Kina gubi dah, Njemačka kiše, a Evropa prehlađena

Rekordno visoka stopa zaposlenosti i pad stope nezaposlenosti doveli su do sužavanja tržišta rada u najvećoj evropskoj ekonomiji (AP)

Nemački bankari retko u govoru koriste hiperbole. Zbog toga je mnoge iznenadilo kada je nedavno glavni ekonomista nemačke Commerzbanke Joerg Kraemer rekao da “nemačka ekonomija raste i pada uporedo sa Kinom”, a da za rešavanje problema funkcionisanja nemačkih firmi u Kini, “srećom, imamo [predsednika SAD-a] Donalda Trumpa, koji se bavi tim pitanjem”, uvodeći Pekingu kaznene carine.

Ipak, ova izjava je u mnogome ne samo tačna, već delom oslikava i kako Nemci gledaju na rešavanje problema koji pogađaju njenu privredu. Čak i kada su došli u situaciju da je rast nemačke privrede protekle godine bezmalo zaustavljen, nemački zvaničnici nisu krenulu putem reformi, na koje ih godinama pozivaju evropski partneri i Međunarodni monetarni fond – MMF, već merama koji kritičari vide kao “kineske” i suprotne principima slobodnog tržišta i zdrave konkurencije.

Nemačka ekonomija već godinu i po kija i kašljuca, što tek sada postaje važna tema za međunarodne, ali ne i balkanske medije. Dok se Balkan ne obazire na to što najjača evropska privreda bliži recesiji, ostali Evropljani vrlo dobro znaju da kada kineska ekonomija gubi dah, nemačka privredna lokomotiva kija, ostatak Evrope dobije prehladu.

U pitanju 100.000 radnih mjesta

Rast nemačkog bruto društvenog proizvoda – BDP je, sa nivoa od 2,2 odsto u 2017. godini, pao na prošlogodišnjih 1,5 odsto, a za ovu godinu je projektovano da će biti oko jedan procenat. Budući da je prošle godine inflacija bila skoro dva procenta, nemačka privreda je, zapravo, još krajem prošle godine prestala da raste. Prema anketi koju je londonska kuća IHS Markit sprovela među 500 industrijskih firmi, aktivnost nemačke industrije se na kraju januara spustila na najniži nivo u poslednjih pet godina.

Analitičari nemaju sumnje da je to posledica takozvanog toksičnog koktela rizika, koje prevashodno čine neizvesnost zbog trgovinskih tenzija sa Amerikom, nadolazeći Brexit, kao i veliki pad potražnje za nemačkim automobilima i industrijskim proizvodima u Kini izazvan usporavanje kineske privrede. Međutim, procena da će nemačka ekonomija ipak malko rasti je zasnovana na neizvesnosti oko Brexita, ali ne i na sve verovatnijem scenariju Brexita bez usaglašenog sporazuma o načinu izlaska Velike Britanije iz Evropske unije.

Ukoliko se to dogodi, to će Nemačku koštati, kako je procenjeno u studiji ekonomista Instituta za ekonomska istraživanja i Univerziteta Martin Luther u Halleu, čak 100.000 radnih mesta, prevashodno u nemačkoj automobilskoj industriji. Pa je čak i to umerena i delom ublažena procena, jer uzima u obzir samo mogućnost za gubitak radnih mesta kao posledica pada izvoza iz Nemačke u Veliku Britaniju, a ne i rizike koji se tiču gubitka interesa investitora, što, takođe, dovodi do manje radnih mesta. Sve u svemu, više nije tajna da u recesiju klizi Nemačka i preti da za sobom povuče prevashodno evrozonu, ali i celu EU.

I šta Nemačka radi u ovoj situaciji? Pa ništa od onoga što godinama od nje očekuju njeni partneri unutar evrozone. Niti bilo šta što joj iznova i iznova preporučuje Međunarodni monetarni fond. Dakle, nema odustajanja od politike stezanja kaiša. Nema odustajanja od politike zauzdavanje rasta plata i javnih investicija, iako bi veće plate nemačkih radnika i veća javna ulaganja imali pozitivan efekat, kako na privredu cele evrozone, tako i na to da bude smanjen preveliki nemački spoljnotrgovinski suficit.

Oživljavanje njemačke lokomotive

Čak i sa prošlogodišnjim smanjenjem kineskog uvoza iz Nemačke za čak 37 odsto, nemački višak u trgovini sa ostalim zemljama iznosiće u 2019. godini oko 7,3 odsto, što je opet više od 6,0 odsto koliko Evropska komisija preporučuje da bude maksimalni nivo spoljnotrgovinskog suficita država članica EU-a. Nema ni zamaha u radu na reformi evrozone, niti se odustaje od fiskalnog konzervativizma zarad toga da to doprinese obnovi Evrope. Ne, ne odustaje se od toga čak ni zarad sopstvenih građana, pa tako nema novih velikih ulaganje u obrazovanje ili infrstrukturu. Ni prošlogodišnje imenovanje ministra finansija iz redova socijaldemokrata nije promenio nemački fiskalni konzervativizam i omiljenu politiku ustezanja od trošenja.

Umesto brojnih mera koje Nemačkoj predlažu MMF i Evropska komisija, nemački ministar ekonomije Peter Altmeier ima drugačije ideje kako da oživi nemačku lokomotivu. Te ideje izneo je u dokumentu pod nazivom “Nacionalna industrijska strategiju 2030”, kojoj ne manjka protekcionističkih mera i uplitanja države u ekonomska kretanja. Štaviše, za neke su ovo “kineske” mere, koje priliče centralno dirigovanim ekonomijama, a ne državama koje se kunu u slobodno tržište i zdravu konkurenciju.

Najverniji saradnik kancelarke Angele Merkel je planom kako da poveća industrijski proizvodnju, između ostalog, predvideo to da nemačka vlada poveća finansijsku podršku za inovacije, i to u devet ključnih nemačkih industrijskih sektora, potom da, u “izuzetnim situacijama”, sprečava da ključne tehnološke kompanije budu prodate strancima, pre svega onima van EU-a, te da za te kupovine oformi specijalni investicioni fond. Osim toga, predviđeno je da se promene propisi o monopolima, kako bi se omogućilo spajanje firmi onda kada bi spravljenje veće firme značilo njenu konkurentnu prednost na svetskom nivou. Altmaier govori i o potrebi da se naprave korporacije koje će biti “nacionalni i evropski šampioni” i koje će omogućiti takmičenje sa Kinom i Amerikom.

‘Što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu’

Nemački ministar ne krije da ga je veliki uticaj na to da predloži ove mere imalo to što je 2016. godine jedna kineska kompanija kupila Kuku, ponos Nemačke u proizvodnji robota za industrijsku proizvodnju. Altmaier je, izgleda, bio i pod utiskom kineskog modela državnih subvencija i zatvaranja tržišta u pojedinim segmentima, pa se odlučio da “udari” na Kineze uvođenjem “kineskih” mera. Kada je naveo da Vlada već ima na umu koje firme planira da finansijski podržava, pri čemu su u javnost izneta imena kao što su Deutsche Bank, Siemens i BASF, mnogima je veoma ovaj potez zamirisao na komunističku dirigovanu ekonomiju, a ne na socijalno tržišnu ekonomiju, kako Nemci vole da opišu ekonomsko uređenje u sopstvenoj zemlji. I tako je, preko noći, svesrdni borac i promoter tržišne ekonomije i konkurencije naprasno uveo izuzetke od principa neoliberlanog kapitalizma. A sve kako bi on što pre prestao kašlje, pa po cenu da njegovi evropski partneri budu nešto duže bolesni.

A šta je sa balkanskim zemaljama koje se nadaju ulasku u Evropsku uniju? Pa, dok ne uđu u EU, sasvim sigurno će za njih važiti stara latinska izreka: “Što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu.” I nije više neka tajna da je državama članicama EU-a u praksi često dopušteno da krše osnovne principe EU-a, dok kada tako nešto uradi neki od kandidata za članstvo dobije packu i od najnebitnijeg apartčika u Briselu. U skladu sa tim, sve su uzaludnije pitanja, poput onog često ponovljenog u Srbiji: “Zzašto im smetaju Kinezi u smederevskoj Železari, a ne smetaju Italijani u kragujevačkoj fabrici automobila?”

I da, nije fer da se od Balkana očekuje da u toku evropskih integracija ekonomski sustigne EU, a da mu se istovremeno zameraju kineske ili ruske velike investicije. Nije fer, ali interesi članica EU-a uvek dolaze ispred interesa kandidata za članstvo. Tek kada postanu članovi, države mogu nešto više da se bore za svoje interese. Ali, i tada su ograničeni zajedničkim evropskim politikama. Ukoliko, naravno, nisu Nemačka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera