Oglasi

Knjige o ratu u BiH koje bi se morale naći u srpskoj lektiri

Kad već djeca čitaju Dnevnik Ane Frank, mogla bi da dobiju priliku da se upoznaju sa ideološkim nasljednicima Aninih progonitelja i ubica, koji su potekli iz našeg podneblja.
Umjesto činjenica o zločinima, na javnoj sceni prisutno je isključivo poricanje prošlosti i falsifikovanje ključne uloge koju je Srbija imala u ratovimaReuters/Arhiva

U vreme pandemije cvetaju preporuke za čitanje u izolaciji. Izbori najbolje literature koja bi dane prinudnog zatočeništva trebalo da pretvori u intelektualni praznik pojavljuju se na sve strane. U njima se prepliću neizbežni klasici koji govore o epidemijama, poput Kamijeve „Kuge“ ili Pekićevog „Besnila“, sa delima živućih autora na sve moguće teme. Kad već sve pršti od knjiga koje morate pročitati, možda je pravi trenutak da se ukaže na jedan paradoks.

Naime, postoji čitav niz knjiga koje bi srpski čitaoci zaista morali da pročitaju, neke od njih bi valjalo uvrstiti i u obaveznu školsku lektiru, ali su one nedostupne široj publici, jer u Srbiji nikada nisu objavljene. Navešću samo neke naslove čije je odsustvo u srpskim knjižarama vidljivije od prisustva mnogobrojnih sedativa u tvrdom i mekom povezu: „Sarajevo za početnike“ Ozrena Kebe, „Razglednica iz groba“ Emira Suljagića, „Dnevnik sa Pala“ Mladena Vuksanovića, „Poljska konjica“ Marka Vešovića, „Pod pritiskom“ Faruka Šehića i „Ljubi bližnjega svoga“ Petera Maassa. Mnogo je važnih i dobrih knjiga napisano o ratu u Bosni i Hercegovini, navodim samo neke, kao lični izbor, knjige koje su meni bile važne, koje su mi pomogle da steknem pravu sliku o onome što se devedesetih godina događalo samo par stotina kilometara odavde.

U Srbiji se godišnje štampa preko 5.000 knjiga, bude tu svega i svačega, ali eto, navedeni naslovi nikako da dođu na red. Što ne znači da se u Srbiji uopšte ne objavljuju knjige o ratu u Bosni, naprotiv. Izašlo je na desetine i desetine knjiga o ratovima devedesetih, o srpskim zločinima, o genocidu u Srebrenici, o nacionalizmu, o raspadu Jugoslavije; tu su teorijske knjige, eseji, dokumenti, svedočanstva, transkripti sa suđenja ratnim zločincima, antiratna poezija i proza, istorijska dela, naučne studije, knjige o suočavanju s prošlošću...

Istina kao neprijateljski akt

Izdavačke kuće poput Beogradskog kruga, Fabrike knjiga, Biblioteke XX vek, nevladine organizacije kao što su Helsinški odbor za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom i mnogi, mnogi drugi – objavili su čitavu jednu golemu biblioteku knjiga o najtegobnijim temama. Njihova logika je jasna, pošto ionako rade posao koji niko drugi ne bi, nema svrhe da objavljuju knjige koje su već izašle u susedstvu. Malobrojna publika zainteresovana za skorašnju sramnu prošlost ionako će doći do njih. U suštini, svi oni o svom trošku obavljaju posao koji bi trebalo da radi država Srbija, kad bi kojim slučajem htela da se suoči sa sopstvenom krivicom za ratne užase i da se zaista pomiri sa susedima, priznajući strašnu istinu o sebi.

Bilo bi pošteno da država finansira objavljivanje pomenutih naslova, u što većem tiražu, i da ih podeli školskim i javnim bibliotekama po Srbiji. Ako je država Srbija pod režimom Slobodana Miloševića mogla da organizuje i finansira ratove, bilo bi fer makar da omogući svojim građanima da saznaju na šta su se u nedavnoj prošlosti trošile njihove pare. Da nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata u državnoj organizaciji, te knjige nikada ne bi bile ni napisane, pa bi valjda bio red da država upozna srpsku publiku sa plodovima svog rada.

Tu postoji samo jedan mali problem – nema ideološke razlike između sadašnje naprednjačko-socijalističke vlasti i ondašnjeg srpskog režima. Danas Srbijom vladaju perjanice Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, a ideološki projekat koji je doveo do zločina i dalje zauzima dominantno mesto u poretku. Zvanična verzija priče o prošlosti nema nikakve veze sa stvarnim događajima, već su stajaća mesta ratnohuškačke propagande u međuvremenu proglašena za jedinu istinu. Umesto činjenica o zločinima, na javnoj sceni prisutno je isključivo poricanje prošlosti i falsifikovanje ključne uloge koju je Srbija imala u ratovima. U takvim okolnostima svaka reč istine, svaki tekst koji dokumentuje ono što se stvarno dogodilo – za vladajuću političku i intelektualnu kliku predstavljao bi neprijateljski akt.

Svedočanstva o opsadi Sarajeva

Nesvarljiva je istina ovih knjiga za današnju Srbiju, za stanje poricanja u kojem živimo već decenijama. Kako da čitamo izveštaj o opsadi Sarajeva kad nas naše umne glave godinama ubeđuju da nikakve opsade nije ni bilo, već da su Sarajlije granatirale i snajperisale sami sebe? Kako onda čitati, recimo, fragment naslovljen „Ko puca“ iz „Sarajeva za početnike“? Tu jasno piše: „Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gradove i gadove – to je taj. Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. (…) Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice”.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ono u šta niko normalan na svetu ne veruje – e baš to je u Srbiji jedina priznata verzija događaja, ma koliko sumanuto zvučala. Umesto tih lažljivih priča koje skrivaju istinu, bolje bi nam bilo da pročitamo one strašne, jezive priče koje govore o srpskim snajperistima koji ubijaju decu po Sarajevu. A dovoljan je i samo jedan običan dijalog da se dobije slika o opsadi. Kebo piše o desetogodišnjem dečaku koji se zove Dino, pošto se do hrane teško dolazi, on svojim rastom podseća na “dobro razvijenog sedmogodišnjaka”. Dok narator puni kanistere, Dino mu prilazi: “Pitam ga jesu li mu svi živi i zdravi? Kaže: ‘Jesu, samo mi je mama umrla, baba poginula, tata je prekjuče ranjen u nogu, a sestra je u bolnici, ima žuticu’”.

Zbirku pesama “Poljska konjica” Marko Vešović je, kako sam veli, posvetio uspomeni na Mirelu Pločić, ubijenu drugaricu njegove ćerke Ivane “koju je ubio PAM pred Ivaninim očima”, “ali i uspomeni na 1.500 djece koje je Karadžić pobio”. Ovako počinje jedna pesma u ovoj knjizi dokumentarne poezije, sačinjene od brojnih svedočanstava Sarajlija i Sarajki koji su četiri godine bili mete Karadžićevih ubica: “Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici / ustrijelio dijete u naramku / prestala sam u boga vjerovati. / Nema te, bože, / rekla sam, prekrižen si za sva vremena / i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama /u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega, / naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba / A drugi – kako god hoće”.

U istoj knjizi Vešović oštro polemiše sa srpskim književnicima koji su se stavili u službu zločinačke bande, sa Matijom Bećkovićem, braćom Koljević, Miroslavom Toholjem, Rajkom Petrovim Nogom i mnogim drugima koji su se perom služili ka mačem. Ovako piše Vešović: “Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju/Srpski bardi. Dojadilo im da barduju/Pa stali da nas bombarduju”. I kako sad objaviti njegovu veliku pesničku knjigu u sredini koja se i dalje klanja tim istim srpskim bardima, proglašavajući ih za klasike i borce za odbranu srpstva? Nekako se ne bi uklopila u opšti milje bardovanja i bombardovanja.

Rušenje lažne slike o prošlosti

A tek “Razglednica iz groba”, svedočanstvo o životu u srebreničkoj enklavi i genocidu koji je izvela Mladićeva soldateska. Kako bi se takvo štivo uklopilo u sveprisutni narativ poricanja genocida? Ili u priču da Srbija nije učestvovala u ratu? Evo samo jednog detalja s početka Suljagićeve knjige, o tome kako je počelo etničko čišćenje u Bratuncu, aprila 1992. godine: “Iz sela na brdima oko grada počeli su se dizati debeli stupovi svijetlog dima. Gledali smo, prvi put svojim smo očima gledali, kako gore tuđe kuće, kao što ćemo gledati kako gore i naše, nismo htjeli vjerovati. Tačnije, nismo se usuđivali vjerovati, jer smo znali da je tada pređena tačka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorjela, srpski vojnici su tjerali stanovništvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih, u nevjerovatno sinhroniziranoj operaciji, čekali kamioni u koloni čiji je kraj još uvijek bio u Srbiji”.

Možda Srbija nije bila u ratu, ali kolona vojnih kamiona u koje su ubacivali Bošnjake i odvozili ih u progonstvo i smrt, bogami, jeste. Kao i artiljerija JNA koja je sa srpske obale Drine gruvala po selima u Bosni. Stvarno nezgodne knjige, gde god da ih otvoriš – zabljesne te užasna stvarnost koja se uopšte ne uklapa u sliku na kojoj već decenijama predano radi nacionalistički agitprop.

Ništa bolje ne bi prošla ni knjiga priča “Pod pritiskom” Faruka Šehića koji se u ratu borio kao poručnik Armije BiH. Ta gotovo dokumentarna proza sa prve linije fronta i sa onog drugog, nevidljivog fronta u čoveku koji je preživeo užase rata teško bi se uklopila u ovdašnje medijske i književne krivotvorine. A piscu je sve jasno, nema ni najmanju dilemu protiv čega se borio i od koga se branio, kao što lepo kaže u priči “Pušiona”: “Mokri smo do kože. Ulazimo u šumski tunel. Postajemo ljudi od blata i dažda. Samo nas puške na ramenima razlikuju od tifusara iz Bitke na Neretvi. Neprijatelj je još uvijek isti”. Mogu srpski ljubitelji ratnih zločinaca doveka da slažu pričice o ugroženosti srpskog naroda, o odbrani nacionalnih interesa, ali istina je samo jedna u svojoj ogoljenosti: ono što su Milošević, Karadžić, Mladić i ostali gospodari smrti sprovodili u delo ima samo jedno ime – fašizam.

Ne bi bolje prošao ni Vuksanovićev “Dnevnik sa Pala”, zapravo bio bi dočekan još gore, jer ga je pisao Srbin. O tome sam na ovom mestu detaljno pisao u tekstu “Dnevnik sa Pala Mladena Vuksanovića: 110 dana među ubicama Sarajeva”, pa da se ne ponavljam.  Knjizi “Ljubi bližnjega svog” Petera Maassa ništa ne bi pomoglo to što ju je napisao neutralni posmatrač, neko sa strane, jer bi to delo odmah bilo protumačeno kao još jedna kockica u džinovskom mozaiku belosvetske zavere protiv Srba i svega srpskog. Pa nije slučajno njen autor Amerikanac!

Ubij bližnjeg svog

Maass je bio ratni reporter i obišao je mnoge delove Bosne tokom rata. Njegova knjiga napisana je rukom časnog čoveka i pouzdanog svedoka, da parafraziram Danila Kiša. I govori o svemu onome što se u Srbji potiskuje i gura pod tepih zaborava. recimo, konc-logori: “Nikad nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana nabasati na živi kostur. To mi se desilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim očima. Tu, tačno ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preživjeli iz Aušvica”.

Ili svakodnevica Sarajeva pod opsadom: “Napisao sam članak o dvogodišnjoj djevojčici koja je spavala na kauču u stanu, dok se porodica okupila oko večernjeg obroka, kad je tenkovska granata rasturila krov i geler pogodio djevojčicu pravo u srce, ubivši je. Bila je to uobičajena tragedija po sarajevskim standardima”. I pored neizrecivog užasa opsade, bilo je onih koji su nastojali da se presele u Sarajevo, jer su živeli u gradu u kojem je bilo još gore. U Banjaluci.

"’Mijenjam stan za Sarajevo’. Ti oglasi nisu bili od prije rata. Stavljeni su kad je Sarajevo već dobrano bilo pod opsadom, kad je bosanska prijestonica već postala planetarni simbol stradanja. A ipak su banjalučki Muslimani vidjeli Sarajevo, koliko god tamo bio pakao, kao raj u poređenju sa njihovim rodnim gradom”, piše Maass. A potom objašnjava razliku: “Mada pod opsadom, Sarajlije su mogle otići na počinak bez straha da će im srpski vojnici nahrupiti u kuću da ih opljačkaju ili pobiju. Tutanj granata što su padale na Sarajevo bio je manje zastrašujući od kucanja na vratima u Banjoj Luci”.

Maass piše i o uništavanju sakralnog bošnjačkog nasleđa kao integralnom delu genocidnog projekta i zaključuje: “Najmučnije obilježje od svih je crna mrlja zemlje u samom središtu grada. Uvijek je značila samo jedno – uništenu džamiju.  Cilj etničkog čišćenja nije bio jednostavno se otarasiti Muslimana; trebalo je izbrisati svaki trag koji bi svjedočio da su oni ikad u Bosni živjeli. Cilj je bio ubiti povijest”.

Ravnodušnost prema patnji

Sve pobrojane knjige objavljivane su u regionu i prevođene na brojne svetske jezike. Dostupne su čitaocima širom sveta, samo u zemlji koja je napravila svo to zlo o kojem autori pišu publika nema priliku da sazna nešto o tome, iz prve ruke. Osim samog sadržaja, bitno je još nešto – sve ove knjige su odlično napisane, njihovi autori su vanredno talentovani ljudi koji su se uhvatili u koštac sa najtežim mogućim materijalom, sa sopstvenim iskustvom patnje i sudara sa zlom. Samo što u zemlji koja je svu tu patnju proizvela i dalje vladaju gluvilo i ravnodušnost.

Da je Srbija država kojoj je stalo do istine, koja nastoji da raskrsti sa počinjenim zločinima – bar neka od ovih knjiga bi se odavno našla u školskoj lektiri. Kad već deca čitaju “Dnevnik Ane Frank”, mogla bi da dobiju priliku da se upoznaju sa ideološkim naslednicima Aninih progonitelja i ubica, koji su potekli iz našeg podneblja. A red bi bio i da saznaju šta su im očevi radili krajem prošlog stoleća. Ili bar kakvu su politiku podržavali. I da fašizam ne mora da bude nešto što se uvek događa drugima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.