Knjaz Miloš po drugi put među Srbima

U kakvoj su vezi konačno rješenje kosovskog pitanja i najavljeno povećanje plata i penzija (EPA)

Svi opet čekaju kneza Miloša (Obrenovića) da lupi rukom o sto i kaže: “Razlaz bre”, ocjenjuje prilike u Srbiji beogradska istoričarka Dubravka Stojanović i ne primjećujući da i sama, možda pomalo namjerno – griješi. Ugledna univerzitetska profesorka tačno primjećuje da “niko više ništa ne čuje od te zaglušujuće buke i da vlast onda može da radi šta hoće”.

“To je sistematska destrukcija slobode govora i misli, jer sve ogadite, svima se sve smuči, kažu ljudi – ma svi su oni isti, ko više veruje novinama itd. A to je politički najopasnija situacija, jer onda svi jedva čekaju onoga koji lupa rukom o sto i koji u Skupštini vikne: ‘Razlaz bre!’, k’o knez Miloš'”, kaže opet tačno Stojanovićeva u intervjuu za jedan beogradski nedjeljnik, ali, namjerno ili ne, previđajući činjenicu da je novi knez Miloš već odavno stigao, samo se čeka pravi trenutak da rastjera i Skupštinu i sve ostale institucije i pojedince koji ne misle kao on.

Gospodar svih stubova srpstva

Mada ima mišljenja da današnji gospodar Srbije već odavno u šaci drži i Skupštinu i Vladu i sva četiri stuba srpstva, kako bi to nekad definirao Bogdan Tirnanić – i Crkvu i Akademiju nauka, list Politiku i Crvenu zvezdu, a dalje bi se moglo nabrajati po vlastititom nahođenju i, vjerovatno, nikakve greške ne bi bilo. Novi je knez ili knjaz, kako se u vrijeme Miloša Velikog govorilo, ipak i formalno obrazovaniji od svinjarskog trgovca koji je Srbiju onomad uveo u Evropu (priveden je “poznaniju” prava i definitivno je čitao i neke druge knjige), ali očekivanog lupanja pesnicom o sto nema, a po svemu sudeći neće ga ni biti.

Jer za lupanjem nema ama baš nikakve potrebe. Jer su za lupanje zaduženi silni čauši Aleksandra Vučića (nismo ni sumnjali da ste i bez pominjanja imena predsjednika Srbije znali o kome se ovdje radi), oni narodnim parama plaćeni ministri u Vladi ili poslanici u Skupštini koji i ne služe ničemu drugom nego da svakodnevnim pokazivanjem vlastitih gluposti pokažu da je gospodar najmudriji i najsposobniji među njima i da se njegova ima slušati “k’o vladikina”. Oni koji bi da malo promisle i svojom glavom mogu biti samo ili “domaći izdajnici” ili “strani plaćenici” i tu se još od starih Grka nije ništa bogzna promijenilo.

Gospodar, u međuvremenu, još od kraja marta ove godine, kada je istekao prvi obećani rok da se obznani rješenje (pravno obavezujući dokument) kojim bi se kako on sam voli da kaže “jednom za svagda riješili odnosi između Srba i Albanaca” južno od Merdara, na Kosovu dakle, kao mantru ponavlja da će učini sve da u dijalogu sa kosovskim vlastima Srbija “dobije nešto jer za sada nema ništa”. Jer, ne mogu jedni (Albanci) da dobiju sve, a da drugi (Srbi) ne dobiju ništa, objašnjava on, ne pominjući već poodavno potpisane briselske sporazume, pa ni čuvenu zajednicu srpskih opština na Kosovu čije je formiranje, pored ostalog, dogovoreno Briselskim sporazumom.

Referendum umjesto lupanja šakom

Kad bude imao nešto, opet ponavlja srbijanski predsjednik, ni tada neće lupiti šakom o sto nego će o tome fino i kulturno obavijestiti svoje birače i one koji to nisu, pa će s tim izaći pred narod, Pa neka narod na referendumu donese odluku kako i dolikuje demokratski uređenim državama. Ta nije ovo XIX vijek!

Mada profesorka Stojanović i u tome nalazi vezu upravo sa XIX vijekom iako tada definitivno nije bilo ni medija ni interneta, ni kamera ni televizija. Vlast namjerno proizvodi zaglušujuću buku od koje se onda ništa ne čuje i ne vidi i može da radi šta hoće.

“Ovi ‘moji’ s kraja XIX veka tu taktiku koja je još tada patentirana zvali su – pena reči. Kao, dali ste slobodu štampe, ali ste je onda preokrenuli u suprotnost. Odnosno, toliko ste afera izmislili i skandala napravili da više nijedna reč nema težinu i nijedan čovek nema autoritet. Odatle podrške autokratskim sistemima, jer je demokratija teška, a sloboda naporna”, objašnjava Stojanovićeva aludirajući, naravno, na stanje u današnjoj Srbiji.

Ali čemu danas služi ta pjena riječi koja ma koliko orkestrirana i intenzivirana bila, ne može prikriti onu jednu, onu najskuplju srpsku riječ, kako je Kosovo nazivao rodonačelnik crtanja novih etničkih granica na Balkanu Dobrica Ćosić i koji se uprkos tome zalagao za podjelu te zemlje upravo kao i jedan od šefova srpskih kancelarija za Kosovo Nebojša Čović? Usput, ovaj posljednji je za najskuplju srpsku riječ nudio i cijenu tzv. međunarodnoj zajednici. Otvoreno je nudio cijelo Kosovo za pola Bosne i Hercegovine odnosno cijeli njen entitet Republiku Srpsku.

Naravno, ta se trgovina nikad nije dogodila jer su mnoge babe i žabe u toj računici bile izmiješane a, realno, kupca na političkom tržištu nije ni bilo.

Nova kupovina vremena

Elem, proizvodnja buke oko Kosova prije svega služi novom knjazu da odgodi onaj trenutak kada će konačno morati pogledati sebi u oči i istovremeno ponuditi narodu ogledalo da to uradi svaki građanin Srbije i svako u svoje ime prizna da je južna pokrajina izgubljena još 1999. godine ratnim porazom koji je sankcionisan Kumanovskim sporazumom i nakon kojeg su skoro sve relevantne zemlje svijeta, osim Rusije i Kine, Kosovo priznale kao nezavisnu državu.

Da li će to biti u ovoj ili onoj formi, manje ili više uvijeno, sa stolicom ili bez stolice pri UN, biće potpuno nebitno jer će, konačno, politička igra čekanja i odlaganja donošenja ključnih odluka na postjugoslovenskom prostoru biti završena. Bar kada su u pitanju računi velikih sila koje i prave najveće račune. Sve to vrlo dobro zna i sam Vučić koji je to vrlo dobro znao i u trenutku kada se prihvatio posla uvođenja Srbije u Evropu. Kako onda, tako i sada, Srbija ima kakvu-takvu šansu da konačno stane u red punopravnih evropskih zemalja ili da postane daleka ruska gubernija na Balkanu okružena zemljama Evropske unije i članicama NATO-a.

Nema on tu nikakvih dilema za razliku od netom formiranog Saveza za Srbiju Dragana Đilasa pod čijim se kišobranom okupilo šaroliko društvo opozicionih stranaka od proevropskih do putinovskih. Sa jasnim ciljem da svrgnu knjaza sa vlasti, ali okupljenih na potpuno anahronoj platformi koja bi da Kosovo sačuva makar i formalno u Ustavu Srbije.

Pjene riječi nikad dosta

Simptomatično je da će u takvoj situaciji glavni srbijanski mediji bliski gospodaru Vučiću kao udarnu vijest prenijeti izjavu jednog drugog srpskog knjaza, onog prekodrinskog iz susjedne BiH, Milorada Dodika dakako, da će u slučaju da Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama istu takvu zatražiti i za Republiku Srpsku, kao da je, istina ravnopravno sa drugim bh. entitetom, već nema. I da su je na razvalini jednog strašnog rata dobili uz priznanje i Srbije i cijelog svijeta, kako i piše u Dejtonskom sporazumu. Izgleda buke nikad dosta kao i one pjene riječi kao političke taktike s kraja XIX stoljeća i početka ovog teksta.

Šta bi, na kraju, da je to nekim čudom moguće, u ovom trenutku, na početku XXI vijeka uradio pravi knjaz Miloš osim što bi lupio pesnicom u sto i rekao: “Razlaz, bre!”

Niko to ne može znati, ali bi svako mogao pretpostaviti da bi nepismen, kakav je bio, shvatio da se od pjene riječi ne može živjeti na duži rok. Jer, kad god bi sirotinja raja počela da šuti, znao je knjaz da valja smanjivati poreze i druga davanja državi.

Zna to i njegov današnji pandan u Srbiji pa je, nekako baš u isto vrijeme, pred kraj ove godine sirotinji raji obećao povećanje plata i penzija, a stranim mentorima konačno rješenje kosovskog pitanja.

A ako ni to ne bude dovoljno možda će i sam poželjeti da kao veliki knjaz nekoć lupi šakom o sto i kaže: “Razlaz bre!”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera