Ko je Hrvatima skuhao srpski đuveč

I tvrtke AIPK, koja je uvezla đuveč, racionalno odgovaraju da je hrvatska poljoprivreda uništena, a da je uvoz iz Srbije i Makedonije najkvalitetniji (Wikipedia)

Srbija opet želi okupirati Hrvatsku! Doduše, ne radi to vojno kao što je bio slučaj devedesetih, mada je želja ista, nego onako mučki s leđa nastoji svojom robom pokoriti recesijom uzdrmanu Lijepu našu. Baš kao što je Njemačka, sjećate se svih onih teorija, promijenila taktiku pa umjesto da opet čizmom gazi Europu poput Trećeg Reicha, čini to ekonomski kao Četvrti Reich.

Nedavno su Srbi onu već legendarnu čokoladicu Mony, proizvodnja Pionir iz Subotice, pokušali podvaliti nevinoj dječici u Dubrovniku iskoristivši predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović za svoje mračne namjere. Srećom, uvijek budni čuvari nacionalne čistoće uspjeli su spriječiti konditorski atak.

Kako iz svake nevolje nastane i nešto dobro, (ne)spretna srpska podvala dovela je do veće opreznosti na svim razinama, pa je sada stupanj revnosti na puno višoj razini nego što je bio prije kontroverzne Mony.

Šok i nevjerica

Ne vjerujete? Evo vam primjer đuveča! Ovo jelo sastavljeno od riže, tikvica, luka, paprike, mrkve i dinstanog paradajza, začinjeno solju, origanom, timijanom, ružmarinom i lovorom, do kojeg mesoljupci drže jednako kao i do pohanog patliđana, na mala vrata ušlo je u hrvatske oružane snage. Vijest nevrijedna bilježenja, s obzirom da je povrće ipak znatno jeftinije od mesa, da na konzervi đuveča, specijalno spravljenog za Hrvatsku vojsku, ne stoji ono zastrašujuće „Zemlja porijekla: Srbija“?!

Odjeknula je ta vijest kao šamar! Pa ako nismo u stanju prehraniti vojsku vlastitim proizvodima, nego to čine Srbi, onda je pitanje trebamo li je uopće. I ne samo đuveč! Poput lavine se krenulo otkrivati što jamci hrvatske samobitnosti konzumiraju od makedonskog ajvara i talijanskog graha do mađarskih sardina i, bože sačuvaj, srpskog đuveča.

Šok, nevjerica, rezignacija, tuga. Nije bilo riječi kojom su se mogli opisati osjećaji koji su obuzeli pripadnike nekada slavne vojske koja je, eto, spala na to da je hrane tuđini i dojučerašnji ljuti neprijatelji. Naše tvornice su propale, milijun hektara zemljišta je neobrađeno, Slavonija koja je bogomdana za poljoprivredu propada jer mladi odlaze s obzirom da nemaju od čega živjeti, a mi uvozimo – đuveč?!

„Ne znam što je gore, srpski đuveč ili mađarske sardine“, kroz zube je promrmoljio anonimni sugovornik zagrebačkog dnevnog lista 24 sata otkrivajući njihovim novinarima ovu skandaloznu aferu.

Otkud Mađarskoj sardine?

Ipak, iz tvrtke AIPK, koja je uvezla đuveč, spuštaju loptu na zemlju i racionalno odgovaraju da je hrvatska poljoprivreda uništena, a da je uvoz iz Srbije i Makedonije najkvalitetniji. „Njihova zemljišta su ekološki čista, bez pesticida, nemaju GMO hranu i njihove namirnice ulaze u kategoriju zdrave hrane. Monopol je najveći problem ove države. Uz to, država štedi i javnom nabavom traže se najjeftinije cijene i najkvalitetniji proizvodi, a njih je u toj kategoriji živežnih namirnica najlakše naći baš u ove dvije zemlje“, vrlo su jasno objasnili razloge zašto uvoze prehrambene proizvode iz tih država i ne mare puno za akcije tipa „Kupujmo hrvatsko!“ kojima se pokušava probuditi svijest kod građana da se više isplati kupiti skupu Kraševu bajaderu, nego jeftinu srpsku čokoladicu Mony zaboravljajući pritom da sve manje ljudi ima novca i za kruh, kamoli čokoladu.

Međutim, novinari nisu ovdje stali, nego su krenuli istraživati otkud Mađarskoj sardine, pa su došli do zaključka da objašnjenja – nema, nego da uvoz te konzervirane plave ribe iz države koja nema more spada u „paranormalne fenomene prikladne za televizijsku seriju ‘Zona sumraka'“.

„Ok, nemamo đuveč, nemamo ajvar, ali zar nam pobogu i sardine nedostaju? Ta pun ih je Jadran. Je li moguće naći odgovorne za ove propuste koji nisu tek privremeni. Naime, jedna tvornica sardina mogla bi kroz cijelu godinu hraniti ne samo vojsku, nego i zaposliti mnogo mladih ljudi koji, ovako, s otoka odlaze u inozemstvo – trbuhom za kruhom“, očajan je komentator u 24 sata.

Zaboravio je, na žalost, priču staru niti deset godina kada je ugašena zadnja tvornica ribljih konzervi na Visu. Pogon za konzerviranje prodan je – tvornici u Nišu. Na pitanje što pobogu Niš ima sa srdelama, ponosni vlasnik Nišlija, odgovorio je protupitanjem: „Zar mislite da su na Visu pakirali ribu iz Jadrana. I oni su, a tako ću i ja, kupovali sardine iz Maroka, Tunisa i Alžira što je puno povoljnije nego iz Jadranskog mora“.

Ekonomska logika, ma što mi mislili, uvijek pobijedi. Uostalom, usred rata kriminalci s obje strane granice vrlo  su  uspješno surađivali, nafta je tekla u  potocima, a Ronhill se jednako pušio u Zagrebu, kao i u Beogradu. Zato dok Četvrti Reich uspješno „gazi“ Europom, a Nijemci imaju nikada viši standard, mi čitamo deklaracije. Izgleda da nam nema spasa!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera