Ko je ‘američki musliman’?

Proteklih dana sam pročitao dva veoma informirana i informativna teksta na Al Jazeeri o situaciji „američkih muslimana“. Jedan je bio veoma kritičan, a drugi u potpunosti suprotan. Oba autora ova dva kratka eseja su istakli važne i logične stvari. Nisam razmišljao da se trebam prikloniti jednom ili drugom. Oba su imala važne stavove.

U jednom od članaka sam čitao o „političkoj impotenciji zajednice američkih muslimana“, gdje je Ali Al-Arian tvrdio: „Istaknute ličnosti i organizacije američkih muslimana danas guše duh političkog otpora u našoj zajednici“. U drugom Abbas Barzegar tvrdi suprotno: „Zapravo, američki muslimani su u centru otpora“, a dalje nam govori: „Uprkos izazovima u i izvan zajednice, američki muslimani se opiru islamofobiji i ekstremnoj desnici“.

Uvijek čitam ovakve tekstove sa očitim interesom i zrnom znatiželje gdje se pitam kod dobija ovu titulu da ga zovu „američkim muslimanom“? Između čitanja dva članka, pitao sam se pitanje koje su oni uzeli zdravo za gotovo.

Ko je „američki musliman“? Ja sam musliman Također sam i američki građanin. Da li sam i ja „američki musliman? Da, ne, možda – i ako je tako zbog čega? Kada oni kažu „naša zajednica“, ko su zapravo članovi te zajednice? Da li su to svi Amerikanci koji kažu da su muslimani ili oni koji se okupljaju u određenim vrstama džamija? Ovo pitanje u određenoj tački postaje veoma egzistencijalno.

Rušenje stereotipa

Određene vrste muslimana su sada zauzele tržište definirajući ko ili šta je „američki musliman“. Njih pozivaju u Bijelu kuću, dio su određenih odbora, izvode određene rituale. Oni, naravno, imaju svako pravo definirati kako oni razumiju termin „američki musliman“. No, da li oni zaista mogu ograničiti značenje ove kategorije na inkluzivni ili ekskluzivni način?

Ako imate bradu ili nosite „hidžab“, kako to sad nazivaju, onda ste musliman. Ako se molite na posebno određen način ili postite tokom mjeseca ramazana ili ste išli na hadž, pa onda ste svakako musliman, a ako ste istovremeno Amerikanac, onda vas sve to čini „američkim muslimanom“.

Tokom posljednjih američkih predsjedničkih izbora, izvjesni Khizr Khan i njegova supruga Ghazala Khan, ožalošćeni roditelji kapetana američke vojske Humayun Khana koji je poginuo 2004. tokom rata u Iraku, istaknuti su kao cijenjeni muslimanski par koji je govorio u ime ovih „američkih muslimana“. Oni su bili za Clintona i protiv Trumpa.

No, pretpostavimo da se nijedna od navedenih stvari ne odnosi na vas – ne molite se kako je propisano, ne postite tokom ramazana, nemate bradu, ne nosite hidžab i niste išli na hadž – i kategorički ste protiv rata naročito nelegalne i nemoralne američke invazije na Irak, a musliman ste i Amerikanac – da li se i dalje kvalificirate za naslov „američki musliman“ i da li ste dio „naše zajednice“?

Pretpostavimo da ne nosite svoj islam u dužini odjeće, u šalu za glavu, skrivate ga i ne prikazujete ga osebujnom bradom. Šta onda? Da li i dalje možete doći na augustovski skup „američkih muslimana“? Ako se molite, da li se molite privatno u kući ili u skrivenom labirintu svoga srca i duše, a ne u džamiji ili centru zajednice. Ako svoj post skrivate za sebe i to činite u svetoj samoći sebe i svog stvoritelja, a ne reklamirate to.

Imam dragu prijateljicu i kolegicu koja je viši profesor na poznatom univerzitetu Ivy lige, istaknuta je učenjakinja, privržena supruga i majka četvero djece. Jednog dana mi se povjerila i rekla „znaš“, gotovo šapatom, „nedavno sam otišla na hadž i to sam zadržala za sebe“. Ne nosi hidžab niti se svakodnevno moli niti posti na očiti način. Ona je također Amerikanka. Da li to nju čini „američkom muslimankom“? „Muslimanska zajednica“ bi bila jako siromašnija ako bi joj se to negiralo.

Historijski razvoj

Mi, nedavno došli muslimanski imigranti koji su došli u Sjedinjene Američke Države prije nego su nas zabranili Donald Trump i Stephen Miller kako bi učinili Ameriku Velikom Za Bijeli Narod Ponovo, stigli smo iz cijelog svijeta. Mi smo Arapi, Iranci, sa juga Azije, Indonežani, Malezijci… bijeli, crni, smeđi, ma sami izaberite. Mi smo suniti, šiiti i, bili svi blagoslovljeni, također i „su-šiji“. No, sve takve odrednice zajedno ne objašnjavaju ni blizu nešto što se naziva „američkim muslimanima“.

Naša snaga kao muslimana koji žive u SAD-u, po mom mišljenju, te ako želimo imati stalni utjecaj u ovoj državi, leži upravo u našoj različitosti, množiti i zapravo neodređenosti, u činjenici kako ne možemo biti samo kategorizirani, definirani i potčinjeni.

Dobro je što ne možemo, a zaista ne možemo, staviti sva naša muslimanska jaja u jednu košaru određenja kako bi nas ostrašćeni islamofobi mogli lakše napadati. Srećom, više nije pitanje ko je sunit, a ko šiit. U pitanju je nešto daleko važnije i hitnije.

U pitanju je budućnost vjere naših predaka koja treba oslobađanje, ali i učvršćivanje moralne iskrenosti koja će omogućiti našim potomcima da misle svojim glavama, imaju svoje osjećaje i sjećaju se roditelja sa poštovanjem, a ne sa strahom. Ova i naredna generacija muslimana mora se boriti sa nekim velikim moralnim problemima. Prijeteće ekološke katastrofe, ogromne izbjegličke i radničke migracije, prava žena, ključna doktrinarna zagonetka istospolnih brakova i prava LGBTQ+… Ova pitanja će ujediniti i dijeliti muslimane u generacijama koje dolaze daleko ozbiljnije od bilo koje doktrinske svađe o nasljedniku Poslanika Muhammeda.

Činjenica da nas užasni islamofobi mrze i da mi njih mrzimo 10 puta više ne može biti jedina snaga odlučivanja ko i šta smo.

Sjećanje na prošle stvari

Ključni dio analize same ideje muslimana u Americi je pronalazak njenog korijena u historiji afroameričkih muslimana, a ponajviše o zaostavštini Malcoma X. Moramo se sjetiti kako su prvi muslimani koji su došli u američke kolonije, a kasnije u SAD, zapravo robovi iz Afrike.

Jednako je važno ukazati na prevaru i izmišljotinu bijelih supremacista koju oni nazivaju „jevrejsko-kršćanskom“ tradicijom – namjerno negirajući historijske činjenice o „jevrejsko-islamskim tradicijama“. No, nije dovoljno samo ukazati na ovu rasističku kamuflažu kršćanskih cionista. Muslimani uz to trebaju način kako njihova zajednička vjera može uči u nešto što istaknuti američki sociolog Robert Bellah naziva „građanskom religijom“.

Nije dovoljno reagirati na islamofobiju. Moramo usvojiti daleko napredniji plan ojačanja i osvježenja američkih građanskih sloboda tako što pridružimo glasove neprocjenjivom nasljeđu koje već imamo u zaostavštinama Muhammada Alija i Malcoma X.

Naša nedavna iskustva od Palestine do Iraka, do Afganistana i Jemena stavljaju nas u aktivno saosjećanje sa drugim Amerikancima koji nisu muslimani, sa Afroamerikancima koji su možda kršćani, sa hrabrim anticionističkim aktivistima gdje je velika jevrejska komponenta, sa Latinoamerikancima i drugim izbjeglicama, sa borcima za zaštitu okoliša, građanska prava, LGBTQ+ zajednicom…

Sve su ovo formativne moralne i političke snage koje će definirati termine post-islamske teologije oslobađanja koja će početi ukazivati na metafizičke temelje naprednog islama upravo odavde, iz Sjedinjenih Država.

Ogromna snaga islamofoba i masovni milioni dolara koje imaju na raspolaganju ne bi smjeli skrenuti pažnju sa činjenice kako su ovi većinom kršćanski cionisti moralno i intelektualno propali diletanti, te kako je njihovo zagovaranje za Izrael zapravo izvrdavanje zbog njihovog neizlječivog antisemitizma i islamofobije što je po sebi slaba krinika za njihove ideologije bjelačke nadmoći koje iskazuju u lažnom iskazivanju „jevrejsko-kršćanske tradicije“.

Što se više ukorjenjuju u progresivnu politiku, muslimani će biti sve više udaljeni od opakih muslimanskih oportunista koji se kače za voz predsjedničke politike bilo da je riječ o Obami ili o Trumpu. Biti musliman danas znači otvarati i širiti moralne vrijednosti islama tačno u vrijeme kada se pridružujemo snagama kršćana, jevreja, pa čak i ateista i agnostika u aktivnoj obnovi američkog građanskoj vjeri za veće, zajedničko, dobro.

U Kashf al-Mahjubu, cijenjenom sufijskom tekstu iz 11. stoljeća koji je napisao Ali b. Uthman al-Hujwiri (otprilike 1009-1077), čitamo o uzvišenom paradoksu: Kada je postojao sufizam, piše on, nije bilo imena za njega, a kada se ono našlo, tada nije bilo sufizma. Na neki način možete zaključiti, i mi muslimani – crni, smeđi, bijeli ili bilo koje druge boje – koji smo došli u ovu državu, bili smo „američki muslimani“ kada nije bilo imena za nas, a kada pronađu ime za nas, koliko politički nastrojeno, mi ćemo možda zaboraviti ko smo zaista.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera English