Kim Mehmeti: Etnička dioba se nastavlja

Piše: Edin Krehić

Gotovo je nevjerovatno koliki je broj ljudi za dobrog sagovornika o situaciji u Makedoniji preporučio Kima Mehmetija, romansijera, novelistu, esejistu, polemičara, publicistu, novinara i prevodioca. Istovremeno, poznat je kao predstavnik novijeg vala savremene makedonske proze, te prevođen i objavljivan na njemačkom, engleskom, francuskom, turskom, hrvatskom… Na svojoj web-stranici opisan je kao osoba koja se zalaže za afirmaciju demokratskih vrijednosti i ljudskih prava.

Gospodine Mehmeti, vijesti iz Makedonije izbile su u prvi plan sa naslovima tipa „Fitilj koji tinja“ ili „Varljivi mir“. Očito je sve više usporedbi sa sukobom iz 2001. godine. Kako biste Vi opisali trenutnu situaciju i da li, zaista, prijeti novi rat?

– Ratova neće biti, ali po svemu sudeći, nastavljaju se bitke za osvajanja teritorija. Te bitke se sada vode na drugi način, tiho, da se očiste “džepovi” gde je jedan etnitet u manjini. Dakle, deoba na etničkim osnovama nastavlja se tamo gde je prekinuta nakon završetka ratova.

Nestanak!?

• Ministrica Jankulovska je na direktno novinarsko pitanje odgovorila da nije pronađeno oružje kojim je počinjeno ubistvo, ali da policija ima dovoljno drugih materijalnih dokaza. Prikazani su neki mobiteli, kompjuter i slika. Imate li vi ikave bliže informacije? Šta se priča među albanskim stanovništvom?

– Nemam nikakvih bližih informacija šta se zapravo događa, ali znam da se još ne zna gde se nalazi jedan od uhapšenih za vreme policiske akcije. I da o njemu policija jednom tvrdi da je oslobođen, a potom da je predat istražnom sudu. I kad slušate to, normalno sve vam liči na nenormalnu policijsku akciju. Kako se može desiti da nestane čovek koga je sprovela policija!?

Što se tiče Makedonije, u toku ovih 20 godina, ona je bila na naslovnim stranama svetskih agencija samo po lošem, što ostavlja utisak da je ona još faktor nestabilnosti u ovom delu Balkana. Ne samo u Makedoniji, već i u nekim drugim zemljama ovog dela Evrope, međunarodni faktor je žrtvovao demokratiju i demokratske državne insititucije u ime prividnog mira. Čak štoviše, međunarodni faktor je prihvatio za partnere u izgradnji “demokratije” u ovim zemljama političke strukture koje su gradile “tenderokratiju” i “slepokratiju”, a ne demokratiju.

I otuda imate danas jednu Makedoniju koja sve više i više liči kao da je “kompanija” u vlasništvu partije na vlasti i imate osećaj do nije narod taj koji ima svoje partije, već partije imaju svoj narod. Partije u Makedoniji nisu privatizirale samo društvenu imovinu, već i narod i tako je izgrađen jedan demokratski “neokomunizam”, gde se ceni partijska, a ne institucionalna odanost.

Čini mi se da i za centre moći koji odlučuju za ove male narode i države, važi princip: upotrebljivi su samo poslušni i korumpirani političari. I sa takvim političkim elitama grade se neke ovdašnje demokratske države. Što je apsurdno. Dakle, međunarodni faktor pokušava da reši problem Makedonije na sličan način kao nekada sa Miloševićem: da prihvati za partnere one koji stvaraju probleme, a ne one koji nude rešenja.

Očigledna je međuetnička napetost. Makedonci su na protestima uzvikivali antialbanske slogane, a policija ih je spriječila da pređu most Goce Delčev i uđu u Bit Pazar, nastanjen većinom Albancima. Potom su bili protesti Albanaca. Koji su, po vama, koraci spasonosni za spuštanje ove prijeteće napetosti?

– U toku svih ovih 20 godina samostalne Makedonije, ovdašnji političari jašu etničke konje koji jure brzo, ali kad-tad te izbace iz sedla. Dvadeset godina u ovoj državi slušaju se parole “Smrt šiptarima” i “Gasne komore za šiptare”. I to se radi na očigled cele javnosti, što se može protumačiti da antialbanstvo u Makedoniji nije kažnjivo.

Ja znam da u svakoj zemlji ima pojedinaca koji mrze neku drugu etničku grupu. Međutim, mislim da antialbanstvo u Makedoniji ima i institucionalnu podršku. Kad tvrdim ovo, imam u vidu da je Makedonska Akademija objavila “Enciklopediju” u kojoj se vređaju i omalovažavaju Albanci, da je sama vlast realizovala neke projekte sa jasnim etničkim predznakom, kao što je “Skoplje 2014”, da sama vlast sponzorira i inicira izgradnju pravoslavnih crkvi, a ne objekata koji će oslikati multietničku i multireligijsku realnost zemlje.

Ne treba da se zaboravi da oni koji viču “Smrt šiptarima”, u većini su mladi koji imaju onoliko godina koliko i samostalna Makedonija. Logično pitanje koje se nameće čoveku je – gde su se oni hranili tolikom dozom antialbanstva. Kao i pitanje, šta je urađeno u toku ovih 20 godina da bi se srušili streotipi i da se neguje nova svest tolerancije.

Policijska država

• Tokom burnog zasjedanja makedonskog Parlamenta, opozicija je zatražila odgovornost za peterostruko ubistvo u blizini Skoplja. Opozicioni socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM) optužuje premijera Gruevskog i njegovu vladu za raspad sigurnosnog sistema. Da li je zaista tako ili ste bliži reakciji Gruevskog koji tvri da SDSM zagovara političku krizu? Može li, dakle, izbiti i politička kriza sa raspadom Vlade?

– Moj utisak je da Makedonija postaje policijska država. Da su državne institucije toliko partizirane, da cela zemlja liči kao da je vlasništvo VMRO-DPMNE-a. Kao takva, ona sve više nalikuje ne zemlju s kojom upravlja “političko podzemlje” i da državne institucije služe samo kako pokriće za njeno delovanje. 

Nikada, ni u vremena socijalizma, niko nije mogao javno da obznani svoje šovinističke stavove. A danas, u ovoj “demokratskoj” Makedoniji, mladi to rade i u prisustvu makedonskih državnika, kao što je bilo slučaj u Beogradu na evropskom prvenstvu u rukometu, gde su se čule šovinstičke antialbanske parole u prisustvu zvaničnika iz Skoplja.

I sasvim očekivano je da jedan nacionalizam hrani drugi. Tako da je u Makedoniji već odavno počela utakmica između mladih Makedonaca koji traže “Smrt za šiptare” i mladih Albanaca koji pokušavaju uzvratiti. I ako se ova “utakmica” nastavi “uginuće” suživot, a možda i sama Makedonija.

Predsjednici Albanije i Makedonije Bamir Topi i Đorđe Ivanov uputili su zajedničku poruku da građani trebaju živjeti u miru i harmoniji i da djeluju i rade u saglasnosti sa zakonom. Koliko su uspjeli u pozivu?

– To su poruke razuma, ali uvek postoje i poruke realnosti koje građani slušaju svaki dan. Ono što mladima u Makedoniji “poručuje” realnost, sasvim je nešto drugo. Realnost njima neprestano šalje “poruke” o neizvesnoj budućnosti, o mogućnosti opstanka jedino ako si etnički i partijski upotrebljiv, a neovisno od ličnih sposobnosti. Mladi čovek u Makedoniji obrazuje se iz knjiga koje su prepune “neprijatelja”, a gde nedostaju prijatelji. Ovdašnji mladi žive i rastu u političkom ambijentu gde se politika shvata kako međuetnička sportska “utakmica”, gde se svako trudi drugome dati “gol”, a pri tome niko ne vidi “faul” koji je uradio. Mladi Makedonije žive u zemji gde se zakoni pišu da bi važili za “one koji nisu s nama”. Otuda, eho razumnih poruka se uguši u dreci realnosti, koja govori sasvim drugi jezik, koja šalje sasvim druge poruke, koja uporno betonira svest o “krvi i tlu”, a ne onu da tlo pripada svima koji koračaju iznad njega.

• Da li makedonski Albanci vjeruju u zakon i djelioce pravde? Očita je ogorčenost nakon što su makedonske vlasti podigle krivične prijave protiv pet osoba, sumnjičeći ih za terorizam, zbog peterostrukog ubistva kod Smiljkovskog jezera u blizini Skoplja.

– Nema Albanca u Makedoniji koji ne osuđuje ubojstvo nevinih ljudi. Siguran sam da nema nijednog pripadnika muslimanske religije koji ne oseća bol kad sazna da su ubijeni mladi nedužni ljudi. Dakle, Albanci Makedonije traže isto što i svi ostali: da  monstruozne ubice budu pronađene i osuđene. Ono što iritira Albance je činjenica da su oni decenijama “dežurni krivci” za sve. Ponekad imam utisak da i kad se neki Makedonac razboli od gripa, smatra da su za to krivi Albanci.

Ono što jos iritira ovdašnje Albance je i činjenica da se decenijama u Makedoniji uporno propagira ideja da se izjednači njihova etnička i religijska pripadnost. Pri tome zabaravljajući da se radi o narodu koji ima pripadnike triju nosećih svetskih religija. Tako da, ovisno šta žele postići, oni koji manipulišu istinama, jednom ovdašnje Albance proglašavaju “albanskim šovinistima”, a još je više isplativo, prikazuju ih kao “radikalne islamiste”.

Albanci Makedonije ne mogu prihvatiti kolektivnu odgovornost ni za čiji individualni zločinački akt. Znaju da kao i svi ostali narodi i među njima može biti pojedinaca koji su spremni učinito zlodjela. Međutim, zločinac ima svoje ime i prezime.

