Karijere koje su usmjerile ukrajinski brod

Piše: Mladen Obrenović

Svojedobno su, u izboru 100 najmoćnijih žena svijeta po mišljenju magazina Forbes, ispred Julije Timošenko bile samo tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice i Wu Yi, kineska vicepremijerka, jedna od ukupno četiri u povijesti te zemlje.

Zvali su je i „ukrajinska Iron Lady“ ili tek „Vona“, što u prijevodu s ukrajinskog znači „ona“. Proglašavali su je i najljepšom političarkom, a njezina pojava, stil odijevanja i čuvena pletenica, baš kao i snažna retorika, mnoge su fascinirali. Najviše je fascinirala one koji su je podržali da prije 10 godina provede „narančastu revoluciju“, koja je Ukrajinu pokazala u sasvim drugačijem svjetlu, Juliju Timošenko izbacila na premijersku poziciju, a njenog političkog partnera Viktora Juščenka u fotelju predsjednika.

Tandem Timošenko-Juščenko upravo je na „rezervnu političku klupu“ prije 10 godina poslao dotadašnjeg premijera Viktora Janukoviča. Prvo ga je Juščenko porazio na predsjedničkim izborima, uz pomoć „narančaste revolucije“, a potom je i u Parlamentu završio u oporbi. Na premijersku dužnost vraća se u ljeto 2006. godine, no već krajem iduće godine ponovno je na toj poziciji Timošenko. Priliku da joj se politički osveti Janukovič je dobio 2010. godine, na predsjedničkim izborima i iskoristio je pobijedivši u drugom krugu.

Ubrzo su protiv Timošenko pokrenute kaznene istrage, da bi završila u zatvoru zbog navodne zlouporabe ovlasti prilikom potpisivanja naftnih sporazuma s Rusijom, te je osuđena na sedam godina. Uporno je tokom suđenja, ali i iz zatvora, tvrdila kako je riječ o političkom i montiranom procesu, koji je pokrenuo upravo Janukovič kako bi je izbacio iz političkog života. Sa takvom ocjenom složio se i Zapad, zahtijevajući njeno oslobađanje, a onda je ona počela štrajk glađu i zbog narušenog zdravlja završila u zatvorskoj bolnici.

Kad je prošle jeseni Janukovič navukao bijes Ukrajinaca zbog okretanja leđa Europskoj uniji i vjeri u budućnost zemlje s ruskom zaleđinom, što je istodobno značilo i to da Timošenko neće pustiti iz zatvora, počeli su masovni prosvjedi u Kijevu. Timošenko je sugrađanima iz zatvora sugerirala samo jedno – Janukovičevu ostavku. Tri mjeseca kasnije Janukovič je pobjegao iz Kijeva, sklonio se pod rusku zaštitu, a Parlament je oslobodio Juliju Timošenko.

Dogodilo se još jednom ono što se događalo posljednje desetljeće – kadgod je na ukrajinsku političku pozornicu izlazila Julija Timošenko s nje je odlazio Viktor Janukovič. I obratno.

Julija – od poslovne žene do premijerke

Julija Timošenko prije političkog angažmana bila je poslovna žena i to vrlo uspješna. Iako se u taj uspjeh može uvrstiti i lanac videoteka koji je držala u suton Sovjetskog Saveza, njen pravi poslovni uspon počinje nakon osamostaljenja Ukrajine. Suprug Oleksandr obogatio se izvozom metala i postao jedan od najbogatijih ukrajinskih tajkuna, dok ona postaje čelnica „Ujedinjenih energetskih sustava Ukrajine“, glavnog uvoznika ruskog plina.

„Obogatila se na gasu, radila je na tome sa Rusima i zbog toga su je zvali ‘gasna princeza’. I kad je bila poslovna žena, a pogotovo poslije kao političarka, bila je veliki borac i to joj se mora priznati“, kaže za Al Jazeeru Ibrahim Đikić, diplomat u mirovini i bivši bh. veleposlanik u Moskvi.

I novinar Mirko Šagolj, svojedobno dopisnik Oslobođenja iz Moskve, potvrdit će kako Timošenko „izgleda kao osoba koja ima snage za sve“. „Iako je bila jedna od najbogatijih Ukrajinki, politika ju je više privlačila i u njoj se prilično dobro snašla“, podsjeća Šagolj.

Analitičar Boris Varga nastavlja na istom tragu, ocjenjujući Juliju Timošenku kao vrlo uspješnu političarku, koja je „napravila prodor prozapadne, proevropske, demokratske, narandžaste politike“.

„Ona jeste bila motor i nosilac ‘narandžaste revolucije’. Ako bismo joj tražili neki analog na Balkanu, ona je bila ukrajinski Đinđić. Međutim, kada je dobila svoj mandat, a ‘narandžasti’ preuzeli vlast, postala je deo izneverenih nada za mnoge Ukrajince. Reforme nisu bili izvršene onako kako se očekivalo, niti je tempo i kvalitet reformi bio postignut. Na kraju, dosta se potrošilo na međusobno obračunavanje unutar ‘narandžastog’ tabora“, podsjeća Varga.

Prevrtljiva politika

Prva premijerka u povijesti Ukrajine doista i jeste pokrenula promjene, a javnost joj je brzo odlučila privremeno zaboraviti tajkunsku prošlost i pozdraviti njenu transformaciju u reformatoricu kao iskrenu i učinkovitu. Proračunski prihodi su povećani, pokrenulo se i gospodarstvo, no politika, prevrtljiva kakva jeste, uskoro ju je ponovno udaljila s premijerske pozicije. Kasnije je izgubila i predsjedničku utrku s Janukovičem.

„Zaista je krenula sa vrlo ozbiljnim reformama u svoja dva premijerska mandata, ali se politički sukobila ne samo sa Janukovičem, nego i sa Juščenkom. Kad je sišla sa vlasti pronašli su joj neke, navodno, kriminalne radnje u kupoprodaji plina i poslali u zatvor. Da se nije desilo sve ovo, teško da bi se izvukla prije odslužene kazne“, napominje Šagolj.

I iz zatvora je, iako u prilično ponižavajućem položaju, slala jasne političke poruke i upirala prstom u krivca za svoju i ukrajinsku tešku sudbinu. Kad je nakon tri mjeseca prosvjeda na kijevskim ulicama, koji su eskalirali i mrtvim glavama, Janukovič smijenjen i potom nestao u nepoznatom smjeru, Timošenko je oslobođena, te se odmah zaputila u Kijev.

„Zanimljivo je da ona, kad se pojavila na Majdanu, nije dobila samo ovacije, nego i zvižduke. Dobar broj ljudi bio je i protiv nje, utoliko prije što je već bila premijer i nije puno uradila da bi ljudima bilo bolje. Pitanje je hoće li ona u politiku, iako se nešto tako najavljivalo, jer, ipak, nije ona tako popularna u Ukrajini kao što Zapad misli da jeste“, tvrdi diplomat Đikić.

I analitičar Varga smatra da je Timošenko „kao politička figura prilično istrošena“, no ukazuje na činjenicu da će u budućoj, novoj i prijelaznoj vladi, a vjerojatno i na redovitim izborima mnogo značiti njen politički stav.

„Mnogi strepe od toga koga će ona podržati, jer je među retkima koji su ostali od starog, proevropskog krila. Za razliku od Juščenka, koji je otišao u privremeni zaborav, ona još uvek svojim stavom i podrškom može ukazati koji je to budući smer Ukrajine. Ne samo da ima harizmu, nego i ogromno iskustvo – i u biznisu i u politici. Ona je definitivno najiskusnija od svih njih tamo i još uvek jako važna politička figura“, konstatira Varga.

Nepredvidivost kao konstanta

Bez obzira na mogući utjecaj povratnice na ukrajinsku političku scenu, ali i poruke koje iz privremenog utočišta na tajnoj lokaciji šalje Viktor Janukovič, prije svega da je još legalni predsjednik, Varga kaže  da je „nepredvidivost trenutno najsigurnija oznaka ukrajinske politike“.

„Sada se odigrava pobeda te proevropske i prozapadne opcije u Ukrajini, ali i skoro potpuni politički poraz Janukoviča. Iako je možda i paušalno reći, to je istovremeno poraz ruske politike u Ukrajini, jer je Janukovič stvarno predstavljao tu rusku politiku u Ukrajini. Rusija je sad primorana da se ponovo pozicionira u novonastaloj situaciji“, ocjenjuje Varga.

Upravo je dalja Janukovičeva sudbina, po njegovom mišljenju, najviše u ruskim rukama, uz podsjećanje kako on i dalje ima određenu, prilično značajnu podršku među Ukrajincima.

„Rusija će mu pružiti utočište, no pitanje je – direktno ili indirektno. Jako je važno hoće li to biti prikriveno ili otvoreno. Usporedio bih to sa Miloševićem, koji je imao podršku Rusije. Možda to nije bila otvorena podrška, ali, čim mu je porodica još uvek tamo, podrška još uvek postoji. Hoće li sad Rusi Janukoviča direktno primiti u Rusiji ili će biti negde u Belorusiji ili Kazahstanu manje je važno“, smatra Varga.

I diplomat Đikić smatra kako će „Janukoviča Rusija sigurno spasiti“, uz dodatak kako mu sve češće daje podršku u izjavama da je „srušen na neregularan način, onako kako Zapad sebi ne dopušta – da mu ulica diktira postavljanje predsjednika“.

„Ulica je oborila legitimno izabranog predsjednika i Rusi objektivno imaju pravo kad tvrde da je izveden državni udar i da je smijenjen zakonito izabrani predsjednik. Sve je to Zapad gurnuo pod tepih, jer mu tako odgovara“, mišljenja je Đikić.

Strah od rata

Podsjeća i na to kako je u svojoj karijeri Janukovič uvijek bio proruski nastrojen, jer je bio zastupnik interesa istoka Ukrajine, koji je u svakom smislu okrenut Rusiji, te su ga podržavali neki od najbogatijih ukrajinskih tajkuna. „Janukovič se jednostavno morao okrenuti Rusima, jer nije imao drugog izbora, a kakav je političar bio i kakvu je karizmu imao najbolje se pokazalo ovih dana, kad mu je većina saradnika okrenula leđa“, dodaje Đikić.

Raskoš koja je viđena u njegovoj kući ga ne iznenađuje. I da su pokazali kuće drugih ukrajinskih tajkuna, napominje, ne bi bilo puno razlike između onoga što se vidjelo i što bi se vidjelo. „Svi su oni potpuno neumjereni. No i naši, i hrvatski, i srpski tajkuni potpuno su isti. Ista je matrica ponašanja u zemljama koje su ‘navrat-nanos’ promijenile sistem u kojem žive“, zaključuje.

Na kraju, novinar Mirko Šagolj navodi kako „nema spora da bi Janukovič ostao bez glave da je još koji dan ostao u Kijevu“, ali ga čudi što takav razvoj situacije nije mogao predvidjeti i procijeniti u kom pravcu bi se sve moglo razvijati. „Kad mu je praktično nož došao pod grlo nije drugo mogao, nego je pobjegao“, dodaje.

Sad su sve oči usmjerene prema Krimu i napetostima koje tamo vladaju. „Rat je realna opasnost, baš kao i podjela Ukrajine, iako je teško vjerovati da može doći do ratnog sukoba Rusije i Ukrajine. Mogući su sukobi unutar same Ukrajine i ne bih se zakleo da je situacija baš tako bezazlena. Uostalom, SSSR se sa svojih 15 republika, onakav složen, raspao bez opaljenog šamara, za razliku od Jugoslavije, koja se raspala tako krvavo. E, sad se može desiti da taj šamar neko nekome opali“, zloslutno zaključuje Mirko Šagolj.

Izvor: Al Jazeera