Khaled el-Masri i carstvo zaborava

El-Masrijev slučaj je samo dio većeg plana da se procesuiraju odgovorni za mučenja izvršena tokom rata protiv terora.

Khaled el-Masri, Makedonija, SAD, Mučenje, CIA, Odšteta, Evropski sud za ljudska prava, Strazbur
El-Masriju Makedonija mora platiti odštetu od 60.000 eura [DAPD]

Piše: Darryl Li

Dva naslova od prošlog četvrtka odličan su primjer carske zaboravnosti.

Na naslovnici New York Timesa je bila priča o opisivanju mučenja u nadolazećem filmskom hitu o državnoj osveti, "Zero Dark Thirty", koja pokazuje koliko malo su napredovale rasprave u posljednjoj deceniji.

"Razumni" sagovornici u Beltwayu ostaju zaglavljeni u besmislenom nadmetanju u vezi s tim da li je neki iskaz dobijen mučenjem izvršenim potapanjem pod vodu 2003. doveo do slijeda događaja u kojem su pripadnici specijalne jedinice američkih mornaričkih "foka" (Navy SEALs) ustrijelili u lice iz blizine nenaoružanog čovjeka 2011. godine.

Mučenje je loše, ali je možda ipak bilo u dobre svrhe, tako da nema razloga da se istraži potpuna istina i da se nađu odgovorni. Nastavljamo dalje...

Ovdje dolazimo do drugog naslova. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, u Francuskoj, donio je dugo očekivanu i jednoglasnu odluku u slučaju koji je pokrenuo Khaled el-Masri protiv Makedonije. 

Horor priča

El-Masrijeva patnja je jedna od najpoznatijih horor priča rata protiv terora. Njemački državljanin libanskog porijekla El-Masri je uhapšen u Makedoniji na noć Nove godine 2003, držan je u izolaciji i ispitivan u hotelu nekoliko sedmica po nalogu Sjedinjenih Američkih Država, da bi zatim bio izručen osoblju CIA-e na aerodromu u Skoplju. Sud navodi šta se zatim dešavalo:

"Tom prilikom je [el-Masri] brutalno pretučen sa svih strana. Odjeća mu je rasparana makazama ili nožem. Njegov donji veš je silom uklonjen. Bačen je na pod, ruke su mu bile povučene unazad dok mu je neko stao čizmom na leđa. Nakon toga je osjetio da mu je neko zario čvrst predmet u anus... čepić mu je nasilno umetnut tom prilikom. Podigli su ga sa poda i odvukli u ugao sobe, gdje su mu svezali noge. Skinut mu je povez sa očiju.

Jaka svjetlost ga je privremeno zaslijepila. Kada mu se vid vratio, vidio je sedam ili osam osoba obučenih u crnu odjeću, sa crnim skijaškim maskama na glavama. Jedan od njih mu je obukao pelene. Poslije toga su ga obukli u tamnoplavu trenerku kratkih rukava. Stavili su mu vreću na glavu, a zatim su mu stavili pojas koji je lancima bio povezan sa okovima na njegovim ručnim i nožnim zglobovima.

Muškarci su mu stavili čepiće u uši i jastučiće na oči, onemogućivši mu da vidi i stavili mu kapuljaču. Savili su ga, silom mu spustili glavu dolje, nakon čega su ga brzo odveli do aviona koji ga je čekao, dok su mu se okovi usijecali u nožne zglobove."

I dalje ne znamo skoro ništa o transferima između Afrike, Azije i Bliskog istoka, u kojim je vjerovatno učestvovalo mnogo više ljudi.

CIA je pet mjeseci držala el-Masrija u zloglasnom zatvoru "Jama soli" u Afganistanu, nakon čega su ga izbacili pored ceste u Albaniji. El-Masrijevo tajno zadržavanje i mučenje je bilo zasnovano na slučaju pogrešnog identificiranja, do kojeg je izgleda došao analitičar CIA-e koji je kasnije postavljen da vodi lov na Osamu bin Ladena i koji je bio inspiracija za glavnog glumca u filmu "Zero Dark Thirty".

Analitičar je dobio zasluge i filmsku besmrtnost, El-Masri, slomljen svojim iskustvom i frustriran zbog godina provedenih u čekanju pravde, došao je u sukob sa zakonom u Njemačkoj i dao je otkaz svojim advokatima 2010. Nadati se da će ova odluka i nagrada od 60.000 eura pružiti neku zadovoljštinu.

Veći plan

El-Masrijev slučaj je dio većeg plana da se procesuiraju slučajevi mučenja provedeni tokom rata protiv terora na sudovima širom svijeta, kao odgovor na skoro potpuno odbijanje američkog sudstva da prihvati građanske parnice preživjelih.

El-Masri je sam podnio tužbu protiv bivšeg direktora CIA-e Georgea Teneta, koja je odbačena zbog alarmantno opširnog materijala o doktrini "državnih tajni".

Slični slučajevi su podneseni Evropskom sudu za ljudska prava protiv Poljske, Rumunije i Litvanije. El-Masri je podnio tužbu i Međuameričkoj komisiji za ljudska prava. Dominacija evropskih zemalja na ovoj listi je posljedica činjenice da je Evropa jedna od rijetkih regija gdje postoji dovoljno političke volje i resursa da se istraži globalna zatvorska mreža koju je pokrenuo SAD.

