Kerošević: Ne traži se rješenje problema nego novi problemi

'Morao sam reducirati ambicije prema kriterijima koje sam postavio', kazao je Kerošević (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

Pozorišni festival “Susreti pozorišta/kazališta Brčko Distrikt BiH” 33. put okupio je stvaraoce iz Bosne i Hercegovine i regiona. Na festivalu koji u fokusu ima bosanskohercegovački teatar prikazane su tri praizvedbe: Kada bi naglas govorili Adnana Lugonića, Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali Tanje Šljivar i Drang nach western Dragana Polovine.

Sa selektorom, profesorom Vladom Keroševićem, razgovaramo o savremenoj drami u Bosni i Hercegovini, povratku naraciji, neusiljenom i spontanom jeziku koji govori o onome što ga boli. Razgovaramo u skladu s motom selekcije – “U potrazi za istinom”.

  • Ono što je moj utisak, ako govorimo o ovom festivalu, jest da savremena bh. drama propituje svet iz tvrde stvarnosti.

– Jest. Bila je ta surova istina iz koje su nastali tekstovi, prije svega praizvedbeni tekstovi. Pokušava se iz srži pronaći srž, dakle, identitet u potrazi za istinom. Tamo gdje nema istine vrlo je teško govoriti o životu, suživotu. Tamo gdje je istina duboko skrivena,tamo je jako puno laži, bojim se. Puno je potrebe da se sklonimo od sebe samih, a da bismo živjeli. Zato su idejno estetski, tematski okviri ovih tekstova pokušali da udare u kost, u srž. Da udare tamo gdje najviše boli da vide hoće li se neko od tog bola trznuti ili će podnijeti bol zarad produžetka života u laži po svaku cijenu.

  • Koliko god da se drame dotiču bolnih tačaka, one su pisane neusiljeno i prirodno, a i odigrane su tako. Čini li se i Vama da se reditelji, glumci i pisci dobro razumeju?

– Sve rediteljske poetike nastojale su da iz naturalnog odnosa prema stvarnosti pronađu odgovor na pitanja koja su pisci inpostirali unutar zadatih tematskih okvira. Smatram da je to dobar put. Negdje je to rediteljski uspješnije, negdje manje uspješno, ali u svakom slučaju svaka predstava nosi jednu novu dramsku poetiku vezanu za vrijeme u kojem smo. Meni je drago da se otvara taj problem, da teatar aktivno učestvuje u otvaranju problema nemoći življenja u Bosni i Hercegovini, odnosno na prostoru zapadnog Balkana.

Ako proširimo ovaj problem na Matišićevu dramu Sinovi umiru prvi, koju je izvelo Narodno pozorište Republike Srpske u Banjoj Luci, isti je problem, ako ga proširimo na novo čitanje Sterije i Rodoljubaca u režiji Andraša Urbana, opet se susrećemo s istim. Ako uzmemo u obzir i predstavu Moć zemlje HNK-a u Osijeku koja je otkrila davno zaboravljenog pisca Janka Matka kroz potrebu da se otvori istina locirajući problem… Makar se locirao u zemlju.

Moje osobno mišljenje jest da je nedostatak identiteta vezan za nemanje odnosa prema tlu kojem čovjek pripada. Patriotizam je za nas ideološka kategorija, isključujemo biološki odnos prema toj spoznaji. Ne računamo da smo u kontaktu sa zemljom najduže. Duže smo u kontaktu sa zemljom nego s majkom. Stalno smo izloženi Zemljinoj teži i hodamo po zemlji kojoj pripadamo. U smislu zemlje same ne govorim o ideološkom, političkom ili bilo kakvom drugom ustrojstvu.

Govorim o odnosu prema Zemlji kao planeti i mjestu na kojem smo rođeni. Mi volimo to mjesto. Mi smo na tom mjestu – određen stepen, određena minuta i sekunda geografske širine i dužine i to je suština odnosa prema zemlji. Udišemo određeni zrak koji tom stupnju pripada, pijemo vodu s te zemlje, živimo onoliko godišnjih doba koja pripadaju toj tački. Kad odemo iz te tačke, mi se ne osjećamo lijepo. Zašto? Zato što smo otišli s mjesta na kojem smo rođeni, na kojem je naše biće formirano senzibilitetom, mentalitetom, biologijom.

To je za mene onaj primarni osjećaj pripadnosti metafizici tla. Naravno, na to se sad kaleme svi drugi konteksti: psihološki, sociološki… Upravo je to ono što je mene u definiranju kvalitativnog kriterija za odabir predstava vodilo. Da vidim imamo li mi snage, hrabrosti, moći, možemo li pogledati ispred sebe. I oko sebe – tu gdje pripadamo. Moramo li stalno sebe gledati na nekoj udaljenosti izvan konteksta naše pripadnosti.

  • Na osnovu ovog što je prikazano na festivalu u Brčkom, na osnovu Vaše selekcije, stiče se utisak da je bh. pozorište dobro organizovano. Da li vi delite to mišljenje?

– Za one koji rade slažem se da su dobro organizovani, oni imaju ozbiljno i čvrsto uporište. Nisam siguran da svi teatri propituju stvarnost na način na koji su to propitivali teatri koji su ove godine bili u kompeticiji na festivalu. Bojim se da ima jako puno teatara u Bosni i Hercegovini koji ne prilaze tom problemu, ne traže suštinu iz sebe nego se bave formalnim odnosom, stvarajući umjetnost radi umjetnosti vrlo često. Sa druge strane, nastupaju po najretrogradnijoj maksimi “ne možeš me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi” – to je poguban, rigidan stav prema samom sebi, prema svojoj profesiji.

Vaša je konstatacija tačna za one teatre koje smo vidjeli ovdje. Moram priznati kao selektor – da nije bilo praizvedbenih tekstova (Kad bi naglas govorili, Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali, Drang nach western, Mrtve ribe plivaju na leđima), koji su na jedan zaista specifičan način, koristeći vrlo kreativnu aktivističku dramaturgiju, stavili vrijeme, ljude i prostor u kontekst propitivanja sebe – da nije bilo njih, vrlo teško bih složio selekciju. To su četiri drame vrlo provokativne, zanimljive, sadržajne, idejno estetski utemeljene. Zasnovane na užarenoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti i nemoći življenja. Teško je živjeti, ali ta nemoć se generira umjesto da se savladava. Ne traži se rješenje problema nego se samo traže novi problemi. S novim problemima gomilaju se sve veće predrasude, neistine o nama samima.

Smatram da više od pola naših teatara nema ovaj aktivistički odnos. Sa druge strane, ne prilaze repertoarskoj politici kao provokativnom umjetničkom činu. Naprotiv, rade to formalno, da prođe vrijeme, da zadovolje određene termine, kriterije koje su propisala ministarstva u kantonima, u entitetu, a koji nisu kvalitativni, nego formalni i beznačajni. Teatri koje smo videli na “Susretima” (Bosansko narodno pozorište Zenica, Kamerni teatar iz Sarajeva, Narodno pozorište Republike srpske Banja Luka) iz te materijalne nesigurnosti daju maksimalan kreativni rezultat.

  • Dakle, u tom kontrapunktu je najvitalnije rešenje?

– Uvijek je tako ukoliko se ima kvalitetna ideja kako taj kontrapunkt postaviti da komunicira, pobuđuje, proizvodi uzbuđenje kod publike.

  • Kreiranje repertoara je tu neobično važno?

– Repertoarska politika ovih teatara izuzetno je kreativna. To je kreativan koncept – kako kvalitetno uposliti ansambl? Na kojoj ideji? S kojim rediteljskim poetikama?

Narodno pozorište Republike Srpske, prije svega, jer je u kontaktu i stalnoj razmjeni s jako kvalitetnim i vrlo različitim rediteljima i poetikama, a tekstualno propituje tekstualne predloške koji nisu samo bosanskohercegovački nego uzimaju samo tekstove iz čitavog regiona… Sva tri jezika koja govorno funkcioniraju na ovom prostoru.

Tu je pozorište iz Zenice, koje – i zato što ima i festival bh. drame – ima jednu posvećenost ovoj ideji, ali, svejedno, mi svake godine iz tog pozorišta možemo uzeti dvije ili tri predstave – bez dileme. One formalno i misaono odgovaraju svakom festivalu u Bosni i Hercegovini.

Tu je Kamerni teatar iz Sarajeva, koji neguje aktivistički odnos prema problemima naše stvarnosti, isto tako sarađujući s rediteljima koji uzimaju distinkciju pristupa realizaciji projekata koje rade. Možemo govoriti i o HNK Mostar, koje isto tako jednu predstavu godišnje, ipak, uradi za festivalsku prezentaciju.

Morao sam kao selektor reducirati svoje ambicije prema kriterijima koje sam sebi postavio. Recimo, teatar u Mostaru životari, oni su u jako teškim uslovima, oni su na grantovima, ne na budžetu, ali, svejedno, i u takvoj situaciji trebala bi se roditi kreativna ideja koja će ići kontra te objektivne spriječenosti.

Izvor: Al Jazeera