Kineske investicije u Evropi: Može li se ponoviti ‘ruski scenarij’?

Ne vidim razlog zašto bi Kina uopće smjela graditi na evropskoj teritoriji, to se odnosi i na Pelješki most, kaže za Al Jazeeru luksemburški europarlamentarac Frank Engel, s kojim smo razgovarali kada se vraćao iz Helsinkija, gdje je Evropska narodna partija (EPP), koja okuplja evropske demokršćanske i narodnjačke stranke, na kongresu izabrala Nijemca Manfreda Webera, člana bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU), za svog spitzenkandidata – vodećeg kandidata za predsjednika Evropske komisije.

Engel, zastupnik EPP-a, kaže da ga to “beskonačno ljuti i da nema smisla“.

“Mi smo prije otprilike sedam godina razgovarali o otvaranju tržišta i šta to znači za nas Evropejce. Otvorili smo 85 posto našeg tržišta, ako ne i više, za strane investicije, pa se zbog toga sada tu ubraja i Pelješki most.  To je nakon tih pregovora ostalo tako, a odnosi se i na kineske investicije. Ali kada pogledamo drugu stranu, preko 85 posto stranih tržišta je zatvoreno za evropske kompanije. Ne postoji, primjerice, šansa da neko iz EU-a sagradi most u Kini. To mene beskonačno ljuti, nema smisla. Ne vidim razlog zašto bi Kina uopće smjela graditi na evropskoj teritoriji. To se odnosi i na Pelješki most“, navodi Engel.

EU da više ne daje novac

Postoji i primjer, nastavlja, autoputeva u Poljskoj koje je trebalo graditi kada je ta zemlja, zajedno sa Ukrajinom, organizirala Evropsko nogometno prvenstvo.

Tada se, također, pojavila kineska kompanija, ističe on i dodaje kako po njegovom mišljenju, Kinezi u Evropi jednostavno ne bi smjeli graditi.

Na pitanje šta EU može poduzeti po tom pitanju, Engel odgovara da ne smije više davati novac u tu svrhu.

“Mi plaćamo da Kina gradi, to se više ne smije raditi. Pelješki most nije jedini primjer. Imamo primjere autoputa Beograd-Temišvar ili izgradnje brze pruge Budimpešta-Beograd. Da se mene pita, oni nikako ne bi trebali ovdje graditi. Mi imamo dovoljno svojih kompanija koje su voljne i željne graditi i trebaju poslove. Trebaju nam vladajući koji će to shvatiti. Ako ne prestanemo precjenjivati Kineze, onda se ne trebamo čuditi što oni grade Pelješki most ili brzu prugu Budimpešta-Beograd. Moramo prestati Kinezima postavljati ‘crveni tepih’ za naše tržište“, smatra Engel.

Ekonomski analitičar iz Zagreba Damir Novotny kaže da je Evropska komisija dakako s pravom uznemirena, “jer se u ovom slučaju ne radi o poštenoj tržišnoj utakmici, jer kineska kompanija može resurske za izgradnju mosta nabaviti ispod tržišnih cijena koje vladaju u Evropskoj uniji”.

“Ako se radovi finaciraju novcem poreznih obveznika iz EU, potpuno bi prirodno bilo da taj posao dobije neka kompanija iz EU. U sličnom slučaju u Kini, niti jedna kompanija iz EU ne bi dobila posao bez obveze zapošljavanja domaćih radnika i nabave domaćih materijala. Kinezi su u ovom slučaju iskoristile nesmotrenost Hrvatskih cesta, koje su podcijenile političku dimenziju ovog procesa”, ističe Novotny.

Kaže da su Hrvatske ceste kod izrade tendera za izvođenje radova na Pelješkom mostu izabrali cijenu kao jedini kriterij izbora izvođača.

”Kinezi su ponudili daleko najnižu cijenu, budući da je a) njihova radna snaga puno jeftinija i b) čelik kao glavni materijal mogu nabaviti neusporedivo jeftinije (po damping cijenama) u Kini. U procesima javne nabave danas u EU prevladava pristup ”ekonomski najpovoljnije ponude”, u kojem cijena najčešće ima ponder 30-40 posto, ostali kriteriji su kvantitativni. Hrvatska je svoj zakon o javnoj nabavi prilagodila europskom tek u 2017.g, a proces tenderinga za Pelješki most se odvijao po starom zakonu u kojem je cijena jedini kriterij, tako da je državna kineska kompanija izabrana kao najpovoljnija”, kaže Novotny.

Analitičar Novotny kaže da je Kina doživjela veliku transformaciju i napredak.

“Međutim, koristi napretka su koncentrirane u relativnom uskom krugu političke oligarhije (slično je i u Rusiji) te izabranih privatnih poduzetnika. Prema procjenama Hurun Reporta, Kina ima danas najviše dolarskih milijardera na svijetu, oko 800 (SAD ”samo” 585). Ako taj napredak podijelimo na sve stanovnike Kine vidimo veliku neravnomjernu raspodjelu bogatstva. Kina ima BDP po glavi stanovnika  samo oko 8.600 američkih dolara,  SAD oko 60.000, EU (28) oko 25.000, Kanada 54.000, Australija 54.000, Njemačka 44.000, Danska 55.000 dolara i tako dalje“, navodi on.

Povećavanje utjecaja Kine u EU

Dodaje da razvijene zemlje Zapada neuporedivo ravnomjernije raspoređuju svoje novostovreno nacionalno bogatsvo od Kine.

“Politička elita u Kini akumulira dio novostvorenog bogatstva u nekoliko velikih državnih fondova i banaka iz kojih financira ekspanziju svojih poduzeća izvan Kine, uključujući i poduzeće koje je dobilo izgradnju Pelješkog mosta. Dakle, radi se politikom planu povećavanja utjecaja Kine u EU a ne normalnom tržišnom procesu. Utoliko u EU i SAD raste zabrinutost zbog takve kineske politike. Predsjednik SAD Trump je na ovo pitanje odgovorio nediplomatskim političkim mjerama i zahtjeva otvaranje kineskog tržišta. Ukoliko bi se kinesko tržište potpuno otvorilo, kao što je na primjer otvoreno tržiše Indije, ekonomski rast će se u toj zemlji nastaviti i bogatstvo će se ravnomjernije raspodjeljivati, ali kineska politička elita bi u tom slučaju izgubila današnju geopolitičku moć, kakvoj danas teži“.

Sličan primjer, ističe Novotny, vidimo u Rusiji i njihovoj zloupotrebi prirodnih resursa u političke svrhe, na što je EU odgovoro sankcijama koje danas donose veliku štetu ruskom narodu.

Kini, zaključuje ekonomski analitičar iz Zagreba, se može dogoditi sličan scenarij.

Kineska incijativa Jedan pojas-jedan put predviđa opsežne, prije svega infrastrukturne, projekte s krajnjim ciljem omogućavanja brzog i jeftinog protoka robe i usluga iz Kine ka bogatim tržištima zapadne Evrope.

Kao važne tranzitne stanice na tom putu nalaze se i zemlje jugoistočne Evrope, pa se u stručnim krugovima govori o zemljama ‘Balkanskog puta svile’.

Prva velika investicija u tom smislu se desila u Grčkoj.

U toj zemlji je velika kineska pomorska kompanija COSCO 2009. uložila više od 650 miliona eura za kupovinu koncesije na 35 godina u najvećoj grčkoj luci Pirej u blizini Atine, da bi 2016. uložila još 280 miliona eura i time ostvarila većinski udio od 51 posto vlasništva.

Dok je prije deset godina luka u Pireju bila među 20 najvećih transportnih luka u Evropi, danas se ona nalazi među prvih deset.

Državni novac

Kineske firme investiraju i privredno su aktivne u svim zemljama jugoistočne Evrope, a ukupni obim finansijskog angažmana mjeri se u milijardama.

Iza velikog broja kineskih kompanija koje investiraju u Evropi stoji državni novac.

Po podacima iz aprila 2018., od oko 670 kompanija koje su investirale u Evropskoj uniji, više od 100 ih ima državnu pozadinu.

Bloomberg je početkom godine objavio istraživanje pod nazivom Kako Kina kupuje svoj put u Evropu, a u kojem navodi kineske kompanija koje su najaktivnije u Evropi.

Među njima su: China National Chemical Corporation (državna kompanija u hemijskom sektoru), China Investment Corporation (državni fond s imovinom koja je u 2016. godini bila veća od 800 milijardi američkih dolara), Avic Capital Co. (finansijska kompanija koju kontrolira državni aeronautički div), Silk Road Fund (državni fond Put svile osnovan 2014. godine težak 40 milijardi dolara, podrška infrastrukturnoj inicijativi “Jedan pojas-jedan put”), China Petrochemical Corp. (dio državnog naftnog giganta Sinopeca), China Cinda Asset Management co. (kompanija za upravljanje imovinom koju podržava kineski državni socijalni fond), Citic Capital Partners (ulagački dio konglomerata CITIC koji je osnovan još u doba vladavine Deng Xiaopinga).

Bloomberg je tada naveo veliki broj značajnih kineskih poslovnih aranžmana u 30 zemalja, koji su preuzeti ili su u procesu preuzimanja 360 kompanija, od talijanskog Pirellija preko njemačke robotičke kompanije Kuke do švedskog Volva, a kineske kompanije, kako je navedeno, su u cijelosti ili djelomično vlasnici barem četiri aerodroma, šest morskih luka, vjetrofarme u devet zemalja i 13 nogometnih klubova.

Među tada najavljenim novim projektima, istaknuta je gradnja nuklearnih reaktora u Rumuniji i Bugarskoj, gradnja švedske luke, preuzimanje češke Škode te irskog proizvođača nafte i plina, ulaganje u francusku kompaniju za ski-liftove i njemačkog operatera električne mreže, kao i željezničku pruga Budimpešta-Beograd.

Kinezi su, kako je navedeno, investirali i u Velikoj Britaniji, koja je, navodno, bila i protiv uspostave evropskog mehanizma ograničavanja kineskih ulaganja,  a jedan od većih projekata je 24 milijarde dolara vrijedna nuklearna elektrana Hinkley Point C.

Izvor: Al Jazeera