I dalje ne znamo skoro ništa o transferima između Afrike, Azije i Bliskog istoka, u kojim je vjerovatno učestvovalo mnogo više ljudi.

Strategija kojom se napadaju američki saradnici u mučenju i nezakonitom pritvaranju je podsjetnik da se ovi zločini ne mogu jednostavno shvatiti kao moralne predstave ili u smislu podrške vladavine prava - to je prikaz kako imperijalne sile djeluju u postkolonijalnom svijetu.

Američko carstvo u velikoj mjeri funkcionira tako da ne samo natjeraju druge zemlje da za njih urade prljavi posao, već da za to preuzmu odgovornost kao suverene države. Suverenitet država pruža pravnu formu u kojoj jednaki partneri mogu biti povezani u nejednakom odnosu snaga.

Program nezakonitog izručenja

Program nezakonitog izručenja odlično prikazuje tu situaciju: CIA je dobila svog čovjeka, a Makedonija je okrivljena završila na Sudu.

Godinama prije El-Masrijevog hapšenja u Makedoniji – zemlji čiju nezavisnost od Jugoslavije je garantirao mali kontingent američkih vojnika pod zastavom Ujedinjenih naroda u doba kada Washington nije bio spreman da pošalje mirotvorce u Bosnu – Balkan je bio ključno mjesto za Washingtonov globalni lov na sumnjive pokretljive muslimane.

Tokom devedesetih, islamski borci i humanitarni radnici u regiju su privukli značajnu pažnju SAD-a. Prvi poznati slučaj "programa nezakonitog izručenja" se desio u Hrvatskoj 1995, kada je Egipćanin Tal'at Fu'ad Qasim uhapšen i poslan u svoju zemlju, nakon čega mu se gubi svaki trag.

CIA je 1998. orkestrirala slanje u matičnu zemlju nekoliko egipatskih islamista iz Albanije, koji su poslije mučeni i u nekim slučajevima pogubljeni.

Ako na programe za izručenje ne gledamo kao samo na tiraniju u abstraktu, već kao primjenu imperijalne sile preko svjetskih granica, onda i drugi ulozi osim individualnih žrtava dolaze u jasan fokus.

Američki borci za građanska prava upozoravaju da su "prestupi" rata protiv terora prijetnja demokratiji, što je istina, ali se često desi da prvo nastrada demokratija drugih ljudi.

Tajni zatvori

Kako je studiozno dokumentiralo Vijeće Evrope, CIA je pokretanjem tajnih zatvora u Poljskoj odlučila da ne sarađuje sa sigurnosnim agencijama koje se povinuju parlamentarnom nadzoru. Umjesto toga, udružili su se sa vojnom obavještajnom agencijom, koja je zadržala korisnu mrežu doušnika u drugim državnim institucijama.

Nepunu deceniju nakon što su izašli iz autoritativnog režima, poljski špijunski državni aparat koji nikom ne odgovara je dobio podršku SAD-a za zaobilaženje svog ustavnog okvira.

U američkom carstvu, službeno odobreno mučenje i oskudna pravda će se garantirano odvijati u udaljenim zemljama, a glavobolje su uglavnom rezervirane za druge vladare.

Strategija prekomorskog mučenja, naravno, ima svoja ograničenja: kada se klijenti nađu pod pritiskom uzajamno optuživanje može početi. U mnogim odlukama američkih sudova o odbacivanju parnica o mučenju, sudije su navele kako ih je strah da bi suđenje moglo dovesti do zvaničnog priznavanja saradnje drugih zemalja sa Washingtonom, što bi naškodilo odnosima.

Ironično, nekada upravo te druge države odluče da budu iskrene i upere prst na svoje nekadašnje pokrovitelje. U El-Masrijevom slučaju, bivši makedonski premijer Hari Kostov je podnio izjavu u kojoj je detaljno opisana makedonska saradnja sa CIA-om.

"Makedonski status pouzdanog partnera u globalnom antiterorizmu je dodatno pojačan načinom na koji smo obavili ovu operaciju. Naši američki saveznici su izrazili veliku zahvalnost za način na koji se Makedonija pozabavila problemom." Doista.

Pravo na istinu

Nekoliko sudija se napismeno usaglasilo u mišljenju o El-Masrijevom slučaju, izražavajući svoje razočarenje što Sud nije bio hrabriji u uspostavljanju načela "prava na istinu", pravo na jasno iznošenje detalja o tome šta se desilo i ko je odgovoran. U tom smislu El-Masri je najveća, ali ne i jedina žrtva – primamljivo je misliti da možda svi mi koji živimo u ovom carskom sistemu, kao građani ili ne, imamo pravo na neku odgovornost.

Umjesto toga, s obzirom na to da je Obamina administracija davno zatvorila vrata istragama i optužbama, čini se da nam je zaborav realnija opcija.

U američkom carstvu, službeno odobreno mučenje i oskudna pravda će se garantirano odvijati u udaljenim zemljama, a glavobolje su uglavnom rezervirane za druge vladare.

U međuvremenu u domovini proces nacionalnog zaboravljanja može početi. Sve što je ostalo je dovoljno za nekoliko ustajalih rasprava i za neku jeftinu filmsku propagandu da se priče poput one Khaleda el-Masrija proslijede na fusnote historije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.