Oglasi

Kladuški lomitelji planina

Samir Šehić invalidskim kolicima ruši prepreke na cesti, njivi, u plastenicima, a umom u životu.
Samir je sa suprugom Rabijom pokrenuo plasteničku proizvodnjuMirza Sadiković/Al Jazeera

„Nisam više mogao čekati na buđenje i podršku zajednice i svoje svakodnevne probleme počeo sam rješavati sam. Invalidskim kolicima rušim prepreke na cesti, njivi, u plastenicima, a umom u životu. Ne mogu i ne želim živjeti od socijale, a izbora nemam“, kaže stopostotni i invalid prve kategorije Samir Šehić iz Velike Kladuše, član Udruženja paraplegičara, koji je sebi našao posao kroz projekat samozapošljavanja i danas je priznati proizvođač povrća.

Ovako počinje priča Samira Šehića iz velikokladuškog prigradskog naselja Trnovi, koja gotovo pa djeluje nestvarno. Pritisnut svim šta se oko njega dešava odluku da radi, da doprinosi, donio je sam.

„Dosadilo mi je čekanje pomoći, čekanje na podršku zajednice. Najteže mi je padalo to što sam stalno tražio pomoć sugrađana, prijatelja, poznanika, čekao na to, pa onda neko nepovjerenje, neko gledanje na mene kao invalida, sažalijevanje, pa ...odlučio sam pokušati sam i evo uspio sam. Kroz projekat samozapošljavanja i uz podršku Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize i Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom u entitetu Federacija BiH registrirao sam obrt i pokrenuo plasteničku proizvodnju“.

Samir je teško stradao na poslu prije pet godina. Pao je na dalekovod, zapalio se i danima se borio za život. Ostao je trajni invalid, nepokretan, bez lijeve ruke sa oštećenjem na desnoj ruci i na glavi.

Uživaju u svakom trenutku boravka u plastenicima

„Imao sam dvadeset i devet operativnih zahvata, u BiH, u Njemačkoj. Ali, opet na to sve život ide dalje, kako bilo da bilo, ide dalje. I mora se ići naprijed, a ne živjeti od prošlosti“, kaže objašnjavajući da je prije dvije godine upoznao suprugu Rabiju, koja je „glavni krivac svega ovog.“

„Njena energija, podrška meni rezultirali su ovim. Baš tad prije dvije godine smo registrirali obrt i za to vrijeme uspjeli dostići razinu dobrih i priznatih proizvođača povrća. Podržala me u odluci da krenem u ovaj životni izazov. I podržavala kada bih gubio snagu, volju. I eto došli smo do toga da danas na neki način uživamo u svakom trenutku boravka u svojim plastenicima. I to je to što me čini sretnim i zadovoljnim. Više ne zavisim od pomoći, ni društva, ni sugrađana.“

Samir je teško stradao na poslu prije pet godina, kada je pao je na dalekovod, zapalio se i danima se borio za životMirza Sadiković/Al Jazeera

Supruga Rabija dodaje: „Trebalo je mnogo hrabrosti za ovakav korak, ali krenuli smo i nismo se pokajali. Nećemo se ovim obogatiti, ali ćemo doprinijeti boljitku svoga domaćinstva i poboljšanju standarda. Zamislite, da smo živjeli od dvjesto eura primanja po osnovi Samirovog invaliditeta, koji nisu dostizali ni polovinu obaveza za liječenje. Osigurali smo dodatni izvor prihoda i sada nam je dobro. Posebno smo zadovoljni što živimo od vlastitog rada.“

Za razliku od drugih Šehići nemaju problema sa plasmanom proizvoda. Sve što proizvedu to i prodaju.

Samirova tajna

Tajnu otkriva Samir: „Ljudi me znaju, prepoznali su taj moj trud i to cijene i poštuju to što radim, što ne odustajem od sebe. Čak razmišljam i o proširenju proizvodnje, ali to neću moći bez podrške zajednice. Poticaji za obrtnike u ovoj proizvodnji su skromni, a ni briga o invalidima nije na razini. Međutim, tu je Udruženje paraplegičara. Kada god zatreba pristižu u pomoć. Pomažu mi u osiguranju uvjeta za odlazak na sajmove, ali i u reklamiranju i prezentaciji mojih proizvoda.“

U Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize u Velikoj Kladuši s ponosom govore o ovom svom članu. „Gotovo nismo mogli vjerovati da će Samir savladavati sve te barijere i uspjeti u proizvodnji. On je tipičan primjer među tih osam posto stanovnika u BiH koji imaju neku vrstu invaliditeta i čiji su kretanje, obrazovanje, zapošljavanje tek dio njihovih problema. Međutim, neki od njih, a to je upravo Samir dokazuju da nemoguće može postati moguće uz trud i volju za životom. Zato su Samirov primjer i priča trnoviti, ali istinski inspirativni.“

A, Samir nakon svakog radnog dana vraća se svojoj porodici iz koje kaže da crpi snagu za svaki novi dan.

„Pronašli smo u svemu ovome mir, koji se bitno razlikuje od onog uz televiziju, kompjuter i u čekanju da nam neko pomogne. I tu je odgovor na sve. Teško jeste, ali može se.“

Neka dođu političari i vide

Šehići žive u dijelu prigradskog naselja Trnovi, nazvanog Široki potok u koje rijetko zalaze političari, jer im je briga o invalidima negdje na kraju. I na putu koji nema asfalt.

Zato kaže: „Pozivam sve političare, koji se evo svađaju i mudruju ponovo oko nove vlasti, da dođu kod mene i da vide kako i šta radi jedan invalid. Ja ustajem u šest sati ujutru i radim najčešće i do dvanaest sati uveče. Pa neka vide koliko se ja i kako trudim. A šta rade oni i koliko se oni trude...“ dodajući : „Ne želim živjeti samo od socijale, a dokazao sam da se to može. A, zapravo i nisam imao izbora.“

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.