Kandidatski status za BiH, zbunjivanje s predumišljajem

U svakoj civiliziranoj zemlji u kojoj bi se čak 14 minusa pročitalo kao plus, a negativno kao pozitivno, sve bi matematičke neznalice bile javno ismijane i, metaforički kazano, vraćene u početne razrede osnovne škole.

U zemljama koje se smatraju visoko dekomratiziranim društvima kakvim se vide i sve članice Evropske unije (EU), toliko loši matematičari bi osim javnog linča bili prisiljeni i na odstupanje sa javnih položaja zbog laganja i svjesnog obmanjivanja javnosti.

Brojni su primjeri iz bliske prošlosti koji to potvrđu – od suđenja ocu svenjemačke nacije Helmutu Kohlu  nakon što je 1999. obznanjena afera o stranačkim fondovima njegove Kršćanskodemokratske unije (CDU), pa do kolapsa austrijske vlade ovih dana zbog afere „Ibiza-video“.

Iako je tokom suđenja dokazano da se jedan od najslavnijih njemačkih kancelara ni za jedan euro nije omrsio sumnjivim fondovima, a stvarna uloga austrijskog vicekancelara i predsjednika Slobodarske stranke Austrije, Heinz-Christian Strache, još nije sasvim rasvijetljena, oba ova omiljena narodna lika su, upravo zbog naroda, razumjeli da su bili loši matematičari, prihvatili su kritiku javnosti i podvrgli se palici pravde.

U Bosni i Hercegovini i s njom u vezi, cinizam i dvoličnost su prevršili svaku snošljivu mjeru i ne vidi im se kraj.

Vrana vrani ne kopa oči

Takav odnos svijeta prema Bosni i Hercegovini je ciničan i dvoličan vjerovatno zato što su apsurdnosti u ovoj čudesnoj zemlji sastavni dio njenog ustavno-pravnog poretka i dnevne politike. Osnova su etnokratske vladavine i, izgleda, jedini jezik koji dobro razumiju obje strane na njenom maglovitom evropskom putu.

Da su, dakle, dvoje odlazećih predstavnika Evropske komisije – visoka predstavnica za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini i povjerenik za susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannes Hahn, makar sada na odlasku, bili eksplicitniji u opisu stvarne pozicije BiH na evropskom putu, najvišim predstavnicima vlasti u Sarajevu bi bile uskraćene mogućnosti za manipulaciju. Bilo bi im jasnije gdje se stvarno zemlja zaglibila kojom upravljaju. Shvatili bi konačno da redovni godišnji Izvještaj o napretku sa mišljenjem Evropske komisije o kandidatskom statusu nije niti može biti pozitivan, nije niti može biti „historijski korak na evropskom putu“ čime se iznova hvališu.

Diplomatsko-ezopovsku formulaciju „pozitivno je to što je Bosna i Hercegovina dobila mišljenje Evropske komisije“ koju je u Briselu u srijedu izgovorio evropski povjerenik Hahn, svi državni funkcioneri – od predsjedavajućeg Predsjedništva Milorada Dodika do predsjedavajućeg Vijeća ministara u tehničkom mandatu, Denisa Zvizdića, sračunato su preformulisali u „očekivano pozitivno mišljenje o kandidatskom statusu“.

Imajući u vidu da vrana vrani ne kopa oči, na takva dva pola (ne)razumijevanja između Brisela i Sarajeva će se i ostati sve dok zemlje članice EU kroz usta svojih sadašnjih ili budućih ministara u Vijeću EU, ili kroz usta šefova država ili vlada na Evropskom vijeću, ne kažu konačnu istinu. A ona je da se kandidatski status i početak pregovora ne mogu dijeliti odoka. Pogotovo sada kada se nakon tek završenih evropskih izbora, od briselskih vlasti očekuje „nova, jaka i uozbiljna Evropa“.

Govoriti, a ne reći ništa, ne kazati ništa i biti (ne)razumljiv

Ne radi se, dakako, o slučajnoj omašci dvoje prekaljenih članova Evropske komisije.

Njihov cilj i jeste bio da u ovoj fazi integracionog procesa do ušiju nepristrasne javnosti i većine medija, iz Brisela stignu negativni haberi, a da uši najviše državne vlasti čuju samo dobre vibracije. Kreatori javnih politika i današnji govornici širom svijeta na taj način ostaju ‘čisti’ za obje strane, a ni istina nije sasvim zatrta. Tako funkcioniraju današnja društva u bipolarnom crno-bijelom svijetu u kojem je dvoličnost standard javnog djelovanja.

U čemu je onda problem s kandidatskim statusom za BiH?

Sa stanovišta Evropske komisije problema nema! Jer evropska birokratija živi vlastitim životom i drži se striktnih komunikacijskih regula. A za to joj je potreban i vlastiti esnafski jezik, jezik meritokratije, ezopovski jezik. Izražavanje takvim jezikom je alegorijsko, diplomatski zamaskirano u svega nekoliko stotina tipiziranih engleskih riječi, u nekoliko desetina najčešćih fraza, te na hiljade skraćenica, akronima i bekronima.

Za ovaj se fenomen zna u posljednjih tridesetak godina od kako je ova vrsta novogovora uzela maha. U dobro organiziranim državama kao što su Luksemburg, Estonija, Češka, Slovenija, ili zemlje Skandinavije na primjer, perspektivni kadrovi za „evropske poslove“ zato i imaju posebne treninge i leksičke vježbe, te obavezujuće samoeduciranje za poslove u evropskim institucijama.

Uče, dakle, kako nekome reći da je ružan, a ne biti uvredljiv i grub, kako nekoga ponižavati a biti učtiv, kako druge uzdizati s oprezom, kako govoriti a ne reći ništa ili ne reći ništa i biti (ne)razumljiv po želji slušatelja. Evropska frazeologija je vrlo ozbiljna disciplina i ona se vježba kao i sve drugo gdjegod se žele dobre karijere.

Preporuka za vođenje diskusije

Evropski povjerenik za susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannes Hahn na vanrednom zasjedanju Vanjskopolitičkog odbora Evropskog parlamenta (AFET) u srijedu nije bio na visini evropske leksike. Jer ona prepoznaje sasvim precizne tri vrste „mišljenja“ Evropske komisije o kandidatskom statusu.

Po važećoj leksici (koja povjereniku Hahnu ne bi smjela biti nepoznata) Komisija može dati „pozitivno mišljenje sa preporukom Vijeću EU za dodjelu statusa kandidata i otvaranje pregovora o pristupanju Uniji“. Može dati „pozitivno mišljenje sa zadrškom“. Ili „negativno mišljenje“.

Sve tri kategorije ‘avisa’ su poznate i praktično su primijenjene u bliskoj prošlosti. Hrvatska je u tom procesu prošla glatko. Albanija je imala dva puta popravni. Crna Gora i Srbija su u prvom pokušaju dobile „pozitivno mišljenje sa rezervom“, a turski zahtjev za kandidatski status koji je podnesen davne 1987. tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici odobren je nakon 12 godina, tek sredinom decembra 1999. godine.

Iako je u Briselu frazirao da je riječ o „historijskoj prekretnici koja otvara novo poglavlje u odnosima između Evropske unije i Bosne i Hercegovine“, evropski povjerenik je samo nekoliko sekundi kasnije demantirao samoga sebe navodeći da se u mišljenju „postavlja 14 ključnih prioriteta koje BiH treba ispuniti da bi Komisija dala preporuku za otvaranje pregovora o pristupanju Evropskoj uniji“. 

A upravo to, dakle „preporuka“ Evropske komisije Vijeću EU o dodjeli statusa kandidata i otvaranju pregovora o pristupanju trebalo je da bude ključni sadržaj ovog prvog mišljenja Komisije. A nije. Umjesto jasne „preporuke“ za dodjelu kandidatskog statusa, u Izvještaju se govori o „preporuci za vođenje diskusije“ na nadležnom Vijeću EU „uzimajući u obzir svih 14 ključnih reformi koje prethodno treba implementirati, a polazeći u prvom redu od formiranja državne vlasti.“

„Drži vodu dok majstori odu“

Povjerenik Hahn je u nastavku akrobatskog izlaganja o mišljenju Evropske komisije izjavio da su Vijeću EU iz Komisije upućene „preporuke za otvaranje pregovora o pristupanju u četiri oblasti: demokratija, vladavina prava, temeljna ljudska prava i javna uprava“.

Radi se o četiri najteža pregovaračka poglavlja o kojima usklađivanja i sa najuređenijim državama traju godinama. Postavlja se zato pitanje zašto je Komisija navodno preporučila Vijeću EU da odobri kandidatski status Bosni i Hercegovini sa uslovnim otvaranjem pregovora ako je poznato unaprijed da Vijeće kojeg čine sve članice EU, takvu odluku neće odobriti. Niti će to učiniti Evropsko vijeće kojeg čine šefovi država ili vlada zemalja članica imajući u vidu njegovu odlučnost da se konačno prestane s „uvozom problema“ i s „balkaniziranjem Evropske unije.“

Čemu onda ovoliko zbunjivanje s predumišljajem?

Za koji mjesec postojeća Evropska komisija odlazi u prošlost. Nije isključeno da se nekim evropskim povjerenicima ostaje i u novom petogodišnjem mandatu kao što se austrijskom diplomati Hahnu posrećilo prije pet godina. Novoj Komisiji, dakle, trebaju rezultati po svaku cijenu i što više „zatvorenih fajlova“ za primopredaju dužnosti. Makar to bilo i po onoj „drži vodu dok majstori odu.“

Osim Bosne i Hercegovine potvrđuje to i najnovija preporuka Komisije za otvaranje pregovora s Albanijom, zemljom koja politički gori zbog sistemske korupcije, a nadležni evropski zvaničnici to ne vide.

