Ključ pobjede nad ISIL-om

SAD treba odigrati ključnu ulogu jer je i dalje jedini posrednik kojemi izraelska i palestinska strana vjeruju, piše autor (AFP)

Piše: Rami G. Khouri

Robert Malley iz Vijeća za nacionalnu sigurnost nedavno je dao neobično razumnu izjavu o pitanjima na Bliskom istoku. Malley, viši savjetnik predsjednika Baracka Obame za pitanja borbe protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL), izjavio je da SAD mora razriješiti izraelsko-palestinski sukob kako bi porazio ISIL i slične islamističke ekstremiste.

Malley dobro poznaje Bliski istok, što je neobično za Washington, jer je decenijama uključen u ta pitanja i razumije pojedinosti, kao i širu sliku. Osvježavajuće je da neko u Bijeloj kući sa iskustvom s terena kaže istinu, bar na trenutak, i ovaj potez bi mogao ukazati na efikasniju i koherentniju američku vanjsku politiku u regiji.

Naravno, zvaničnici iz Bijele kuće često govore istinu o arapsko-izraelskim pitanjima pred kraj svojih mandata, kada su suočeni sa novim političkim rizicima i kada se često suzdržavaju od poduzimanja hrabrih inicijativa koje bi odgovarale njihovim riječima.

Pa ipak, iznio je važne zaključke tokom svog obraćanja na konferenciji u New Yorku koju su organizirale dvije liberalne izraelske institucije, list Haaretz i Novi izraelski fond. Kazao je da nastavak izraelsko-palestinskog sukoba ide u korist ISIL-u na dva načina: tako što povećava privlačnosti ISIL-ovih alata za regrutaciju, uključujući „stalno“ referiranje na palestinsku situaciju, i otežavanje saradnje sa vodećim arapskim državama da se dovede do promjene na terenu. Iako saradnja postoji iza kulisa, države kao što je Saudijska Arabija ne mogu otvoreno sarađivati sa Izraelom dok traje sukob.

Razrješenje ovog sukoba bi umnogome doprinijelo mirnijem Bliskom istoku – baš kao što je njegovo nerješavanje decenijama doprinijelo masovnoj frustraciji, poniženju i radikalizaciji koja je u konačnici dovela do nastanka ISIL-a.

Priznavši da rješenje ovog sukoba ne bi predstavljalo „čarobni štapić“ za rješavanje niza drugih problema širom Bliskog istoka, Malley je iznio ključni argument da „nerješavanje ovog sukoba podstiče ekstremizam“ i kako je „logično da bi razrješenje ovog sukoba bar bilo od pomoći. Ne bi riješilo, ali bi umnogome doprinijelo zaustavljanju širenja ekstremizma i omogućilo bi saradnju koja je potrebna [da bi se suprotstavili] onome što bi trebao biti zajednički izazov, a to je izazov [ISIL-a] i drugih ekstremističkih organizacija.“

Odgovarajući okvir

On je u pravu, sve i ako je pažljivo smjestio izraelsko-palestinski sukob u odgovarajući okvir umjesto potvrđivanja prvenstva međunarodnog prava i hitnosti njegovog rješavanja. Ukoliko ISIL proizvede volju u Washingtonu da se ovaj sukob tretira ozbiljnije i pravednije, svi sudionici bi trebali iskoristiti tu prednost i brzo se kretati u tom smjeru.

Razlog za ovo nije jedino činjenica da Palestinci, Izraelci i svi ostali na Bliskom istoku zaslužuju da uživaju u plodovima nacionalnog samoopredjeljenja, vladavine zakona i stabilne države, već i činjenica da je izraelsko-palestinski sukob već gotovo cijelo stoljeće sila koja u najvećoj mjeri radikalizira i destabilizira Bliski istok.

Razrješenje ovog sukoba bi umnogome doprinijelo mirnijem Bliskom istoku – baš kao što je njegovo nerješavanje decenijama doprinijelo masovnoj frustraciji, poniženju i radikalizaciji koja je u konačnici dovela do nastanka ISIL-a.

Ovdje SAD treba odigrati ključnu ulogu jer je i dalje jedini posrednik kojem obje strane vjeruju, iako nije ostvario nikakve rezultate još od Sporazuma u Oslu iz 1993. Državni sekretar John Kerry je kazao, nakon svoje posljednje posjete regiji Bliskog istoka prije mjesec dana, da SAD nema više ideja kako da prevaziđe trenutni zastoj u mirovnim procesu. Možda bi mogao početi proširenjem kruga posrednika tako da ne obuhvata samo SAD. Potpuni neuspjeh Washingtona odražava njegov pristran pristup ovom procesu koji favorizira izraelsko viđenje stvari nad jednakim pravima obje strane.

Ovo se odnosi na principe (po mirovnim okvirima koje podržava SAD, Izrael bi zadržao većinu glavnih naselja, uživao u novim sigurnosnim sporazumima u Jordanskoj dolini i palestinska država bi ostala demilitarizirana) kao i na strategije (SAD insistira da mora biti garantirana posvećenost izraelskoj sigurnosti prije nego što se dozvole bilo kakvi ustupci Palestincima i da određeni Palestinci koji učestvuju u oružanom otporu budu isključeni iz pregovora dok izraelski državni i doseljenički militarizam ostaje nereguliran).

Pristrana diplomatska podrška Washingtona Izraelu doprinosi hroničnim tenzijama između arapskih državljana i njihovih vlada, koji se oslanjaju na političku i vojnu podršku Washingtona.

Uistinu, nepristrana nastojanja da se posreduje bi popravila imidž SAD-a u arapskom svijetu. Ankete su više puta pokazale da arapsko javno mnijenje oduvijek donosi sud o SAD-u na osnovu načina na koji se Washington odnosi prema palestinskom pitanju.

Ogorčenost Arapa

Osim što bi popravilo reputaciju Washingtona, rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba bi donijelo brojne druge opipljive koristi regiji i ostatku svijeta. Primjera radi, groteskna moderna zaostavština doživotnih arapskih vojnih vladara i predsjednika vodi porijeklo od vojnih oficira – kao što su sirijski  Hafez al-Assad, libijski Muammar Gaddafi, egipatski Gamal Abdul Nasser, irački Saddam Hussein i jemenski Ali Abdullah Saleh — koji su se domogli vlasti tvrdeći da samo njihova vojna vladavina može zaštiti arapske države od izraelskih prijetnji i promovirati nacionalni razvoj.

Decenije u kojima su oni bili na vlasti doveli su arapske ekonomije i političke sisteme do dna zbog korupcije, nesposobnosti, samovolje, opustošene okoline, rasipničkih ratova i loših saveza sa stranim državama koji su koristili samo njima. Ovi neuspjesi su doprinijeli gubitku vjere naroda u sposobnost, pa čak i legitimnost autokratskih vlada, što je zauzvrat doprinijelo građanskim ratovima i ustancima u proteklih pet godina.

Širenje izraelskih naselja potpiruje rašireno mišljenje među Arapima da je Izrael instrument imperijalne i kolonijalne sile Zapada na Bliskom istoku. Pristrana diplomatska podrška Washingtona Izraelu doprinosi hroničnim tenzijama između arapskih državljana i njihovih vlada, koji se oslanjaju na političku i vojnu podršku Washingtona.

Islamistički pokreti, kao što su Muslimanska braća, Hamas i Hezbollah, stalno su napredovali tokom proteklih 50 godina, dijelom zbog ogorčenosti arapskog stanovništva na vlade koje nisu uspjele otkloniti izraelsku prijetnju palestinskim teritorijama i susjednim arapskim zemljama. Ovaj sukob je pogoršao iransko-izraelske i iransko-arapske tenzije, pa bi okončanje ovog sukoba moglo poboljšati i te odnose.

Nije jasno da li je Malleyjeva izjava o hitnosti rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba da bi se porazio ISIL znak politike Bijele kuće ili naprosto iskren lični stav jednog upućenog čovjeka. Nadamo se da je i jedno i drugo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera