Ko je američki Indijanac?

„Danas se Elizabeth Warren, koju nekad nazivam Pocahontas, pridružila utrci za predsjednika. Hoće li se ona natjecati kao prvi predsjednički kandidat iz reda američkih Indijanaca, ili je odlučila da nakon 32 godine, to više ne prolazi tako dobro? Vidimo se na stazi kampanje, Liz!“

U svom tvitu od 9. februara američki predsjednik Donald Trump se ne referira samo na dugogodišnje tvrdnje Elizabeth Warren da vodi porijeklo od američkih Indijanaca i na odbijanje na koje je naišla u raznim autohtonim zajednicama, već i na jedan od najneslavnijih i traumatskih događaja u historiji plemena Cherokee, stazu suza – prisilno preseljenje američkih Indijanaca u 19. stoljeću koje je uzrokovalo hiljade smrti.

Trumpov tvit je prouzrokovao mnogo debate u vezi tog da li je prihvatljivo za američkog predsjednika da koristi rasnu uvredu ili referencu na genocid da privuče pažnju na navodne afere političkog protivnika. Međutim, javne diskusije su uglavnom izostavile veoma stvarne kompleksnosti identiteta i historije američkih Indijanaca neistražene. Istina je, mnogi narodi američkih Indijanaca su se borili da definišu pripadanje već decenijama.

Lažne tvrdnje o plemenskom pripadništvu

Kontroverza u vezi Warrenih tvrdnji o svom identitetu američke Indijanke prvo se pojavila u javnoj domeni tokom njene kampanje za Senat 2012, kada ju je oponent optužio da je lagala o svom naslijeđu da bi stekla prednost u svojoj akademskoj karijeri.

Posljedično, istraga Boston Heralda otkrila je da ju je Pravni fakultet na Harvardu naveo kao američku Indijanku u svojim federalnim formularima tzv. pozitivne diskriminacije od 1995. do 2004. Daljnje istrage su pokazale da je ona također tvrdila da ima autohtono američko naslijeđe dok je radila na Univerzitetu u Pennsylvaniji 1989. i identifikovala se kao „američka Indijanka“ na teksaškoj registracionoj kartici 1986.

U odgovoru na optužbe da je prevarom prisvojila manjinski identitet zbog profesionalne koristi Warren je tvrdila da je sve svoje tvrdnje zasnovala na „porodičnim pričama“ koje su se prenosile s koljena na koljeno, i da nikada nije unaprijedila svoju karijeru koristeći svoje naslijeđe da stekne prednost. Opširna istraga Boston Globea u septembru 2018. potvrdila je da Warren nije profitirala od tvrdnji o svom naslijeđu. Međutim, ta objava nije uspjela zaustaviti predsjednika Trumpa i druge Republikance da nastave optuživati senatorku da laže o svom naslijeđu.

Oluja oko Warreninog porijekla samo se produbila kada je pokušala neutralizirati napade objavivši DNK analizu u oktobru 2018, koja je rekla da je imala predaka američkih Indijanaca „prije šest do deset generacija“. Narod Cherokee je napao Warren zbog testa, koji je, rekli su oni, lažna tvrdnja o plemenskoj pripadnosti, zbog čega se senatorka izvinila.

Ali zašto je važno da li Warren tvrdi da je američka Indijanka? I zašto je narod Cherokee odbacio njene tvrdnje?

Ko je američki Indijanac?

Tvrdeći da pripada naslijeđu Cherokeeja, Warren je pristupila u dugogodišnji izraz u američkoj historiji: fenotipski bijeli ljudi, koji uživaju sve privilegije povezane sa bjelošću u SAD-u, i tvrde da imaju identitet američkih Indijanaca.

Od kolonizatora na Bostonskoj čajanki do hipija i hipstera današnjice, bijeli Amerikanci koriste opremu američkih Indijanaca (pera, jelensku kožu, ukrase na glavi) ili autohtono porijeklo (gotovo uvijek mali postotak – dovoljan da ih učini zanimljivima i egzotičnim, ali nedovoljan da ih učini osobom tamnije puti) jednako lagano kao da obujete par cipela, koristeći ih da signaliziraju nezavisnost od državnih struktura i odgovornosti, kao poveznicu sa zemljom, određenu vrstu spiritualnosti (često korištenu da se zaradi) ili kao želju da se vrate u prošlu eru.

Učestvujući u ovoj igri uloga, ovi bijeli Amerikanci pokazuju da vide izvorne stanovnike kao egzotične artefakte iz zamišljene prošlosti, prije nego kao moderne građane koji nose istu odjeću, slušaju istu muziku i sami se nose sa istim savremenim pitanjima.

Iako je senatorka Warren odrasla u Oklahomi, državi koja ima najviši procenat američkih Indijanaca u naciji i državi gdje su Cherokee najveća manjinska grupa, ona je odgojena kao bijela osoba, ne kao Cherokee. Ona nije učila o kulturi Cherokeeja, jeziku ili historiji, i nije dijelila ni formalne ni neformalne veze sa narodom Cherokee.

Iako je ona u stanju pokazati da posjeduje određeni vid DNK američkih Indijanaca, to je ne čini nužno ništa više američkom Indijankom od svih beznačajnih mladih bijelaca koji nose pera i ukrase za glavu kao modne dodatke na festivalima. Osim tog, povezivati DNK sa specifičnim plemenom je gotovo nemoguće, budući da su izvorni stanovnici sjeverne Amerike stalno migrirali i međusobno se vjenčavali, a DNK kompanije koriste baze podataka koje većinski sadrže evropske genetske podatke, sa malim uzorcima od američkih Indijanaca i drugih ljudi tamnije puti.

Tvrdnje o porijeklu američkih Indijanaca usko su vezane za prava na plemensko državljanstvo – osjetljivo pitanje koje kombinuje politiku identiteta sa ekonomijom i političkom nadležnošću.

„Američki Indijanac“ nije samo rasna kategorija, to je također politički identitet jer su plemenski narodi priznati kao suverene vlade u SAD-u. Kada neko tvrdi da je američki Indijanac, on ili ona također polaže pravo na pristup političkim i ekonomskim dobrobitima teško dobijenim od strane autohtonih vlada u brutalnim pravnim borbama u vezi plemenskog suvereniteta.

Zato je narod Cherokee odbacio Warrenin DNK test kao „neprikladan i pogrešan“ i optužio je senatorku da „potkopava plemenske interese sa svojim stalnim tvrdnjama o plemenskom naslijeđu“.

U tom kontekstu, lako je vidjeti zašto je Warrenina tvrdnja da pripada Cherokee identitetu, kao fenotipski bijela žena bez stvarne povezanosti sa plemenom problematična. Međutim, odbijanje senatorkine tvrdnje od strane naroda Cherokee nije iskreno i direktno kako se na prvu čini.

Inkluzija i isključivanje

U svom odgovoru na Warrenino saopštenje za medije o rezultatu njenog DNK testa, državni sekretar naroda Cherokee Chuck Hoskin Jr. izjavio je da je „DNK test beskoristan da odredi plemensko državljanstvo“, implicirajući da to ko jeste Cherokee ne određuje krv, već pojedinčeva dokazana zajednička historija sa ovim plemenom.

Pa ipak, narod Cherokee je uskratio jednu grupu ljudi – potomke njihovih bivših robova – koji su imali zajedničku historiju, generacije su provele živote pored izvornih stanovnika, naprosto zato što ih nisu vidjeli kao „dovoljno“ izvorne.

Plemensko članstvo je oduvijek zavisno od incijacije u zajednicu izvornih stanovnika, putem rođenja, ženidbe ili usvajanja. Ali formalizacija ideje državljanstva, statusa koji može biti dodijeljen (ili oduzet) od strane specifičnog vladinog tijela, proizvod je kolonizacije.

Počevši većinom u 19. stoljeću, kada su izvorne nacije bile u interkaciji sa američkom vladom da prodaju svoju zemlju i prime godišnje rente za nju ili je razdijele u parcelama, SAD je slao predstavnike da naprave kompilaciju liste ljudi koji bi onda bili kvalifikovani da prime ove rente ili zemljišne parcele. Ovi bi ljudi onda također bili smatrani plemenskim državljanima. Vremenom su mnoge nacije kao što je nacija Cherokee, nastavile koristiti ove iste liste kao osnovu plemenskog državljanstva.

Za indijanske narode kao što su Cherokees, kao i Choctaws, Creeks, Seminoles i Chickasaws, koji su posjedovali crne robove, evolucija plemenskog državljanstva bila je komplikovanija. Njihovi crni robovi su živjeli među njima, dijeleći njihov jezik, hranu i domove i ova zajednička historija protezala se kroz decenije i generacije.

Pa ipak, mnogi izvorni narodi su smatrali ljude afričkog porijekla koji su boravili u njihovim narodima zasebnom grupom i kada je ovih pet naroda skupilo svoje liste članstava u partnerstvu sa američkom vladom, oni su odvojili sebe od svojih bivših potomaka, kreirajući dvije kategorije državljanstva – jedno za „Indijance po krvi“ i jedno za bivše robove.

Onda su tokom 20. stoljeća Cherokees, Choctaws, Creeks, i Seminoles vremenom okončali plemensko članstvo svih potomaka njihovih bivših robova, tvrdeći da nemaju mjesta u njihovim narodima jer nisu imali izvorno porijeklo.

Potomcima bivših robova Cherokee žena i muškaraca, prema procjenama 3000 ljudi, od kojih mnogi vode porijeklo od Cherokeeija, uskraćena su prava i privilegije državljanstva Cherokeeja godinama – ali oni su uzvratili udarac, podnosivši tužbe na plemenskim sudovima a onda na američkim sudovima. U 2017, sa uspješnim ishodom na slučaju narod Cherokee protiv Nash Vann i ostali na američkom okružnom sudu, ovi potomci, koje su oslovljavali sa Cherokee oslobođeni ljudi, su s dobrodošlicom dočekani nazad.

Nakon ove odluke, narod Cherokee je okrenuo novi, inkluzivni list i čak je slavio Dan Martina Luthera Kinga Jr.-a kao zvanični praznik prvi put ovog januara, u čast svojih oslobođenih državljana. Nadamo se da ovo signalizira spremnost da se vrate tradicionalnim definicijama plemenske uključenosti koji priznaju neformalno pripadanje i historijsku vezu.

Plemenski suverenitet

Potomci bivših robova Creek Indijanaca su podnijeli sličan slučaj na američkom federalnom sudu, isto tako tražeći da ponovo uspostave svoje plemensko članstvo.

Kao najveći od bivših robovlasničkih indijanskih naroda, postupci naroda Cherokee i reakcije potomaka oslobođenih Cherokeeja dobili su najviše publiciteta.

Ali svi indijanski narodi se bave pitanjima vezanim za plemensko članstvo (kome bi trebalo biti dozvoljeno da bude član, kako bi se plemenski resursi trebali koristiti da budu na usluzi svakom članu itd.), posebno u historijskom trenutku kada je moderno tvrditi da imate identitet američkog Indijanca. Odgovori indijanskih nacija na ova pitanja o članstvu su oblikovani ekonomskim resursima koje imaju ili nemaju i njihovim idejama o tome kako bi član plemena trebao živjeti i kako bi trebao izgledati.

Ne postoji jedan odgovor na pitanje kako bi narod američkih Indijanaca trebao odlučiti o plemenskom članstvu. Ipak je to njihovo pravo zasnovano na plemenskom suverenitetu. Nije dužnost indijanskih naroda da s dobrodošlicom dočekaju svaku osobu koja uradi DNK test i otkrije da navodno posjeduje izvorno porijeklo; nije njihova dužnost da olako uzimaju tvrdnje potpuno nezavisne osobe o pripadanju.

Ali kako počinju više javno definisati parametre svojih definicija državljanstva, trebala bi biti njihova moralna obaveza da u potpunosti priznaju i isprave nepravedna isključenja koja su napravili u prošlosti.

A, kako izborna kampanja Elizabeth Warren dobija na brzini i ova kontroverza, bez sumnje ponovo i ponovo izranja na površinu, novinari sada imaju radnu obavezu da prebace ovaj narativ o indijanskom identitetu od puke šale do iznijansiranog razgovora o rasi i pripadanju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera