Knjiga stradanja, žuta traka i logorska haljina kao sjećanje na holokaust

U Bosni i Hercegovini je prije Drugog svjetskog rata živjelo 16.000 Jevreja (Al Jazeera)

Papo, Alkajal, Kabiljo, Elazar, Danon, Albahari, Levi, Altarac… samo su neka od jevrejskih prezimena u Bosni i Hercegovini koja se nizaju na stranicama velike, crvene Knjige stradanja na drugom spratu Muzeja Jevreja u Bosni i Hercegovini. U njoj su ispisana imena 12.000 Jevreja iz Bosne i Hercegovine koji su ubijeni u holokaustu – neki u logorima u Jasenovcu, na Pagu, Staroj Gradišci, Jadovnu, Đakovu, Auschwitzu… a drugi i prije nego što su deportovani u fabrike smrti. 

Nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. godine, njihova imovina, radnje i kuće, bile su popisane i zaplijenjene, a sinagoge opljačkane, zapaljene i pretvorene u zatvore. 

Izuzetak nije bila ni najstarija sinagoga u Sarajevu, Stari hram sagrađen u 16. stoljeću, koji čuva Knjigu stradanja. Sagrađen nakon što su prvi Jevreji Sefardi došli u BiH 1492. godine, kada su protjerani iz Španije, 450 godina poslije pretvoren je u zatvor gdje su vršena ubistva i deportacije, a nakon svjetskog rata postao je muzej. 

Na drugom spratu muzeja predstavljeni su predmeti, fotografije i dokumenti koji govore o holokaustu. Među njima je i logorska haljina Mire Papo te žuta traka sa Davidovom zvijezdom na kojoj je ispisano ‘Jude’ – obilježje koje su Jevreji bili prisiljeni nositi tokom Drugog svjetskog rata. 

Logorska haljina sa brojem koju je nosila Mira Papo

“Postojao je i zatvor ustaške nadzorne službe u Ćemaluši, u vjerskoj školi za rabine. Također, i sinagoga na Mejtašu pretvorena je u zatvor gdje su odvođeni Jevreji, zgrada Zemaljske banke, gdje je današnja Vječna vatra, bila je zatvor… Nema porodice koja nije nastradala. Moj deda je odveden u logor i nikada nije htio da priča šta je preživio. Njih je bilo devetore djece, samo troje je preživjelo, a roditelji su im ubijeni. Kod moje none je bilo pet sestara, samo su ona i druga sestra, koja je bila u logoru na Rabu, preživjele”, priča Anja Kovačević, muzejska pedagogica. 

Ogromna zaostavština

Podsjeća na historiju sefardskih Jevreja, koji su po dolasku u Bosnu i Hercegovinu krajem 15. stoljeća bili tu dobro prihvaćeni i primljeni. 

“U to vrijeme je među Sefardima bilo jako siromašnog stanovništva pa je Sijavuš-paša dao dozvolu da se ovdje u avliji sagradi hram, ali prvenstveno da se sagrade kuće za siromašne Sefarde. Bosna i Hercegovina, koja je bila pod Osmanlijama, jedina u to vrijeme nije imala geto, dok su drugi protjerivali Jevreje”.

Dugo generacija Jevreji su bili poznati kao dobre zanatlije, limari, kožari, krojači, ali i trgovci sa mnogobrojnim radnjama u starom dijelu Sarajeva. Najstariji sačuvani atarski dućan, “apoteka”, porodice Papo, koji je stotinama godina postojao u ulici Sarači sve do Drugog svjetskog rata izložen je u muzeju, kao i dokumenti Ašera Alkalaja, vlasnika prve fabrike kože, smještene u Logavinoj. 

Atarski dućan ('apoteka') porodice Papo, koji je postojao u ulici Sarači sve do Drugog svjetskog rata

Pred svjetske ratove, mnogobrojni Sefardi iz Bosne i Hercegovine školovali su se u Beču. Vraćali su se kući te svojim znanjem i radom ostali duboko utisnuti u strukture bh. društva, pogotovo u Sarajevu gdje je njihova zaostavština u izgradnji grada ogromna. 

Među njima su i Samuel Elazar, ugledni farmaceut, koji je preživio Drugi svjetski rat, Daniel Ozmo, poznati bh. umjetnik ubijen u Jasenovcu, Laura Papo Bohoreta, spisateljica, književnica i prevoditeljica, Isak Samokovlija, liječnik i književnik, Kalmi Baruh, naučnik, filolog, prevodilac, odveden u logor Bergen-Belsen, Marcel Šnajder, filozof i matematičar, ubijen 1941…

Porodice se međusobno spašavale

Muzej čuva uspomenu i na “pravednike među narodima Bosne i Hercegovine”, odnosno priče sugrađana koji su spašavali svoje komšije Jevreje. Među njima, velika poznata fotografija muslimanke sa zarom koja drži pod ruku svoju sugrađanku Jevrejku kako bi prikrila žuto obilježje oko njene ruke.

“Ova fotografija je najpoznatija među strancima. Često pitaju za nju kada dođu u Muzej”, kaže Kovačević. 

Poznata fotografija Zejnebe Hargada i Rifke Kabiljo

Riječ je o Zejnebi Hargadi i Rifki Kabiljo. 

Zejneba i Mustafa Hargada bili su starosjedioci Sarajeva, a cijela porodica je striktno poštovala islamske običaje. U dvorištu porodice Hargada, Jozef Kabiljo je izgradio fabriku cijevi koja je tokom godina postala najveća fabrika tog tipa u Jugoslaviji. Međutim, na početku bombardovanja Sarajeva, porodica Kabiljo je izgubila kuću te ih je porodica Hargada primila u svoju kuću. Uz njihovu pomoć, Jozef je uspio da pređe na teritoriju pod italijanskom okupacijom, gdje se priključio partizanima. 

“Porodica Kabiljo je nakon toga otišla u Izrael, a 50 godina poslije Zajneba kao pravednica izlazi konvojem Jevrejske opštine iz opkoljenog Sarajeva, odlazi u Izrael sa svojom kćerkom, zetom i unukom. Na aerodromu Zejnebu dočekuje Yitzhak Rabin, tadašnji predsjednik države Izrael, koji je kasnije ubijen. Živjela je u Jerusalemu, odlikovana je, umrla je i sahranjena u Aleji Velikana u tom gradu. Oni su rizikovali živote jedne za druge. To je naš grad Sarajevo i mi moramo čuvati tu tradiciju”, govori Kovačević. 

U Drugom svjetskom ratu ubijeno je 12.000 Jevreja iz BiH

Dodaje da su muslimanke generalno jako puno pomagale Jevrejkama da pobjegnu iz Sarajeva put Mostara.

“Davali su im zarove, lažna imena, lažne putne isprave i pasoše, jer je u Mostaru bilo bezbjednije biti Jevrej nego u Sarajevu gdje su bili Nijemci i ustaše. Većina koji su bili u Mostaru, bili su u logoru na Rabu, pod Italijanima, a oni koji su bili u Sarajevu ili su odmah ovdje ubijani ili su išli u njemačke logore”, objašnjava. 

Neki su se pridružili partizanima i Narodnooslobodilačkoj borbi, tačnije njih 800, a poginulo ih je 246. Jedna od onih koja se priključila antifašističkoj borbi bila je i Roza Papo, ljekarka, koje je postala general-majorica, a poslije Drugog svjetskog rata i prva načelnica novoformirane Klinike za zarazne bolesti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. 

Šta je danas ostalo?

U Sarajevu je prije Drugog svjetskog rata bilo 14. 000 Jevreja, a u BiH između 16 i 17 hiljada. Također, postojalo je 28 sinagoga. 

Muzej Jevreja BiH prvobitno je bila sinagoga, izgrađena u 16. stoljeću

“Danas u Sarajevu postoje dvije sinagoge, Stari hram, odnosno Muzej Jevreja, koja je aktivna jednom godišnje za jevrejsku novu godinu Roš hašanu, te aškenaška sinagoga gdje je Jevrejska opština. Posljednji sefardski hram je izgrađen 1920. godine i to je današnji Bosanski kulturni centar. Postoje još dva hrama u Doboju i Banjoj Luci, ali se ne koriste”, kaže Kovačević.

Dolaskom Sefarda i Aškenaza u 19. stoljeću, Jevreji su donijeli i svoje jedinstveno kulturno naslijeđe, između ostalog i jezike – ladino i jidiš. 

Prema nekim podacima, do prije Drugog svjetskog rata, svaki peti stanovnik Sarajeva govorio je ladino. U Narodnom pozorištu prikazivale su se predstave na ovom jeziku, a Laura Papo Bohoreta je pisala drame na ladinu.

“Danas možda pet ljudi u BiH govori ladino, starija populacija. Greška naših nona što se u kući pričao ladino, ali kada roditelji hoće nešto da prikriju od djece, da ne razumiju. Naprimjer, ja znam sve ladino pjesme, ali ne znam pričati”, kaže Kovačević. 

Prije posljednjeg rata, u Sarajevu je bilo 3.000 Jevreja. Danas ih ima približno 750, a u cijeloj BiH 1.750. 

Izvor: Al Jazeera