Katolička crkva kasni u suočavanju s prošlošću

Najavljujući program 58. Plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije u njenom sjedištu u Zagrebu, predsjednik HBK, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić je rekao da je tijekom priprave i proslave Velikog jubileja 2000. godine sv. Ivan Pavao II. hrvatske biskupe (i druge katolike) poticao kako na kršćanski način prevladavati zlo koje se dogodilo u prošlosti i da je upotrijebio riječ “čišćenje pamćenja”.

U više navrata tijekom pastirskih putovanja ispričavao se za sablazni i loša djela koja su počinili sinovi Crkve i poučavao da “čišćenje pamćenja” ne znači zaboravljati prošlost, već je “pamtiti na očišćen način”; naime, kajući se za zlo koje su nanijeli članovi vlastitog naroda ili Crkve, te moliti oproštenje od onih kojima je zlo naneseno i oprostiti onima koji su nam nanijeli zlo. U protivnom, rekao je Puljić, “ako s osjećajima mržnje pamtimo naneseno zlo, mi smo zarobljenici zla”.

Dostojanstvo žrtve “traži da svoje pamćenje očistimo praštanjem i kajanje”, dodao je, kazavši da su hrvatski biskupi zahvalni svetom Ivanu Pavlu II. za ovu “jubilejsku pouku” i za poticaj čija je praksa u Hrvatskoj zaživjela (zahvaljujući mjesnom biskupu Antunu Škvorčeviću, op. D.P.) u jasenovačkoj župnoj crkvi, u Požeškoj biskupiji. Puljić je kazao da će na ovom zasjedanju biti govora koliko je i danas aktualna tema “čišćenja pamćenja i spomen mučenika” o čemu je govorio i pisao sveti Ivan Pavao II. uoči proslave Velikog jubileja Crkve.

Oprost i pomirenje

Kako to da je HBK trebalo punih 19 godina, od velikih gesti kajanja učinjenih od strane pape Ivana Pavla II. na Veliki Petak te jubilejske godine, da se odluči na, nadajmo se, temeljitu raspravu o ispravnom načinu “povijesnog pamćenja” i kako to da će u septembru biti 25 godina od prve posjete Ivana Pavla II. Hrvatskoj, kada je Papa pozvao kršćane i druge na odlučno suočavanje s prošlošću, na oprost i pomirenje, a da se hrvatski biskupi do sada nisu odvažili izraditi jedan temeljiti i sveobuhvatni dokument na temu “povijesnog pamćenja na očišćen način”?

Jedan sam od rijetkih novinara i teologa koji se stalno poziva na ključni dio Pisma HBK objavljeno 1. maja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i dobro znam da se ono rijetko, gotovo nikad ne spominje u nastupima članova hrvatskog episkopata (učinio je to doduše, na jednoj tribini u Novinarskom domu u Zagrebu, koncem 2018. dubrovački biskup Mate Uzinić). Stoga, vrijedno je taj citat ovdje donijeti:

“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Kao teolog podsjećam i na ono što svaka moralno zdrava osoba zna: pravo na život i dostojanstvo svake osobe nedodirljivo je, i za nas vjernike abrahamskih religija na Balkanu, pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke.

Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.

Jasenovac, Jadovno, Glina…

Iz ovih nekoliko ključnih antropoloških i teoloških rečenica, pa i onih koje navodi mons. Puljić, slijedi mnogo pitanja. Na primjer, zašto se 25 godina (i više!) nije željelo proučiti predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca, već su nadbiskupa Puljića i njegove kolege na to natjerale Srpska pravoslavna crkva i papa Franjo? Zašto zagrebački Kaptol (koji o tome odlučuje) krije kao zmija noge Stepinčev dnevnik? Zašto kardinal Josip Bozanić nije pokazao adekvatan pijetet prema ubijenima u Jasenovcu? Ili u Jadovnom? Ili u Glini? I zašto dopušta ruganje tim žrtvama u listu kojim gospodari, katoličkom tjedniku Glas koncila?

Naravno, može se dogoditi da nas članovi HBK sada iznenade vrlo dobrim dokumentom, ali njihovo kašnjenje, ta gromoglasna tišina, probija uši svih čestitih ljudi, bilo da su vjernici, bilo da nisu.

Složit ćete se da su riječi iz pisma HBK iz 1995. vrlo odgovorne, obvezujuće i ozbiljne riječi. No koliko je duha tih poruka provedeno u djelo? Kako je moguće da i episkopat i kler svih ovih godina pate od teških napadaja amnezije i ne pamte gotovo ništa što se tiče zločina koje su pak počinili Hrvati, katolici i oni koji to nisu, za onoga rata ali i od raspada SFRJ naovamo?

Kako je moguće, hajde, imam na stotinu primjera ali ću navesti jedan meni jako bolan, da se na blajburškom polju 13. maja 2007. pojavi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (ne zaboravimo to: supotpisnik navedenoga pisma hrvatskog episkopata iz 1995. godine), i na sav glas kaže kako mora “govoriti i svjedočiti istinu”, a onda ostane bez glasa i traga kada smo sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u septembru 1993. u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao i u doba NDH?! A tek šutnja oko zločina kao što je onaj počinjen u Ahmićima?

Isprika za holokaust i genocid

Tvrdim da Katolička crkva u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, čiji su (nad)biskupi također služili komemorativne mise na Bleiburgu – ove godine opomenuti od mjesne crkvene vlasti izdana je zabrana hrvatskim (nad)biskupima da ubuduće predvode misno slavlje jer se tamo događala i promocija ustaštva – nema ispravno pamćenje.

Zar ispravno povijesno pamćenje ne zahtjeva, ako se držimo riječi Ivana Pavla II. i episkopata, da se HBK (konačno) ispriča za zločine počinjene u Jasenovcu, za sudjelovanje u holokaustu i u genocidu počinjen nad Srbima i Romima?

Baš me zanima što će zaključiti HBK, a osobito hoće li svećenik koji bude propovijedao iduće subote 18. maja na Bleiburgu, u novim okolnostima, pokazati da je sposoban za gestu iskrenog pamćenja?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera