbu bez vanjske podrške.

Zanimljivo, taj militarizam iz stranih država rijetko se spominje u analizama korupcije u Libanu. Tačnije, u priči o korupciji i ekonomskim gubicima nikad se ne spominju uništena infrastruktura vrijedna milijarde dolara, štete nanesene putevima, mostovima i elektranama višedecenijskih izraelskih udara uz pomoć američkih bombi, gubici kroz turizam, brodogradnju i druge industrije. Liban plaća i cijenu ratova koje stranci finansiraju, a koji se vode u susjednim državama, primajući izbjeglice više nego ijedna druga država kada se gleda odnos s brojem stanovnika, što dodatno otežava situaciju na tržištu rada, koje je na koljenima, kao i u sistemu zdravstvene i javne zaštite.

Svi navedeni faktori i dalje će nastaviti usložnjavati libanske opcije za nastavak. Nova vlada, koju čine većinom nepoznati pojedinci i univerzitetski profesori, a neki su od njih savjetnici političkih stranaka, ima ambiciozne ideje. Na površini, njihova priča ozbiljnija je od priče njihovih prethodnika i više odgovaraju na zahtjeve javnosti, hapseći biznismene optužene za cjenovne malverzacije i tražeći puni uvid i kontrolu u aktivnosti Centralne banke.

No, oni su na udaru žestokih kritika, naročito njihovo nastojanje da traže milijarde dolara pomoči od MMF-a i njihov neuspjeh da organiziraju izbore i brže riješe državu korupcije.

Zaista, svaki potez vlasti treba biti pod žestokom pažnjom. Obnovljeni zahtjevi na odgovornost i istragu jedan su pozitivni aspekt sve veće kulture ustanka koju su potakli protesti.

No, analize koje ne uspijevaju kontekstualizirati teške, historijske, strukturne i geopolitičke izazove pred kojima se može naći i najbolja moguća vlada Libana govore samo dio priče.

Strahovi, poput korupcije, stabilnosti i kreditne sposobnosti, nematerijalni su pokazatelji često procjenjivani i određivani od onih koji imaju više privilegije i pozicije od svih političara ili birokrata u Libanu. Globalne institucije pomažu određivanje sudbine države, ali ne dijele njene nacionalne interese.

Bajkovita priča

Kao i uvijek, Liban će voditi naporne bitke da privuče strani kapital, sada teže nego ikad. Sada ne postoji samo zabrinutost za sigurnost – stigma koja se proteže više od 40 godina – nego i zbog solventnosti državnog finansijskog sistema, koji se nikad nije suočio s izazovom ovih razmjera, čak ni tokom granatiranja u građanskom ratu.

Koliko je realno očekivati da Liban izgradi konkurentnu industriju iz već oslabljene pozicije, bez prirodnih resursa, jake centralne vlasti ili znatne tehnološke inteligencije da se na njih osloni?

Ako izuzmemo nekoliko lakših grana industrije, poput prehrambene, papirne ili industrije nakita, Liban jednostavno malo proizvodi i nema osnovne infrastrukture da to čini u većim količinama. Iako obiluje prirodnim i historijski važnim lokalitetima, problem prave brige “za zabrinutost”, upozorenja za putovanja iz najmoćnijih svjetskih država i dalekosežne negativne percepcije, zbog čega su prelijepe antičke i prirodne lokacije većinom puste. Nisu pomogle ni američke sankcije, kao ni zabrana direktnih letova od građanskog rata.

Nešto nade polaže se u moguću proizvodnju nafte i obnovljeni interes uzgoja indijske konoplje (što je dugo zabranjeno zbog pritiska SAD-a). Ništa od toga nije sigurno kao činjenica da će nove pozajmice donijeti nove troškove pozajmljivanja, nove političke klauzule sa sve težim i opasnijim uvjetima za ispunjavanje.

Sve te buduće transakcije za razvoj i finansiranje treba pažljivo pratiti. No, uz to se treba oduprijeti iskušenju stvaranja zaključaka kojima se ispunjavaju čisti redovi, lako probavljive analize i zamorni moralistički stereotipi kako bi se podišlo međunarodnoj javnosti i izdavačima. Pokazivanjem prstom na loše ponašanje na lokalnom nivou izbjegava se ozbiljnija priča o nepravdama globalnih finansija.

Nema lakih odgovora u objašnjenju priče Libana – to je u biti priča mnogih država i naroda i okolnosti koje odražavaju međusobno povezanu političku i ekonomsku realnost, zajedničke slabosti i najdublje strahove. Pripazite se bajkovitih priča o negativcima, herojima i propuštenim prilikama za sretan kraj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera