Klasić: HRT platio i snimio serijal o NDH, a sad ga ne želi

Iako je Hrvatska radiotelevizija dogovorila, odobrila i platila snimanje dokumentarne serije radnog naslova Nezavisna Država Hrvatska, jedan od inicijatora, autora i scenarista serijala, povjesničar Hrvoje Klasić, upozorava kako se projekt suočava s preprekama, odnosno da je “neželjen” od onoga tko ga je naručio i u čijoj je produkciji nastao. Ljudi zaduženi za program odgovorili su mu, kako kaže, da “ne mogu dopustiti da umjesto prvotno predviđenih šest, serija u konačnici ima 12 epizoda”. Navodi i da dodatne epizode nisu zahtijevale i dodatni novac.

O NDH su govorili deseci doktora povijesnih znanosti, mnogi drugi sugovornici iz Hrvatske i svijeta, a sve kako bi se, ukazuje Klasić, “uklonile postojeće ‘dileme’ ili na lažima i dezinformacijama utemeljeni pogrešni stavovi o tom razdoblju hrvatske prošlosti”.

No, Hrvatska radiotelevizija ističe kako “serijal nije zabranjen, niti je riječ o ‘neželjenom projektu’, kako se insinuira u nekim medijima, već o kontroli troškova i držanju plana proizvodnje”.

“Rad na serijalu radnog naslova ‘NDH’ počeo je 2015. godine te je planirano šest epizoda u trajanju od po 52 minute, a riječ je o djelu iz HRT-ove vlastite produkcije. Serijal je trenutačno u montaži i postprodukciji, a njegovo dovršenje je planirano u ljeto 2019. godine, i to u trajanju od šest epizoda, nakon čega će biti spreman za emitiranje”, navode iz HRT-a u odgovoru na Al Jazeerina pitanja.

Ukazuju i kako “nije točno da je odbijeno emitiranje 12 epizoda serijala po cijeni od šest”, te dodaju kako je “serijal planiran i odobren u trajanju od šest epizoda”.

“Isto tako, nemoguće je da troškovi produkcije za šest i 12 epizoda iznose jednako, pa tako to nije slučaj niti za ovaj serijal. Ukupni izravni trošak serijala za sada je 988.894,90 kuna (133.000 eura), jer navedeno ne uključuje i neizravne troškove produkcije serijala”, odgovaraju iz HRT-a.

‘Nisu me zvali da kažu o čemu se radi’

Al Jazeera je kontaktirala i s povjesničarom Hrvojem Klasićem, koji govori o samom serijalu, eventualnim zamjerkama koje je dobio, ali i problemu povijesnog revizionizma s kojim se suočava ne samo Hrvatska nego i druge balkanske države.

• Dokumentarni serijal o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, projekt s kojim se nitko dosad nije tako ozbiljno suočio, našao se u problemu. Što su glavne zamjerke na koje Vam je naručitelj (Hrvatska radiotelevizija) ukazao?

– Zamjerki nema. Taj serijal niti minute, niti sekunde nitko nije vidio osim nas koji radimo na tom serijalu. Naravno da ne mogu tvrditi otvoreno i nekoga prozivati, ali je apsolutno svima jasno iz odnosa s kojim smo suočeni da se radi o neželjenom projektu za koji, kad imate nešto neželjeno, a nemate argumente, gledate izvući štogod možete. U jednom trenutku je čak i interna revizija ušla u redakciju Dokumentarnog programa, pa se shvatilo da je sve u redu. Onda se išlo na to da se na bilo koji način ili produži, uspori, onemogući rad.

Kad sam ušao u projekt 2015. godine, predložio sam šest epizoda, ne znajući što imam na raspolaganju. Nakon svega što smo dobili i otkupili, snimili 40 intervjua po sat vremena, shvatili smo što imamo i da imamo materijala za više epizoda, ali da ne diramo budžet. Ne samo da nismo povećali budžet nego sam i doznao da nam je i oduzeto nekakvih 10.000–12.000 eura od projekta. Nemaju zamjerki jer nitko nije vidio ni minutu sadržaja. Nitko iz uprave HRT-a u tri godine nijednom me nije nazvao da popriča sa mnom ili da kaže eventualno o čemu se radi.

• Kad ste, zajedno s drugima uključenima u projekt, došli pred HRT s projektom, jasno ste rekli što ćete raditi i znali su što mogu očekivati. Uostalom, kako je to svojedobno o arhivi ‘slikopisa’ iz NDH-a pisao Novi list, ‘istina o NDH je gora od postojeće’. Jesu li u pitanju neki dublji motivi?

– Kad govorimo o arhivi, pregledali smo je uzduž i poprijeko. Nema nikakvih teorija zavjera, niti će se pronaći nešto spektakularno što već ne znamo. U Srbiji se u jednom trenutku, kad se iz Hrvatske tražilo da se vrati ta arhiva iz NDH, pojavila teorija da to Hrvati žele jer tamo postoje isječci ili dokumenti o Alojziju Stepincu, pa žele to prikriti. To je tamo, na istom mjestu već 60–70 godina, pa sve što je moglo biti iskorišteno to je iskorišteno. Nema toga što NDH može učiniti boljom ili puno gorom. Sve što je napisano, sve što je snimljeno – to je i otvoreno. Nama je ta arhiva bila potrebna iz jednog vizualnog aspekta da se neke stvari prikažu. Ali da ja sad mogu reći da nam je filmska arhiva neke teme posebno otvorila i da smo pronašli nekakve snimke koje će baciti potpuno novo svjetlo na NDH ili neku ličnost iz tog razdoblja – toga nije bilo.

• U kolumni na portalu Net.hr napisali ste da bi ‘u ovom trenutku i u ovakvoj Hrvatskoj pojavljivanje spomenute serije kod gledatelja izazvalo daleko više čuđenja nego što će izazvati njen izostanak’. Molim Vas da objasnite takvu tvrdnju.

– Povijesni revizionizam, koji nije došao preko noći, počeo je ‘90-ih godina kad smo u teoriji postali ili ostali antifašistička država s antifašistom na čelu i antifašizmom u Ustavu, a u praksi se sve vezano uz antifašizam rušilo, uklanjala su se imena ulica ili mijenjali tekstovi u udžbenicima. U međuvremenu su nenormalne stvari postali normalne, a normalne stvari postale nenormalne. Pozivanje na antifašizam ili pokret otpora postalo je nenormalno i vrlo rijetko ćete naći jednog političara konzervativne, kršćanske desnice koji će rado otići u Brezovicu [kod Siska] na obilježavanje Dana antifašističke borbe, a kamoli da ode na Neretvu ili Sutjesku i položi vijence za Hrvate koji su poginuli u partizanskoj vojsci. S druge strane, na Bleiburg će svi otići i svi su odlazili godinama. U takvoj situaciji, uz sve ono što se događa ‘90-ih godina, NDH i ustaški pokret, ali i ustaše više nisu nužno isključivo loši momci nego su u vremenu postali romantični patrioti, koji su se, eto, borili protiv velikosrpske hegemonije, komunizma i sve to treba gledati u kontekstu ‘90-ih godina.

‘Prikazivanje bi izazvalo više čuđenja nego izostanak’

I pogledajte što se događa 1991. godine: borimo se za nezavisnu državu, borimo se protiv komunizma, borimo se protiv Jugoslavije i problem nam rade Srbi. Kad smo u prošlosti imali sličan scenarij? To nisu ni Matija Gubec ni Zrinski i Frankopan ni Stjepan Radić. I tu dolazimo do 1941. godine, kada se ustaše bore za nezavisnu državu, protiv Jugoslavije i komunizma, a problem vide u Srbima. I na taj način ustaše više nisu isključivo bad guys nego za njih se počinje imati i razumijevanja. Nažalost, posljedica toga je i ono što sam napisao – danas kad se na javnoj televiziji i pojavi serija koja onako kako treba prikaže NDH i ustaški pokret čini mi se da bi to, u ovoj konstelaciji u kojoj se često prisutni bljeskovi povijesnog revizionizma, bilo više čuđenje nego njezin izostanak.

• Imate li dojam da se Hrvatska stidi svoje antifašističke prošlosti?

– Apsolutno. Taj odnos je vrlo čudan. Imali smo predsjednika države [Franju Tuđmana] koji je bio partizan, komunist i general JNA. I ne samo on nego i brojni ljudi koji su stvarali Hrvatsku, bilo vojno, bilo politički – Janko Bobetko, Martin Špegelj, Josip Manolić, Petar Stipetić. Svi su redom bili partizani, komunisti i visoki oficiri JNA. S druge strane, imamo nešto što se nije dogodilo ni u jednoj tranzicijskoj državi, uključujući i Srbiju, a to je da se nama u Hrvatsku ‘90-ih godina vraćaju ljudi iz političke dijaspore, i to potomci ili oni koji su otišli 1945. godine. Ti ljudi dolaze s novcem, političkim vezama i ne žele da se njih ili njihove očeve gleda isključivo kao zločince. U cijeloj se priči antifašizam počinje isključivo vezati uz komunizam, a na prošlost se u Hrvatskoj gleda kroz devedesete. Ne proučavamo 20. stoljeće da bismo shvatili devedesete nego mi kroz devedesete pokušavamo shvatiti 20. stoljeće.

Kao anegdotu ispričat ću primjer Ive Goldsteina, kada je bio ambasador u Parizu, pa su iza njega u uredu našli fotografiju Josipa Broza Tita u partizanskoj uniformi tokom Drugog svjetskog rata. Na desno orijentiranim portalima krenuli su napadi i ključno što su stavili: Jeste li vidjeli čiju je sliku stavio? Sliku Tita. A što je još bitnije? On je u uniformi kakvu je imao Veselin Šljivančanin kad je rušio Vukovar. To je to – partizani i JNA, pa se događaju Vukovar i Dubrovnik. Zbog toga je stvoren takav odnos prema partizanima – isključivo kroz Bleiburg i Vukovar.

‘Kao da se od 1941. do 1945. ništa nije dogodilo’

S druge strane, ustaše se isključivo pokušavaju prikazati kroz 10. travnja 1941., dakle kroz dobivanje države, i 15. svibnja 1945., kroz ono što se događalo na Bleiburgu. Sve ono što se događalo između – nije bitno. Tako je i o partizanskom pokretu; sve što se događalo od 1941. do 1945. – nije bitno.

• Općenito, jesu li današnje interpretacije NDH, ustaškog pokreta, ali i NOB-a u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji zapravo rezultat neznanja, neupućenosti, odbacivanja, pa i prešućivanja, možda i revizionizma?

– Odgovor je složen i ovisi o generaciji koju pitate. Ako pitate nekoga tko je rođen ‘90-ih godina, kad se Jugoslavija raspala, on već jako slabo zna o Sutjesci i Neretvi. Prepričat ću i drugu situaciju: kad sam nedavno gostovao na jednoj televiziji u Srbiji, jedna ugledna novinarka nije mogla vjerovati kad sam počeo pričati o tome kako se Hrvati odnose prema bitci na Sutjesci iako je tamo Hrvata najviše poginulo. Ona je rekla: O čemu pričate, kakvi Hrvati na Sutjesci? I onda zamislite kako sve to izgleda u Hrvatskoj, jer mladi ljudi rođeni nakon stvaranja Hrvatske nisu mogli doznati puno o antifašističkoj borbi.

Generalno, na razini Jugoslavije imamo problem neznanja, ali na odnos prema Jugoslaviji bitno utječe i način na koji se izašlo iz zajedničke države. U Sloveniji, Makedoniji ili Crnoj Gori imat ćete puno drugačiji odnos prema jugoslavenskoj prošlosti, bilo socijalističkoj ili ratnoj, nego što će to biti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Srbiji. Jeste to dijelom neznanje, ali ne bih ga stavio na prvo mjesto jer su mnoge stvari vrlo ciljano rađene bilo da se radi o revizionizmu četničke provenijencije u Srbiji ili ustaškom revizionizmu u Hrvatskoj.

• Kakva sudbina čeka dokumentarac? Hoćete li ga skratiti na planiranih šest epizoda ili ne odustajete od 12? Imate li mogućnost otkupiti ga i ponuditi nekome drugome?

– Krenut ću s kraja – bio sam inicijalno scenarist, potom je scenarist postao i redatelj, te autor intervjua. Pojavljujem se u seriji povremeno, ali sam jedini čovjek koji je radio na seriji, a da dolazi izvana. Nemam nikakva prava da nešto zadržim jer je sve u produkciji HRT-a. S druge strane, pristati sada kad je materijal gotov 90 posto, kad je gotovo 12 epizoda i sada to raditi u šest epizoda bio bi proces koji bi trajao barem godinu, ako ne i duže. Zamislite da napišete knjigu od 400 stranica i netko vam kaže da skratite sve to na 100 stranica. Ne ide to tako.

Ono na čemu ćemo insistirati jest da nam se objasni – zašto. Nismo tražili dodatne novce nego su nam ih i oduzeli, a mi napravimo dodatnih šest, boljih epizoda. I da mi objasne zašto kupuju serije za milijune kuna, koje traju po deset ili više epizoda, a ovdje su za isti novac dobili ekstra šest epizoda. I uza sve to, a što je najvažnije, postoji dokument. U jednom trenutku je u Sabor došlo izvješće o radu HRT-a u kojem stoji da je prihvaćeno 12 epizoda. Postoji, dakle, moj prvi prijedlog od šest epizoda, ali i 12 epizoda koje su prihvaćene. Mislim da je sve posljedica autocenzure jer u ovom trenutku ne mogu zamisliti ni [premijera Andreja] Plenkovića ni [ministra unutarnjih poslova Davora] Božinovića ni bilo koga drugog da bi imao išta protiv da izađe serija o NDH. Isto tako nije mi jasan HTV, koji u cijeloj ovoj priči o revizionizmu može reći da ima seriju od 12 epizoda koje su uradili Klasić i 30 drugih doktora povijesti, te postavi pitanje: što pričate i o kakvom revizionizmu? A oni, nasuprot tome, rade ovakve opstrukcije na svakom koraku.

Izvor: Al Jazeera