Kardinalovo cementiranje života u laži
Da je nekim slučajem neki kardinal Rimokatoličke crkve obišao neki zatvor, pa se ondje – dajući to na sva medijska zvona – posebno i pojedinačno susreo s devetoricom osumnjičenika za aktivno prakticiranje pedofilije te im tom prilikom darovao krunice, koje je kardinalu inače poklonio lično papa Franjo, o tome bi izvještavao i zgražao se cio svijet, došlo bi to i do Vatikana, što bi tamošnje službenike za odnose s javnošću, kao i samog papu, stavilo na ozbiljne muke. Na kraju im ne bi bilo druge nego da se ograde od sumanutog kardinalovog poteza, da se ispričaju žrtvama i da nalože nestašnom kardinalu – u stilu Sorrentinovog fikcionalnog pape Pija XIII – da sklopi oči i da prstom ubode neko mjesto na rotirajućoj karti svijeta, a što god da ubode, suđena mu je Aljaska.
Pustimo, međutim, što bi bilo kad bi bilo. Evo što je zaista bilo. Vrhbosanski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić posjetio je u petak u zeničkom i busovačkom zatvoru devetoricu Hrvata i katolika, nekadašnjih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i policijskih struktura u Orašju, osumnjičenih za ratne zločine nad Srbima u tom dijelu bosanske Posavine 1992. i 1993. godine.
„Prema odredbi Suda, kardinal Puljić je u zatvorskoj kapeli, odnosno prostoru za posjete, obavio pojedinačne razgovore sa svakim od uhićenih. Izrazio im je blizinu, potporu i ohrabrenje, posebno u vremenu odvojenosti od njihovih obitelji. Svakom od njih darovao je krunicu koju je osobno dobio od pape Franje te ih potaknuo da u molitvi traže mir i snagu“, javila je Katolička tiskovna agencija.
Društveno tetošenje
Ova stvarna vijest nije dospjela dalje od margina regionalnih medija i nije izazvala skoro pa nikakve reakcije. Kako, zašto? Zar bi skarednija i moralno nakaradnija bila posjeta osumnjičenim pedofilima od posjete osumnjičenicima za ratne zločine, što uključuje ubojstva, mučenja, silovanja, progon? Ili u ovim našim zemljama osumnjičeni i optuženi za zločine protiv čovječnosti, kao i pravomoćno osuđeni ratni zločinci, odavno već uživaju u svekolikom društvenom tetošenju, pa smo naprosto oguglali na tu vrstu ispada, dok strancima valjda više nije čudno ni sablažnjivo ništa što dospijeva s ovih naših strana, hoćeš troglavu telad, hoćeš kardinale kojima su od sve posrnule pastve najmilije i najvažnije duše osumnjičenih ratnih zločinaca?
Čime su to ljudi koje se tereti za ratne zločine nad civilima zaslužili da ih kardinal tako promptno posjeti, pruži im ohrabrenje i podršku i daruje im papinu krunicu? Zašto isto to ne čini, i ne daje na sva zvona, kad su u pitanju, na primjer, Hrvati-katolici optuženi za mirnodopska ubojstva, ili za krađe automobila, ili za šverc kokaina, ili za džeparenje u tramvaju? Zašto jedan kardinal Katoličke crkve misli da je potrebno obodriti duh ratnog silovatelja, a onog mirnodopskog ostaviti na milost i nemilost njegovoj savjesti, kakva god bila?
Zašto što su se Hrvati – kao i, više-manje, druge ovdašnje, nekoć zaraćene, nacije – predvođeni svojim političkim, vjerskim i intelektualnim elitama odlučili poistovjetiti ili u najmanju ruku solidarizirati sa zločincima iz svojih redova, pa poricati i relativizirati činjenice o zlodjelima ili tražiti skrivene političke motive pristranih inozemnih tužilaca, a u svakom slučaju doživljavati osumnjičene i osuđene ratne zločince kao nacionalne i vjerske mučenike i brinuti da im ničega ne pofali. Evo, Dario Kordić: čovjek je u Haagu osuđen na 25 godina zatvora, među zločinima za koje je proglašen krivim jest i pokolj 116 bošnjačkih civila u Ahmićima, uključujući i jedanaestero djece, odležao je dvije trećine kazne i vratio se 2014. u Zagreb, u peterosobni stan koji mu je poklonila Republika Hrvatska, pa sad, kao student treće godine teologije i filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gostuje po župama širom Hrvatske i BiH, govori na tribinama i prijateljuje s biskupima i svećenicima.
Crkva kao partija
Istinska tragedija cijele ove priče jest u tome što kardinal Puljić vjeruje da je posjeta osumnjičenicima za ratne zločine iz Orašja čin domoljublja i bogoljublja i da je to izraz borbe za obespravljeno hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to hoće li se tim ljudima u istražnom i sudskom postupku dokazati krivnja ili će biti proglašeni nedužnima.
Relativizirajući ili unaprijed negirajući zločine te slaveći zločince samo zato što su „naši“, Katolička crkva iznevjerava svoje poslanje i postavlja se poput neke od ovdašnjih političkih partija: ne brani principe i općeljudske vrijednosti, nego dnevnopolitički podilazi iracionalnom nacionalizmu i infantilnom zatvaranju očiju pred činjenicama, zdravim razumom i elementarnim moralom.
Vezivanje političke sadašnjosti i sudbine Hrvata i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj uz sudbinu nekolicine pojedinaca bilo bi pogrešno i destruktivno sve kad bi ti pojedinci redom bili sveci i blaženici, a nekmoli kad se radi o osuđenim i osumnjičenim ratnim zločincima. To je cementiranje nesreće i života u laži. To je osuda cijelog jednog naroda na dugo glavinjanje mračnim labirintima vlastite zapuštenosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera