Oglasi

Ko i zašto ne želi BiH u NATO-u?

Priključenje žele spriječiti separatisti i pristalice velikodržavnih projekata, a interes u tome vide i konzervativni bošnjački redukcionisti.
Argumenti da bi članstvo BiH u NATO-u imalo pozitivne efekte na ekonomiju zemlje, političku stabilnost i sigurnost gotovo da nemaju ozbiljne protuargumenteNATO

Osim što bi učlanjenje BiH u NATO rezultiralo ekonomskim razvojem, stranim ulaganjima i većim stepenom sigurnosti i političke stabilnosti, NATO je i jedina konkretna i efikasna prepreka podjeli zemlje. Priključenje žele spriječiti separatisti i pristalice velikodržavnih projekata, a svoj interes u tome vide i konzervativni bošnjački redukcionisti u BiH. Ruski glas protiv BiH u NATO-u krije sasvim drugi interes, daleko izvan Balkana.

Nakon što je i Makedonija ovih dana riješila mnogima nerazumljivi spor oko imena države sa Grčkom i potom joj ekspresno otvorena vrata na putu u NATO, zagovornici takvog puta Bosne i Hercegovine dobili su povod da opet istaknu neophodnost priključenja i BiH ovom Savezu. Argumenti da bi članstvo BiH u NATO-u imalo pozitivne efekte na ekonomiju zemlje, političku stabilnost i sigurnost gotovo da nemaju ozbiljne protuargumente.

Dakle, ako odbacimo već izlizane „razloge“ srpskih separatističkih snaga unutar BiH, srbijansko podržavanje Banje Luke i rusko strateško protivljenje širenju NATO-a, kao nužnost se nameće rasvjetljavanje stvarnih, suštinskih razloga ometanja NATO puta Bosne i Hercegovine i sa nekih drugih strana. Već politički iritantno zvuče razlozi Milorada Dodika i drugih zvaničnika RS protiv puta Bosne i Hercegovine u Savez. Dakle, stavovi: „oni su nas bombardovali pa nećemo“, „kad uđe Srbija, onda će i RS“, „ne može RS u Savez jer nećemo da ratujemo protiv Srbije“ i najnovija „deklaracija o vojnoj neutralnosti“ samo su izgovori kojima se ni približno ne opravdava strateška upornost u protivljenju. Šta su onda stvarni razlozi opstruiranja i otežavanja puta Bosne i Hercegovine u NATO?

Velika Srbija... četvrti pokušaj?

Regionalnu balkansku geopolitiku već više od jednog stoljeća nastoje kreirati i nametnuti srpske političke elite pri čemu su hrvatske elite u različitim razdobljima nastojale iskoristiti politički trenutak i izboriti svoj interes. Uzmimo da je ideja „velike Srbije“ sa imperativom okupljanja svih Srba u jednoj državi, prvu realizaciju imala u granicama kraljevina SHS i Jugoslavije. Slijedio je neuspješni pokušaj Moljevićevog modela iz 1941. godine, ali se ipak suština tog projekta uspjela ugraditi u sveobuhvatnu FNRJ/SFRJ nakon ideološkog preobraćenja i brijanja brada. Treća „velika Srbija“ projektovana je Memorandumom SANU, a neuspješno (?) pokušana 1991-95. godine. Čini se da su srpske političke elite, svakako ne samostalno, ocijenile da je sada vrijeme za četvrti pokušaj i na to ukazuje više indikatora.

Već od kraja rata 1995. godine Srbija i RS opstruiraju razvoj države BiH iz prostog razloga da u budućnosti, u pogodnom trenutku mogu pokušati ponovo protiv što slabijeg protivnika. Ključna stvar u tome je onemogućavanje približavanja Bosne i Hercegovine NATO-u.

U nešto drugačijim političkim i međunarodnim okolnostima prije 10 godina Predsjedništvo BiH je donijelo Plan o članstvu u NATO-u i čak je Nebojša Radmanović potpisao i uputio u Brisel zahtjev za aktiviranje MAP-a. Međutim, ako tada možda nije mogla izbjeći tu odluku srpska strana je u narednim godinama opstruirala svaku aktivnost koja je vodila ispunjenju uvjeta za MAP. Od knjiženja vojne imovine na državu, preko reorganizacijskih procesa u vojsci do nedavnog sasvim nelegalnog proglašenja „vojne neutralnosti RS“.

Upornost i drskost kojom složno nastupaju Dodik i opozicija ukazuje da za takvo ponašanje imaju i bitnu podršku izvana. Vučićeva podrška je neupitna i najjasnija, ali i nedovoljna za ovoliku Dodikovu osionost u antidejtonskim zahtjevima. Presudna je ruska podrška koja već duži period jača, a kako nema niti evropske, niti američke konkretne reakcije, Putin se preko svoje ekspoziture na osovini Beograd – Banjaluka nastoji što čvršće pozicionirati na Balkanu.

Šta je ruski interes na Balkanu?

Moskvi svakako nisu zanimljivi nikakvi resursi ni posebni ekonomski interesi na Balkanu, a posebno u BiH. Sve dosadašnje ruske investicije su poslovi za „zauzimanje terena“ i legendiranje prisutnosti, ali su u suštini sitne investicije. Kako je Srbija još 2007. godine proglasila neutralnost, Moskva je bila mirna po tom pitanju. No, kada je u NATO stupila Crna Gora, odlučno odbivši ruski pokušaj miješanja, Putin je osjetio da gubi Balkan.

Ruski uticaj na Kosovo je kao i srbijanski, nikakav. Kosovo je već gotovo završen američki projekt i Putin tu može još samo davati podršku Beogradu da ne prizna Kosovo i uložiti poneki veto u korist Srbije ili RS. Na taj način, kao i povremenim ulaganjima, Moskva zadržava lojalnost Srbije i RS po pitanju otpora prijemu BiH u NATO. Zapravo to je taj zadatak zbog kojeg „dobri momak“ Dodik osjeća da je u ovom trenutku važan Putinu pa će i on i Vučić gledati da svoju antinatovsku politiku maksimalno i naplate od Moskve. Što bi mogli tražiti zauzvrat ?

Prateći retoriku, ali i poteze dvojca Dodik-Vučić evidentno je da su ofanzivno reaktivirali opciju osamostaljenja RS i pripajanja Srbiji kao ključnu fazu velikosrpskog projekta. Ovaj trenutak je ključni iz dva razloga. Prvi je to što su na međunarodnom planu SAD i EU zaokupljeni svojim problemima pa velikosrpski predvodnici procjenjuju da strani faktori ne bi reagirali ako bi sada, npr. nakon nekog izrežiranog incidenta, Dodik odlučio da proglasi izdvajanje iz BiH i ukidanje granice prema Srbiji.

Ovih dana Dodik upravo iskušava budnost i toleranciju zapadnih faktora. Drugi ključni razlog za velikosrpsku reinkarnaciju jeste što Kosovo ovih dana nezaustavljivo raskida sve veze sa Srbijom, a Trump poziva Vučića konačno zvanično prizna Kosovo kao uvjet za evropske integracije. Trenutak kada Srbija izgubi svaku vezu sa Kosovom (a možda ga i bude morala priznati) bit će šokantan i vjerovatno eliminatoran za Vučićevu garnituru. Stoga, Vučić ovaj očigledni poraz i gubitak nastoji amortizirati i namiriti preko RS.

Rusija bi takav tok stvari vjerovatno deklarativno čak i priznala. A onda bi RS započela agoniju kakvu već godinama proživljavaju npr. Južna Osetija, Abhazija ili Pridnjestrovlje koje priznaju samo Moskva (i par satelita) bez posebne koristi. Ovdje bi, pak, zauzvrat dobila ovisnika o ruskoj „ljubavi“ koji bi morao blokirati dalji put BiH u NATO. No, malo je vjerovatno da će doći do ovakvog ekstremnog scenarija. 

Jer, za razliku od nebitnih separatističkih proruskih „enklava“ na istoku, jaka ruska pozicija u BiH tj. u dubokoj pozadini NATO-a je nešto što svakako ne treba Savezu. Republika Srpska je (više nego Srbija) već postala ruski adut u geopolitičkim preslagivanjima sa SAD. Može se očekivati da će Moskva tražiti američko popuštanje ruskim interesima npr. u Siriji, Krimu ili istočnoj Ukrajini. Kada SAD/NATO/EU procijene da je razina ruskog uticaja u BiH ozbiljna prijetnja njihovoj sigurnosti doći će i do kompromisa. U tom će trenutku Rusija, ostvarivši neki bitan interes, jednostavno „isključiti“ Milorada Dodika i prepustiti BiH NATO-u. Do tada ćemo još neko vrijeme imati „Putinovog dobrog momka“ kao smetnju na bosanskom NATO putu.

Evropska podrška sa 'figom' u džepu

Ali, nije Rusija jedina velikosrpska uzdanica. Najmanje dvije uticajne evropske vlade, i obje su zasad članice EU, od samog početka jugoslovenske krize više ili manje otvoreno podržavale su velikosrpski projekt. Danas povremeno vidljiv blagonaklon odnos prema fenomenu relativiziranja odgovornosti Srbije za zločine, kao i negiranja presuda Tribunala u Hagu.

Što se tiče čekanja BiH na zeleno svjetlo za MAP, bilo je evidentno da su svojevremeno npr. Rumunija, Bugarska, Poljska i Mađarska primljene u NATO bez posebnih uvjetovanja što se moglo tumačiti važnošću njihovih geostrateških položaja prema Rusiji. Nadalje, jasno je da ni prijem Albanije i Crne Gore, a jednog dana i Makedonije, nikako nije proizašao iz vojne i političke spremnosti i kapacitiranosti ovih zemalja po standardu NATO-a. Zašto je onda BiH jedina dobijala posebne uvjete ?

Odgovor leži u dvoličnoj politici nekih evropskih članica Saveza koje su deklarativno podržavale BiH, ali su politikom „ispod stola“ ometale njen put u NATO stoga što su preferirale svoju prvobitnu podršku velikodržavnim projektima. Konkretno, nespremnost Bosne i Hercegovine za MAP godinama su isticale Francuska i Velika Britanija, a povremeno i Njemačka smatrajući BiH nedovoljno stabilnom za Savez, dok su zemlje „prijatelji Bosne“, koje je predvodila Turska (te Slovenija, Norveška, Slovačka, Mađarska, Španija), smatrale da je ta nestabilnost upravo posljedica toga što BiH nije u Savezu.

Čini se da je prevagu odnio ipak stav „prijatelja BiH“ jer je Akcioni plan konačno aktiviran, što ne znači da neće biti još prepreka.

Koju igru igra Zagreb?

Određeni indikatori ukazuju da bi prikriveni problem na NATO putu BiH mogao ubuduće predstavljati Zagreb, kako zvaničnom politikom, isto tako i tajnim reaktiviranjem Herceg-Bosne ili „hrvatske samouprave,“ a što nije ništa drugo nego imitiranje srpske velikodržavne strategije. Ovo može izgledati nelogično jer smo svjedoci da je euroatlantska orjentacija Bosne i Hercegovine već odavno dio politike HDZ-a BiH te da je aktuelna ministrica odbrane Marina Pendeš (HDZ) napravila ogroman napredak ka postizanju NATO standarda jedinica OS BiH, posebno u misijama sa članicama Saveza.

Razlozi zaokreta Hrvatske i HDZ-a BiH i sve agresivnije politike prema skoro svim elementima državne strukture Bosne i Hercegovine baš sada su istovjetni srpskim razlozima -  zauzetost SAD i evropskih saveznika vlastitim problemima navela je i hrvatsku političku elitu na vlasti da vjeruje da Zapad neće reagirati ako pokušaju, pa makar i sasvim neustavno i nezakonito, teritorijalizirati vlastitu viziju modela zaštite hrvatskih nacionalnih interesa.

Zasad lider HDZ-a BiH Dragan Čović ne izlijeće s izjavama o obnovi i otcjepljenju HR HB. Naprotiv, često se legitimira verbalnom privrženošću Bosni i Hercegovini, ali je evidentno da u praksi radi protiv BiH. Naravno, Zagreb nikada neće otvoreno priznati teritorijalne pretenzije, jer članstvo u EU i NATO obavezuje Hrvatsku na sasvim drugačije standarde ponašanja. Ali, po starom receptu prevratnički poslovi povjere se lokalnim liderima i zatim ih se podržava kao „legitimnu volju naroda“.

U tom kontekstu ulazak BiH u NATO nije u interesu ni Dodika, ni Čovića, a niti dijelova političkih elita u Beogradu i Zagrebu zbog krucijalnih odredbi međunarodnog ugovora Alijanse prema kojima napadnuta ili ugrožena članica NATO-a uživa pomoć i odbranu svih ostalih, čime je njen teritorijalni integritet i suverenitet sasvim zaštićen! Dakle, da bi se velikodržavni projekti ostvarili podjelom teritorije BiH, država ne smije pod kišobran Sjevernoatlantskog saveza! Iz tog razloga, ne treba se iznenaditi, ako i HDZ BiH uskoro prešutno odustane od NATO puta BiH!

Da li je i Čović 'ruski igrač'?

Kao ruskog igrača Dragana Čovića mediji su već označili prošle godine kada se otkrilo da se sastajao sa Nikolajem Petruševim, bivšim šefom ruske kontraobavještajne službe FSB i Putinovim operativcem za Balkan. Dio Petruševljeve misije odnosio se na instruiranje Čovićevog i zagrebačkog HDZ-a o načinu vođenja predizborne kampanje, a posebno procesa postizbornog brojanja, verificiranja i inauguriranja isforsiranih izbornih pobjednika u BiH. Poznato je da je Petruševu tj. Putinu bilo izuzetno stalo da u Predsjedništvo BiH bude opet izabran Čović, a u skupštinske organe njegov HDZ BiH.

Tome su dva razloga. Prvi je ekonomske prirode i u vezi je sa ruskim kapitalom koji se preko Sberbank plasira u Agrokor i Gazprom u Hrvatskoj, a putem hrvatske kompanije PPD i u Bosnu i Hercegovinu, u ovom slučaju u „Aluminij“ u raznim formama pozajmica i bankovnih garancija. Rusi su i dosad  uživali povlasticu pri uvozu nelegiranog aluminija koji se prerađuje u Mostaru (gdje je PPD glavni uvoznik struje za ovaj kombinat), a sada su zainteresirani i za kupovinu većinskog vlasništva u Aluminiju“ i Rudniku boksita u Posušju. Zato im je bilo jako bitno da Čović i HDZ BiH zasjednu u Predsjedništvo i Vladu FBiH gdje se donose odluke.

Petrušev je HDZ-ovce instruirao o tehnologiji upravljanja izborima u čemu je inače i Putinov ekspert, a na osnovu toga je zamjenik predsjednika HDZ-a RH Milijan Brkić dao izraditi i potpisao "Naputak za rad na terenu za pripremu i provedbu izborne kampanje za predstojeće Opće izbore u BiH," što je inače krunski dokaz o miješanju RH u unutrašnje stvari BiH.

Drugi razlog ruske privrženosti Čoviću je također opstrukcija bh. puta u NATO, gdje bi on taj zadatak obavljao sa Dodikom. Otvoreno odustajanje od NATO-a bilo bi za HDZ BiH, a i za hrvatsku maticu ove stranke prerizičan i kompromitirajući politički potez, ali se može očekivati perfidno nečinjenje u tom pravcu, a posebno kad sa dužnosti ode dosad efikasna ministrica Pendeš. Čović i protagonisti ovakve politike svoju poziciju zasnivaju na bizarnoj okolnosti da su, kako oni vele, Hrvati iz BiH već u EU i NATO-u s obzirom da svi imaju državljanstvo i dokumente Hrvatske.

U tom kontekstu, aktuelnu politiku HDZ-a BiH i podršku hrvatske Vlade ili bar HDZ RH istoj možemo tumačiti kao prestrojavanje u smislu da se lideri neće više boriti za ulazak bh. Hrvata u euroatlantske asocijacije sa državom BiH, nego će navedeni status bh. Hrvata u pogodnom trenutku nastojati formalizirati odvajanjem „hrvatskih područja“ iz BiH i pripajanjem Hrvatskoj čime bi sve u kompletu automatski postalo članicom EU/NATO-a.

Bošnjački partneri

Ovdje treba reći da bi navedeni „separatisti“ zasigurno našli saveznika na „antinatovskom putu“ i u dijelu konzervativnih i klerikalnih krugova bošnjačke političke elite. Još iz ratnog perioda jedan krug političara oko Alije Izetbegovića pokazivao je spremnost za prihvatanje mirovnih planova zasnovanih na etnonacionalnoj podjeli zemlje. Njegovi sljedbenici i danas djeluju u politici sa istih pozicija tj. pozicija političkog i teritorijalnog redukcionizma sa bosanskog na isključivo bošnjačko-muslimanski interesni prostor. Sumnjamo da bi se iko od bošnjačkih političara danas usudio otvoreno odustati od NATO puta. Od njih se prije može očekivati da će provocirati i čekati srpske i hrvatske separatističke akcije, a zatim ako ovi uspiju, zaokružiti ono što ostane u tzv. „održivi i obranjivi bošnjački teritorij.“

Na sreću, ovaj turobni i maksimalistički scenarij i srpskih i hrvatskih separatista ima bezbroj loših mjesta i neprovodivih faza. Osnovni nedostatak je autističnost takvog projekta tj. zanemarivanje reakcija i uticaja stranih faktora, a posebno po pitanju činjenice da bi nakon otcjepljenja u srcu BiH ostala značajna, ugrožena i stoga radikalizirana muslimanska zajednica koju baš niko u Evropi ne želi vidjeti. A da se ne govori o strahovima Zapada da bi ovakvi presedani na Balkanu pokrenuli širom Evrope nove „katalonije“, „baskije“ itd.

Možda naivno i neutemeljeno zvuči ocjena da u BiH zapravo najbolje stoje snage koje se drže Ustava i potpisanih (posebno međunarodnih) dokumenata o statusu države i vanjskopolitičkim projekcijama države. Jer, sve što trenutno rade Dodik i Čović, osim što je neustavno, puno je rizika za interese SAD i EU. Koji kada budu ugroženi, nesumnjivo će biti i zaštićeni sankcijama protiv vinovnika. Osim američkih sankcija za Dodika i Špirića, evidentno je i zahlađenje u tijelima EU prema Hrvatskoj zbog zloupotreba statusa članice na štetu BiH kao i najava sankcija EU za Dodika.

A čini se da je i ruski uticaj u BiH blizu nivoa tolerancije onih sila koje ga i jedino mogu suzbiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.