Karte

• Kome, po vama, najviše odgovara, nova nestabilnost u Makedoniji?

– Verujem da ima više centara na ovom Balkanu koji smatraju da još nisu definisane karte državnih granica ovdašnjih balkanskih zemalja. Otuda smatram da u Beogradu još funksionišu “radionice” koje žele dokazati da su neke ovdašnje države neodržive i čine sve kako bi dokazale da one ne mogu opstati kako takve, da treba da se sve definiše iznova. Nemam nikakvih materijalnih dokaza, ali smatram da i današnji zvanični Beograd čini sve kako bi se BiH, Makedonija i Kosovo prikazale kao “privremene” države koje nemaju državotvorni kapacitet da bi opstale kako takve. Na neki način, Beograd i dan-danas ima odlučujuću ulogu za unutrašnju stabilnost ovih država, koristeći za to Srbe koji tamo žive, a ispred svega kriminalne grupe koje su spremne učiniti sve, ako su za to dobro plaćene. Tako da današnja Srbija neće tako lako napustiti ideju u stvaranje “Srboslavije”, gde je uključena i Makedonija.  

Što se tiče monstruoznog ubistva kod Smilkovca, policija je trijumfalno saopštila da je otkrila “islamističku terorističku grupu” od 20 “terorista”. Sutradan je 15 od njih oslobođeno. A njihove slike su objavljene u ovdašnjim makedonskim medijima. Ministarka policije nije govorila o osumnjičenim, već o “islamističkim teroristima” i o uhvaćenim ubicama. Makedonski mediji nisu izveštavali o hapšenju osumnjičenih, već su preuzeli ulogu sudija i donosili su presude. Mlade i stare žene su sprovođene u policiju u pridružbi maskiranih policajaca. I kazano je da se radi o “fanaticima” koji su ratovali sa talinima u Afganistanu i Pakistanu. Kako je moguće da takva “teroristička” grupa postoji na stotinjak metara od centra Skoplja? I kako je moguće da se kod muslimana u Makedoniji desi to što nije toliko prisutno i u arapskim zemljama: da su i majke, supruge i naše sestre dio tih terorističkih grupa. Tko zna, možda je neko hteo poslati poruku svetu da centar “islamskog teroroizma” nije tamo u nekom arapskom svetu, već tu u Skoplju, gde su i majke teroristkinje i kao takve, one vaspitavaju buduće “teroriste”.

Monstruozno ubistvo petoro nedužnih u blizina Skoplja, koje su osudili svi, bez razlike svoje grupne pripadnosti, bila je mogućnost da policija vrati svoje poverenje kod građana, posebno kod Albanaca. Poverenje je izgubljeno u ranijim godinama kada je bilo puno montiranih slučajeva, pri čemu su Albanci osuđivani bez čvrstih dokaza. Ne zaboravite takozvani slučaj “Sopot” – kad je postavljena mina u blizini istoimenog sela i kad su poginuli vojnici NATO-a, pri čemu je desetak Albanaca bilo sedam godina u zatvoru, da bi ih sada oslobodili kako bi dokazali svoju nevinost. Ne zaboravite i slučaj “Rastanki Lozja” kada je likvidiran pakistanski emigrant kako “islamski terorista”, kao i slučaj Brodec. To što Albanci traže je da krivicu određuje sud, da i za njih važe zakoni, da se ne ulazi u njihove domove bez sudskog naloga, da ih ne proglašavaju zločincima prije nego što im se sudi.

Imao sam priliku i u Sarajevu razgovarati sa pojedinim makedonskim Albancima koji su ozlojeđeni optužbom za terorizam.

– Što si tiče historije Albanaca, ona nije registrovala slučajeve da su oni ubijali nedužne, posebno ne decu i žene. To se nije desilo ni 2001. Kad vidite privedene i sa kojom lakoćom policija njih proglašava krivim pre suđenja, morate da se upitate odakle ta žurba. I nije nelogičan zaključak da se to radi da bi se prikrila istina i da je važan javni efekat, a ne činjenice i ljudi koje zatvarate. Otuda i logični zaključak da ima puno toga što ne “štima”. Uostalom, dosadašnje iskustvo dokazuje da terorističke grupe – ne samo na ovim prostorima, već svuda u svetu –  svoje neljudske akcije sprovode na javnim mestima, da bi efekat bio veći. Dakle, ako su ovi ljudi takvi kakvim ih je proglasila makedonska policija, dakle kao opasni “teroristi” koji su se borili protiv NATO-a, kako to da su ostali nevidljivi za zapadne službe. Ovako ispada da je Makedonija efikansija u otkriću “islamskih terorista” i od same Amerike. I sve se ovo događa pre održavanja NATO samita u Chicagu, što nameće logični zaključak da Makedonija ne gradi svoju evroatlantsku budućnost dokazajući svoju stabilnost, već obrnuto. Ona se udvara međunardnim institucijama u stilu: “Spasite nas!” A pri tome nikako da shvati da je niko ne može spasiti od sopstvene destrukcije.

Izvor: Al Jazeera