Oglasi

Kazuo Hara: Pratim likove koji se suprotstavljaju sistemu

Društvo u Japanu danas, pod vladom premijera Shinzo Abea, sve je restriktivnije, upozorava japanski režiser Kazuo Hara.
Japanski režiser Kazuo Hara završava rad na filmu o ekološkoj katastrofi MinamateDragan Kujundžić / Tanjug

Hiroshi Yokota je pjesnik i aktivista koji ne voli ići u kolicima, jer smatra da je brži ako se kreće na koljenima. Dijeli propagandni materijal, fotografiše ljude, pojave i događaje, druži se sa prijateljima, suprugom i djecom. Njegovu životnu svakodnevicu prati tada dvadesetsedmogodišnji Kazuo Hara, potpirujući rasprave sa prijateljima i sa suprugom, provocira njihove reakcije dotle da u jednom trenutku supruga prijeti Hiroshiju razvodom ukoliko kamera ne bude isključena.

U 82 minuta dugom filmu Sayonara CP (Zbogom CP, 1972) Kazuo Hara prikazuje reakcije okoline na pojavu i angažman Hiroshija Yokote, stav ljudi prema njegovom invaliditetu, sažaljenje okoline na njega i njegove prijatelje, njihovom ophođenju prema tom sažaljenju, njihovim stavovima o svojoj reputaciji, do trenutka kada počinje razgovor o prvim ljubavnim i seksualnim iskustvima, upoznavanju sa svojim i tijelom drugog.

Intimne ispovijesti osoba sa cerebralnom paralizom Hara je prikazao u filmu donoseći zaključak da cerebralna paraliza izaziva isto što i alkohol – omekša razgovor i učini ga življim.

Ovo je jedan od pet filmova prikazanih na 12. festivalu dokumentarnog filma Beldocs u posebnoj retrospektivi posvećenoj radu Kazua Hare (1945), specijalnog gosta festivala. Nekoliko sati prije prikazivanja filma Posvećeni život razgovaramo u Domu omladine Beograda. Razgovor se odvija nekoliko sati prije projekcije filma u kome Kazuo Hara razotkriva istine i obmane o životu Mitsuhare Inouea (1926-92), ekscentričnog pisca i scenariste, napisane u njegovoj biografiji.

  • U Vašim filmovima se eksplicitno prikazuju čin rađanja, katarza veterana u borbi protiv carevine... Je li takvo prikazivanje tabua, prema Vašem mišljenju, konfrontacija strahu?

- Ono što je čovjek za mene – biće koje se pokreće svojim prohtjevima i željama: želim da postanem bogat, želim da se dobro školujem, da napredujem u karijeri, da imam lijepu ženu. Zaključak do kog sam došao jest da je sloboda ultimativna želja svih ljudi. Ono što najviše ograničava čovjeka u toj želji za slobodom je sistem, da li ekonomski, politički ili kulturni. No, čovjek mora da živi u tom sistemu gdje mu je sloboda donekle ograničena. Kako čovjek živi u tom sistemu? Može se reći da njegovu slobodu ograničava sam sistem nekom manifestacijom političke moći, a u isto vrijeme postoji mogućnost da individua sama ograničava svoje slobode. Baveći se dokumentarnim filmom, želio sam da rasvijetlim šta ograničava individuu, odnosno mogućnost da realizuje želju za slobodom - da li je to i moć koja je spoljnja, ili nešto što je lično i jako intimno u individui što ograničava tu slobodu.

  • Kakav je uticaj tabua na kreiranje slike o slobodi, a šta biva razotkrivano kao tabu od sedamdesetih do danas?

- Drugom polovinom šezdesetih u Evropi i Americi snažni studentski pokreti pokušavaju da se izbore za više demokratije, liberalizam. U Japan stiže taj talas i u njemu kreće da se razvija aktivizam u širokom luku, u okviru kojeg se pojavljuje i jedan takav lik kao što je Takeda Miuki u filmu Ekstremno privatni eros.

Spas u ženskoj komuni

Takeda Miuki je radikalna feministica, koja prezire tradicionalne rodne uloge, protagonistkinja filma Ekstremno privatni eros: Ljubavna pisma 1974.

Miuki upoznaje gledaoce sa detaljima života sa Kazuom Harom, sa kojim je bila u braku tri godine, govori o razlozima za razvod, razlozima zbog kojih je Haru prevarila sa američkim vojnikom crne kože, o iskustvu noćnog provoda u Okinawi, gdje, uprkos svoj želji, nije mogla da se prilagodi životu, te spasenju koje je pronašla u ženskoj komuni.

Film prikazuje najintimniji događaj u životu Takede Miuki – sam čin rađanja.

'Okrenuvši kameru ka njoj, izašle su na vidjelo brojne intimne stvari od kojih me je bilo stid, a ja sam moram s tim da se sučeljavam', rekao je Hara, ocjenjujući film kao jedan od onih u kojima je na kraju sve izgledalo onako kako je on, zapravo, i htio.

Pet godina poslije, Miuki je morala dati dijete na posvajanje, a razlozi su, između ostalog, i diksriminacija djece čiji su roditelji različitih rasa.

Te sedamdesete godine, kada sam imao dvadesetak godina i kada sam krenuo u ovom smjeru bile su lijep period u Japanu. Demokratija je počela da sazrijeva i ljudi su bili puni života, pokušavali su da se izbore sa tabuima. Od 1989. godine, promjenom cara, establishment moći koji pokušava da kontroliše društvo razvija tehnike kontrole i u takvoj atmosferi prestaje biti jasna slika o tabuu. Bavljenje dokumentarnim filmom postaje sve izazovnije, jer ti tabui nemaju jasnu sliku kao onomad. Postaje teže razotkriti ih. U tom smislu je dokumentarni film dobio na značaju.

Tijelo je sedamdesetih godina u filmu, performativnim umjetnostima, igri, slikarstvu, kiparstvu... predstavljalo predmet velikog interesovanja. To je period kad je nastao performans kao kultura. U takvoj atmosferi postojao je pokret u Americi "Black is beautiful" koji prevrće tezu da njihovo crno tijelo vrijedi manje od bijelog. Pod tim uticajem sam se pokrenuo, u smislu istraživanja šta tijelo predstavlja. Ljudi su smatrali da ljudi koji imaju cerebralnu paralizu ne predstavljaju nešto lijepo, zanimljivo i uzbudljivo, a ja sam to preokrenuo.

  • Ko je danas na margini japanskog društva?

- U Japanu je postojala diskriminacija prema društvima koja se zovu buraku. To su bila jako mala društva. koja su. zbog nekog istorijskog konteksta. bili gubitnici u nekim ratovima, praktično izolovani u društvu, zbog čega su dosad trpjela. Danas je prisutna diskriminacija osoba sa invaliditetom, rodna diskriminacija, kao i diskriminacija prema Korejancima i Kinezima koji žive u Japanu.

  • Da li se danas osjećate slobodnije nego sedamdesetih?

- Što se tiče mog ličnog stava, društvo u Japanu danas, pod vladom premijera Shonzo Abea. sve je restriktivnije. Baveći se dokumentarnim filmom uvijek sam se trudio da okrećem kameru ka običnim ljudima, narodu, u borbi sa establishmentom moći. Moć može da ima ovakav ili onakav oblik, pa ugrubo uokvirujem moć – okrećem kameru prema narodu koji ima konflikt. Takvih filmova danas ima mnogo i mnogo ih se trenutno pravi u Japanu. Moja želja je da tu kameru okrenem direktno ka establishmentu moći, mada se do sada manifestacije takve moći nisu pojavljivale u mojim filmovima u smislu da nisu dolazili u tako direktan konflikt sa protagonistima.

  • Da li zbog slike protagonista koji se sukobljavaju sa sistemom ili zbog njihove vidljivosti u sistemu?

- Ta slika je jako dobro prikazana u filmu Azbestno selo u Japanu (2016). Glavni likovi su radnici u azbestnim fabrikama, koji su vremenom počeli obolijevati i sada odlučuju tužiti državu, jer su imali propuste u propisima i kontroli zdravstvenih uslova. Pravi se odnos između naroda i sistema. Idu u Ministarstvo javnog zdravlja i rada, međutim, u tom dijalogu između njih i establishmenta moći, pojavljuju se neprestano činovnici nižeg ranga, koji pokušavaju suvoparno i administrativno da riješe problem, a ne pojavljuju se ljudi koji donose važne odluke, visoki činovnici. To je tako plastično opisana situacija.

  • U periodu o kome govorite stvara se slika o Japanu kao društvu koje više ne počiva na klasama koje smo dosad poznavali. Je li  Japan tada danas država blagostanja, solidarno društvo?

- Trenutna vlada Abea je u jako bliskoj vezi sa američkim establishmentom. Postoji neki niži ekonomski sloj društva, koji, dobijanjem razne ekonomske i socijalne pomoći, ima privid dobijanja olakšanja u životu, a istovremeno establishment u Japanu kroz razne poreze uzima isti taj novac da bi kupovao oružje američke vojne industrije. Ne znam da li se to može nazvati blagostanjem, ili nekim prividnim blagostanjem, ali za nas je postalo jako teško plaćanje poreza, jer vidimo kuda taj novac odlazi. Uvijek sam se trudio da pratim likove koji se suprotstavljaju sistemu kao individualci.

Suočavanje sa ratnim zločinima

Za film Ogoljena careva vojska i dalje maršira, u kome prati suočavanje sa ratnim zločinima koji su počinjenim u ime cara kroz prizmu Kenza Okuzakija, jednog od 30 preživjelih buntovnika i veterana koji su pod carevom vojskom napadali Novu Gvineju, Kazuo Hara dobio je 1987. godine nagradu Caligari na festivalu filma Berlinale.

Sedamdesetih godina, u jednom od mojih filmova, pratim lik Okuzakija, koji se sam bori protiv preostalog sistema, to jest promijenjenog oblika carevine, kao neko ko je pukim čudom preživio Drugi svjetski rat, gdje je vojska bila pod carem.

Pokušaću konkretnije da predstavim situaciju u Japanu. U godini kapitulacije Japana, 1945. godine, pokreće se debata treba li carevinu ukinuti. Carevina opstaje u nekom drugom obliku i zajedno sa razvojem i uspostavljanjem demokratije. U međuvremenu, američko-japanski odnosi postaju bitan faktor i, naravno, u isto vrijeme, imaju i negativan uticaj na japansko društvo. Postoji paralela između opstanka carevine, uspostavljanja demokratskog sistema i uticaja Amerike. Okuzaki svim mogućim sredstvima pokušava kao individua da se bori protiv toga novog sistema.

Promjenom u Heisei period (od 1989. godine do danas), establishment postaje utoliko moćniji što likovi kao što je bio Okuzaki nisu više mogli da postoje, zbog instrumenata kontrole. U tom periodu sam krenuo da snimam film o žrtvama koje nemaju percepciju da mogu da se izbore sa sistemom, a razlika je u tome da postoji individua koja misli da može da se izbori sa tim sistemom i da individua koja vjeruje da ne može da se izbori s tim, ali ustvari, budi osjećaj da može napraviti nešto drugačije.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.