Oglasi

Karadžić slao direktive za uništenje muslimana Srebrenice i Žepe

Pravnica sa dugogodišnjim iskustvom rada na Tribunalu u Hagu Vasvija Vidović prisjeća se okolnosti u kojima je sud osnivan i podrške koju je bosanska vlast pružila procesu.
Vasvija Vidović bila je prvi bosanski oficir za vezu za tužiocem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu JugoslavijuAl Jazeera

Svaka priča o procesuiranju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini neizostavno mora govoriti o jednoj obrazovanoj, elokventnoj i hrabroj ženi koja je svoja pravnička znanja koristila kako bi se otkrila istina o ratnim zbivanjima i kako bi počinioci nekih od najtežih zločina bili izvedeni pred lice pravde. Njena upornost, pedantnost i otvorenost nerijetko su njene protivnike u sudnicama dovodili u stanje nekontroliranog bijesa, ali sigurna u svoje pravničke sposobnosti Vasvija Vidović nikada nije dozvolila da uvrede i osporavanja utiču na njenu moć rasuđivanja.

A taj izvanredni racio bio je strah mnogima koji su željeli prikriti svoja zlodjela i izbjeći „sporu ruku pravde“. Tu ponekad mlitavu pesnicu Vasvija Vidović je uvijek znala usmjeriti na pravu stranu pretvarajući njenu usporenost u čvrst i bolan udarac pravde. Jer, kako sama kaže, pravda je ono univerzalno načelo kojem svaki dobar pravnik teži, a pravda u procesima ratnih zločina je svaka osuda koja će počinioca osuditi na dugogodišnje tamnovanje.

I dok danas vodi parnice pred bosanskim sudovima pokušavajući razlučiti stvarnost optužbe od medijskih spinova, ili dok objašnjava javnosti da je presumpcija nevinosti temelj pravosudnog postupka Vasvija Vidović ne zaboravlja dane kada je bila važna karika u osnivanju i pokretanju suda u Hagu, one najvažnije institucije koja je, bez obzira na sve kritike i zamjerke, ipak, ratne zločince otpremila na mjesta gdje pripadaju – u zatvore diljem Evrope gdje bi trebalo da u kajanju razmišljaju o onome što su počinili.

Suda u Hagu ne bi bilo da bosanska strana te davne 1993. godine nije zdušno podržala osnivanje te institucije, a bez imalo ustezanja i kalkulantstva kaže kako je možda najvažniju ulogu u njegovom osnivanju odigrao prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Bez njegovog čvrstog znanja da je sud neminovnost u otkrivanju istine stvari bi danas izgledale drugačije dodajući kako su diplomatske sposobnosti Muhameda Šaćirbegovića, Harisa Silajdžića i Irfana Ljubijankića bile od ključne važnosti da međunarodna zajednica shvati kako je osnivanje jednog takvog suda neophodnost i neminovnost.

Vasvija Vidović bila je prvi bosanski oficir za vezu za tužiocem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a u razgovoru za Al Jazeeru prisjetila se detalja iz dalekih, ratnih, 1992. i 1993. godina kada su prikupljani prvi dokazi o počinjenju ratnih zločina i kada se stvorila ideja o osnivanju Haškog Tribunala.

  • Koja su bila nadanja i očekivanja tih ratnih godina od osnivanja Suda u Hagu?

Ja sam bila prvi oficir za vezu između Bosne i Hercegovine i Tribunala u Hagu, tačnije međunarodnog tužioca u Hagu uspostavljenog ugovorom između UN-a, koga je pretpostavljao sudija Goldston tadašnji glavni tužilac Haškog tribunala s jedne strane i ministar vanjskih poslova BiH s druge strane. Oni su bili potpisnici tog ugovora. U to vrijeme je to drugačije funkcionisalo nego što će u kasnijem periodu funkcionisati. Zadatak oficira za vezu je bio da locira dokaze o velikim zločinima i pomogne Tužilaštvu u pribavljanju tih dokaza. Sam Tribnual je osnovan u maju 1993. godine kada je u Bosni i Hercegovini bjesnio rat. Bila je veoma teška situacija za preživjeti a kamoli pribavljati dokaze, potrebne Tribunalu.

Ono što ja posebno smatram da je vrlo značajno jeste da su vlasti BiH, pogotovo tadašnje ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine bile vrle svjesne situacije i da su već od, negdje možda maja '92. godine počeli raditi na prikupljanju dokaza. Dobro se sjećam da su bili svjesni da se dešava nešto što bi moglo prerasti u genocid. Ja sam prije rata i u to vrijeme bila sudija Okružnog sarajevskog suda na krivičnim slučajevima i mene su već negdje u maju 1992. godine pozvali da pokušamo uspostaviti bazu podataka i ja sam sa grupom ljudi stručnim savjetima pomogla tadašnjoj Državnoj bezbjednosti. Bitno je spomenuti angažman kolegice Amre Šišić, koja je također radila sa  mnom, da se uspostavi ta baza podataka.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ja sam neko ko je od samog početka aktivno učestvovao u tom procesu, u saradnji sa Muhamedom Šaćirbegovićem i još nekim ljudima mi smo se povezali sa međunarodnim organizacijama koje su se bavile ljudskim pravima, koje su dolazili u to vrijeme u Sarajevo. Mi smo im predočavali podatke i neslužbeno i prije nego je Tribunal počeo s radom, jer su oni prikupljali podatke o ratnim zločinima. Jedna grupa se od samog početka uključila, koju sam ja vodila, u rad na prikupljanju podataka o ratnim zločinima. Puno smo učinili na dokumentovanju i predstavljanju toga međunarodnim organizacijama za ljudska prava Helsinki Watchu i Amnesty Internationalu o stanju u BiH. Uspjeli smo da animiramo organizacije da potpomognemo proces nastajanja međunarodnog Tribunala u Hagu.

  • Da li je bilo opstrukcija u uspostavljanju suda i kakvu su ulogu u tom procesu odigrale bosanske vlasti?

- Kada je on konačno uspostavljen to je bila velika diplomatska borba u kojoj su učestvovali i naše diplomate, pogotovo Haris Silajdžić i gospodin Šaćirbegović. Kada je Tribunal osnovan onda smo se intenzivno uključili da ponognemo tužiocu u stvaranju baze podataka. Ja sam prešla da radim u ministarstvo za pravosuđe BiH da bih potpomogla taj projekat i mi smo već od januara 1993. vrlo intenzivno radili na prikupljanju podataka o velikim zločinima i njihovim izvršiocima, komandantima i posljedicama i kada je Tribunal osnovan imali smo neke podatke.

Šta smo očekivali od Tribunala pravo je pitanje. Najveći zagovornik osnivanja i rada Tribunala ovdje je bio predsjednik Alija Izetbegović koji je podržao svim svojim moćima i uticajem da se ta saradnja uspostavi što intenzivnije, i rahmetli Irfan Ljubijankić. Oni su stupili u intenzivne pregovore i tako je došlo do toga da budem imenovana za oficiru za vezu –  i uz pomoć međunarodnih organizacija. Ovdje je donesen zakon kojim sam imenovana za oficira za vezu koga je poslije prihvatio UN kao takvog.

Mi smo očekivali, i ja sam se nadala da ćemo uspjeti dokazati najteže zločine, ja sam nekako bila od samog početka ubijeđena da ćemo uspjeti dokazati odgovornost svih nalogodavaca i to sam Aliji Izetbegoviću rekla prije nego sam otišla u Hag. On mi je tad rekao, dobro se sjećam, 'ja bih bio jako zadovoljan da odgovaraju ljudi koji su osnovali logore'. Tada je došlo do otkrivanja svjetskoj javnosti logora u zapadnoj Bosni – Omarska, Keraterm, Trnopolje. On je rekao, sjećam se dobro, 'ja bih bio jako sretan da to bude domet Tužilaštva i Suda u Hagu. Nije mnogo vjerovao svemu tome. Međutim, ja sam procijenila da mi možemo daleko više i jako je pomoglo to što smo mi već od 1992. godine uzimali podatke od izbjeglica o svemu što se dešavalo na teritorijama s kojih su protjerani.

  • Kako je izgledao početak lova na ratne zločince i jesu li već 1996. i 1997. Radovan Karadžić i Ratko Mladić mogli biti uhapšeni?

Tužilac u Hagu je bio sudija Goldstone, jedan jako pošten čovjek i dobar tužilac, on je taj koji je podigao optužnicu protiv Karadžića i odmah je krenuo u potragu, međutim on je napustio Tribunal veoma brzo iz bezbjednosnih razloga. Iza njega došla je sudija Louise Arbour koja je sve svoje kapacitete usmjerila na to. Ali, odmah smo mi, koji smo radili na tome i bosanska državna bezbjednost naročito i ja i ljudi koji su radili u međunarodnoj zajednici na tim pitanjima, uvidjeli da određeni dijelovi međunarodne zajednice vrše opstrukciju. Mi smo imali podatke u više navrata o tačnom lokalitetu, tačnoj lokaciji Radovana Karadžića, međutim uvijek se dešavalo da dođe do neke opstrukcije i da ne dođe do hapšenja, da se razotkrije. Ja se sjećam da sam imala potpuno pouzdan podatak, dobijen od naših ljudi iz kriminalnog podzemlja, da se Radovan Karadžić nalazi na Zelengori, obavijestila sam tužiteljicu, tužiteljica je dalje obavijestila SFOR ali do hapšenja nije došlo.

Godinama iza toga nađeni su tragovi i dokazi da je on zaista tada bio tu. Imali smo opstrukcije što nije ni čudo. Kod takvih uticajnih političara dolazi do nekakvih dogovora, pregovora, obećanja itd. i onda imate takve opstrukcije. Međutim, poslije, vremenom, kako prolazi vrijeme ta obećanja slabe, slabi odgovornost za obećanje i onda se stvari rješavaju.

  • Jeste li očekivali da presudama u Hagu događaji iz 1992., posebice oni u zapadnoj Bosni, neće biti kvalificirani kao genocid?

- Ono što je meni kao nekome ko je bio iskusan sudija, iza sebe sam tada imala 14 godina sudijskog staža, bilo jasno jeste da se dešava genocid, pogotovo na prijedorskom području gdje ste imali situaciju da je u augustu 1992. godine, za dva ili tri dana, područje Kozarca i sela područja Brdo, očišćeno na način da su dnevno ubijane hiljade ljudi, silovane stotine žena, djeca ubijena. Vrlo me žalosti što nikada nije došlo do toga da ni jedan sud to nije utvrdio.

Šta se desilo? Sud i tužilaštvo u Hagu su resurse prebacili na neke druge predmete. Vi morate shvatiti da je sud od početka imao finansijskih problema i imao ograničene resurse. Kada to poredim sa ovim kasnijim tribunalima onda sam vidjela šta je to značilo. On je imao krajnje ograničena finansijska sredstva i umjesto da se ta sredstva upotrijebe za te slučajeve, za rasvjetljavanje najtežih zločina ona su usmjerena iza 2000. na područja i one zločine za koje se znalo unaprijed da se nisu desili u tako masivnom obliku i da ti predmeti neće  biti okončani osuđujućom presudom. Tužilaštvo je sve resurse usmjerilo na te istrage i tu izgubilo jako mnogo vremena i sredstava. Kada ovo kažem imam u vidu predmete protiv generala Armije RBiH Sefera Halilovića, poslije toga Haradinaja, Limaja, kasnije Nasera Orića, generala Delića. Velikim brojem predmeta su obuhvaćeni nesrpski izvršioci gdje se od početka moglo znati da nema dokaza za takve zločine koji bi po međunarodnim standardima trebali biti kalifikovani kao teški zločini.

  • Jeste li se tokom rada u Hagu susretali sa dokumentima iz kojih bi se jasno moglo vidjeti da je VRS planirao zauzimanje istočnobosanskih enklava Srebrenice, Žepe i Goražda?

- Naravno. Da vam kažem, postoje direktive još od 1992. Radovana Karadžića i Ratka Mladića u kojima je veoma jasno napisano da se to stanovništvo mora očistiti. Korištena je čak i grublja riječ. Ali, mislim, da stoji u tim direktivama i da je upotrijebljena riječ uništiti. Znači od 1992. se planira čišćenje Srebrenice i Žepe od muslimanskog stanovništva. Nije to ništa novo bilo 1995. Još nešto što je važno i potpuno zanemareno od strane Međunarodnog tribunala i od strane našeg državnog tužioca, a to su zločini u srebreničkom području, kada kažem srebreničko područje mislim na Srebrenicu i Bratunac – naročito. Zanemareni su strašni zločini koji su se tada desili i koji po broju žrtava, dakle cijela 1992. i 1993 ne zaostaju za onim iz 1995.. U onim ofanzivama srpske vojske  koji su rezultirali strašnim brojem žrtava koje nisu manje nego one iz 1995.

Ja se sjećam događaja koje smo mi istraživali iz tog područja. Izbjeglice iz Višegrada dolazile su na područje Srebrenice i na hiljade ljudi pobijeno je u vrlo kratkom periodu. Imali smo i svjedočenja o tome. Međutim Srebrenica '92. nije nikada rasvijetljena, događaji nisu rasvijetljeni. Strašne tragedije su se desile u Bratuncu '92. a u području muslimanskih sela oko Bratunca, područje Glogove već početkom 1993. odnosno krajem 1992. desile su se strašne ljudske žrtve. To su sve civilne žrtve. To je pokrila tama, to je nešto što je moralo biti rasvijetljeno.

  • Kako komentarišete činjenicu da Srbija ni u jednoj presudi na Tribunalu u Hagu nije proglašena odgovonom za genocid u BiH?

- Srbija je onom presudom na Međunarodnom sudu pravde proglašena odgovornom za to što nije spriječila odnosno kaznila počinioce genocida, dakle dijelom jeste ali za jedan ograničen vremenski period. Ne znam zašto se to desilo i vrlo je teško to razumjeti. Tužilaštvo umjesto da je išlo u dublje istrage tih organizovanih zločina ono je prebacilo kapacitete na nešto drugo i naravno velike je kapacitete dala na to i finansijske, materijalne i ljudske. Bavilo se time a ovaj dio je ostao zanemaren. To je zbog toga što su i Karadžić i Mladić bili njima tada nedostupni. Nikada nisu ozbiljno istraživali vezu Srbije to sam sigurna. Imali su jako mnogo dokaza u vezi s tim, ne samo iz Beograda nego i mnogo dokaza je dostavila i BiH u to vrijeme.

Predmet Milošević je toliko produžen. Znalo se da je slabog zdravlja i znalo se da je imao srčano oboljenje. Meni je tada izgledalo da je bilo pametnije da mu je suđeno za Kosovo i za Srebrenicu, za neki ograničen i daleko manji broj događaja, da optužnica obuhvati manji broj optužbi i da bude presuđen. Ovako se optužnica raspršila jer je bilo mnogo optužbi i svjedoka, sve je trajalo godinama i osoba sa takvim oboljenjem nije mogla preživjeti. To je ozbiljna taktička greška.

  • Koliko su Tužilaštvo i Sud BiH uradili na procesuiranju zločina genocida i koji je njihov doprinos da se rasvijetle događaji u Srebrenici?

- Za Srebrenicu je ukupno odgovaralo 47 ljudi. 25 osoba je osuđeno od strane Državnog tužilaštva. Ja lično nisam zadovoljna tim brojkama, apsolutno sam nezadovoljna kao čovjek i kao neko ko je radio na tome brojem i uopšte učinkom tih predmeta i ne samo tih nego ozbiljnih predmet za koje su oni imali odluke Tribunala da zadovoljavaju međunarodne standarde. Imali su predmete o osbama na najvišem nivou koje su nosile odgovornost za ratne zločine. Oni nisu radili, to je mali broj osuda s obzirom na masovnost zločina genocida, jer takav zločin kao genocid on mora i podrazumijeva organizaciju u kojoj učestvuje veliki broj ljudi iz svih struktura vlasti, iz Srbije i BiH. Ali evo da se ograničimo na Republiku Srpsku. Daleko veći broj ljudi je učestvovao u genocidnim radnjama, bilo da su to bile pripremne radnje, organizacione radnje ili konačno izvršenja. Šta je 25 ljudi koje je Sud BiH osudio – ništa.

Imala sam priliku vidjeti podatke u OSCE-u i u Republici Srpskoj i vidjela sam da je sud u Banjoj Luci uradio mongo predmeta, ali malo predmeta visoke odgovornosti. To najviše zavisi od nadležnog tužilaštva, a banjalučko tužilaštvo se nije bavilo tim istragama. Naime tužilaštvo u Hagu je imalo čitave timove koji su radili na tzv. pravilima puta rimskog sporazuma čiji je zadatak bio da pregledaju predmete dostavljene iz BiH. Vlasti Republike Bosne i Hercegovine već do '95. i '96. i '97 dostavili su veliki broj predmeta koji je pregledan – sva ratna opštinska rukovodstva. Predmeti su uključivali i vojne i političke i policijske zvaničnike.

Pregledani su predmeti i mnogi su kategorisani kategorijom A, a malo smo ih vidjeli kasnije na sudu. Šta više u nekim predmetima je data uputa da određene osobe imenom i prezimenom ispunjavaju uslove po međunarodnim standardima da se protiv njih pokrenu postupci, međutim u tim istim predmetima su pokrenute optužnice protiv drugih osoba.  Može se tužilaštvo pravdati, ali mi koji znamo bit tog posla, šta se dešavalo i šta se moglo znamo da se nije radilo. To je veliko Tužilaštvo, sa velikim brojem tužilaca, državno tužilaštvo sada na njega mislim, pa konačno i sva ta okružna tužilaštva. Sud u Hagu nije imao više tužilaca nego što sada državno tužilaštvo ima a radio je teže i obimnije optužnice. Ovdje sve to ide dosta sporo a o kvalitetu vođenja tih postupaka neću uopšte da govorim.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.