Avis, riječ koja zbunjuje

Štošta bi se još imalo reći o uobičajenom godišnjem zvještaju o napretku za 2019. i o prvom mišljenju Evropske komisije o kandidatskom statusu za Bosnu i Hercegovinu.

Bezpredmetno je međutim razrađivati teze o 14 ključnih prioriteta Evropske komisije koji su javnosti već poznati – od reforme nametnutog ustava, evropeiziranja izbornog zakona, uspostave funkcionalne države, vladavine prava i ljudskih prava, reforme javne uprave, preko suzbijanja sistemske korupcije, uspostave povjerenja među narodina, pa do ekonomskg razvoja i konkurentnosti u svim područjima u kojima strukturni nedostaci i dalje postoje, uvođenja socijalne pravde, zdravstvstvene reforme, boljeg sistema obrazovanja, slobode izražavanjai zaštite novinara….

Ono što je suštinski mnogo važnije od već uhodane retorike i vještački iskrivljene stvarnosti jeste realan život. A realnost je da je stanje u BiH danas mnogo gore nego 17. aprila prošle godine kada je po istovjetnoj proceduri objavljen Izvještaj Evropske komisije o napretku za 2018. i koji je po ocjeni iste te Komisije bio izrazito negativan.

Od tada do danas BiH je nazadovala u svim ključnim oblastima od kojih zavisi njen evropski put. Nikada na državnom nivou nije bilo manje jednoglasja. Država je osam mjeseci bez izvršne vlasti. Provođenje presuda Evropskog suda pravde nije na vidiku. Zbog međusobnih svađa i nespojivih političkih koncepata Predsjedništvo zemlje je paralizovano. Pravosudna tijela odmetnuta od pravde, a ministar sigurnosti prinuđen na proteste građana jer su „političko-kriminalne strukture vlasti pretvorene u hobotnicu, koja zajedno sa pravosuđem vodi zemlju u sunovrat“.

Kako ovogodišnji izvještaj o napretku može biti blaži od prethodno izrazito negativnog? Može ako se i nazadak smatra napretkom kada nekom zatreba!

Pucanj u prazno

Francuska riječ avis (avi – mišljenje), kao rijetko koja iz bogatog francuskog jezika, nije se slučajno odomaćila u evropskoj frazeologiji kao pojam koji sam po sebi može biti i ovo i ono. Opšte je poznato da mišljenje samo po sebi nije obavezujuće kao što to jesu evropske direktive i odluke.

Pa i takvo kakvo jeste, mišljenje Evropske komisije o spremnosti ili nespremnosti neke zemlje za kandidatski status veoma je bitna karika u cijelom lancu integrativnog procesa. Bitna, ali ne i „historijska“. Još bitnija ako je objektivan prikaz stvarnosti.

Procjena postignutog napretka i utvrđivanje nedostataka daju poticaj i smjernice zemljama da nastave s još dubljim i širim reformama kako bi perspektiva pristupanja Evropskoj uniji postala stvarnost. Zemlje u statusu kandidata moraju osigurati da se reforme provode temeljito i da budu vidljive građanima. Samo u tom slučaju Komisija je obavezna podržavati takve reforme vlastitom političkom podrškom i parama iz evropskih fondova.

Zbog svega onoga što BiH u ovom času nije, a trebala bi biti prije otvaranja prvih pregovaračkih poglavlja, najnovija kakofonija o progresu je besmislena. Ovogodišnji izvještaj o napretku i navodno pozitivno mišljenja o kandidatskom statusu još jedan je pucanj u prazno i još veći promašaj domaće politike i evropskih birokrata nego što je bio onaj od prije 14 godina u vezi s Makedonijom.

Još uvijek s privremenim imenom, Makedoniji je krajem 2005. godine, prije nego Hrvatskoj, odobren kandidatski status na svim nivoima odlučivanja u Briselu. Ali pristupni pregovori sve do danas nisu otvoreni iako je u posljednjih desetak godina Evropska komisija čak šest puta preporučivala otvaranje pregovora. Šefovi država ili vlada na nivou Evropskog vijeća nisu uspijevali postići političku saglasnost. Hrvatska je već skoro šest godina u EU a od 1. januara će predsjedavati Unijom. Sjeverna Makedonija bi tek ovoga ljeta mogla otvoriti pristupne pregovore o prvim poglavljima i niko ne zna do kada će trajati.

Ako zle namjere vrijede koliko i zla djela, autoru najnovijih floskula o bh. „uspjesima“ na evropskom putu, komesaru Johannesu Hahnu, morala bi kad-tad proraditi savjest.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera